Nisu samo predsednikovi očigledni kritičari s njegove leve strane ti koji staju u red da ga napadnu. Počinju da luduju i konzervativci raznih rasa. Naravno, laž o budžetu, nacija naizgled opterećena planinskim dugom dok sunce ne izađe na Zapadu, federalna vlada veća od najbliže planete, i gomila laži i utaje koje se zbrajaju u imperijalni rat iz pakla učinite to bilo kome, pogotovo zato što ova administracija nije — nikada nije bila — u očuvanju ničega osim moći; i, čak i tamo, možda su prekoračili granice. Na kraju krajeva, većina konzervativaca nije pokušavala da izabere kralja ili čak porodicu.
Kevin Philips, bivši konzervativac i glavni um iza “južnjačke strategije” koja je vodila svaku pobjedničku republikansku predsjedničku kampanju od Niksona, a sada populistički kritičar, komentirao je prirodu Bushove “dinastije” u nedjelju 8. februara u članku u Los Angeles Times. Uz nevjerovatno dugi naslov, "Četiri generacije su stvorile neugodnu mrežu veza koje bi mogle dokazati Ahilovu petu u izbornoj godini za predsjednika", djelomično stoji:
„Najbolji 1% ekonomije: Tokom četiri generacije, porodica Bush bila je uključena u više od 20 kompanija za hartije od vrijednosti, banaka, brokerskih kuća i kompanija za upravljanje investicijama, u rasponu od divova s Wall Streeta poput Brown Brothers Harriman i EF Hutton do malih firmi poput J. Bush & Co. i Riggs Investment Management Corp. Ova nemilosrdna evidencija rukovanja novcem za bogate ljude iznjedrila je profesionalnog hautera. U njihovim očima, ekonomski najviših 1% Amerikanaca su oni koji računaju...
„Politički gledano, tokom četiri generacije Bushova prošlost je bila prolog. Uprkos novom dobrom starom imidžu Georgea W. Busha — kaubojske čizme i nanovo rođene veze s vjerskom desnicom — njegove osnovne tendencije idu u istom smjeru — nafta, kroni kapitalizam, ekonomija od 1% i lojalnost vojno-industrijskom establišmentu — da su prethodne generacije Busha i Walkera putovale. Stare predrasude i lojalnosti izgledaju neiskorenjivi; tako i za stare zamjere, poput dvogeneracijske fiksacije na Sadama Huseina.”
Top 1% ekonomija i dinastija, naravno, zbrajaju nešto drugo osim konzervativnog. Kao što je Paul Krugman nedavno komentirao u recenziji American Dynasty, Phillipove najnovije knjige, 2. New York Review of Books ("Ratovi teksaške sukcesije"):
“A George W. Bush, kao potomak ove dinastije, je prvi predsjednik koji je, u stvari, naslijedio tu funkciju. Već četiri generacije porodica Bush je napredovala iskorištavajući svoje političke veze, posebno u tajnom svijetu obavještajnih službi, kako bi napredovala u poslovanju, kao i koristeći svoje poslovne veze, posebno u finansijama i nafti, kako bi napredovala u politici. I šta god da su javnost i stručnjaci mislili o izborima 2000. godine, za Bušove je to bila kraljevska obnova...
„Republikanci starog reda koje poznajem drže se uvjerenja da je makijavelizam samo privremen, da je prihvaćen u službi višeg cilja. Kada se izbori 2004. završe, kažu da će Bush pokazati svoje pravo lice kao idealista, neko ko iskreno vjeruje u malu vladu i slobodna tržišta.
“Ali ako je Phillips u pravu – a ja mislim da jeste – nema višeg cilja. Bushova motivacija je dinastička – da osigura pravo mjesto svojoj porodici.”
Zapravo, neki od onih republikanaca starog reda, čini se, više ne izdržavaju 2005. I obećao sam vam da ste konzervativci poludjeli, zar ne? Pa kako bi bilo da počnemo s tim starim desničarskim ratnim konjem Washington post, George Will, koji je pre neki dan napisao kolumnu („Za Busha, vrijeme je za igru“, 2/8/04), tvrdeći da predsjednik nije bio u „srednjesezonskoj formi“ i dodao:
„Republikanci brzo gube percepciju da su posebno odgovorni upravitelji vladinih finansija. Nadrealno je da republikanski predsjednik podnese budžet Kongresu pod kontrolom republikanaca i da se republikanski zakonodavci zavjetuju da će ukloniti "otpad" koji je uključio i koji su do sada finansirali..."
O lažima Bushovog ratovanja, Will je prokomentarisao:
“Takva ležernost, koja bi bila alarmantna kod svakog predsjednika, posebno je prisutna u onom čije su preplavljene vanjskopolitičke ambicije njegov prvi mandat pretvorile u treći mandat Vudroa Vilsona, posvećen usađivanju demokratije i “univerzalnih vrijednosti” na do tada negostoljubiva mjesta. Jednom kada počne, teško je zaustaviti curenje povjerenja javnosti u izjave predsjednika.”
James Pinkerton u Washington post Nedjelja 2/8/04 („Bušov budžet, sav nagomilan“) ponudila je sličnu jadikovku. („Konzervativci i drugi tipovi ograničene vlade su bijesni na predsjednika Georgea W. Busha zbog njegove velike potrošnje... Institut Cato računa da je Bush predsjedavao najvećim povećanjem diskrecione potrošnje od kasnih budžeta predsjednika Lyndona B. Johnsona ' 60-ih.“) Za sve je okrivio neokonzervativce koji su, u njegovim očima, izdali konzervativni pokret videvši „rast države kao 'prirodan, zaista neizbježan'. Oni nemaju interesa za minimalističku Goldwaterian državu; to je 'nacionalna veličina' za kojom žude.”
Ili uzmite Quina Hillyera, kolumnistu časopisa Mobilni registar u Alabami, u nedelju San Francisco Chronicle Sekcija uvida, 2/8/04. Njegov komad počinje („Konzervativci se pitaju je li Bush njihov tip”):
„Puške i puter. Puno i puno oboje. Veliko proširenje prava. Neviđeno povećanje domaće potrošnje. Nacionalna vlada preuzima sve više i više odgovornosti (i ovlašćenja) od država. Nominacije sudija koje se koriste kao pitanje klina (posebno kao dio “južne strategije”). Politički cinično kreiranje politike za kupovanje podrške jedne posebne interesne grupe za drugom. Bijela kuća se upušta u izgled izbornog protivnika koji se smatra ekstremistom, nakon prethodnih izbora koje su obilježili izuzetno veliki izbori. Razgovor o stavljanju ljudi na mjesec, fergoshsakes. Etiku na stranu, dobrodošli u predsjedništvo Lyndona Milhousa Bushsona.”
I završava: “George W. Bush je konzervativac na isti način na koji je Britney Spears djevica: samo kada to odgovara njegovom marketingu.”
Ili razmislite o Peteru Eavisu American Conservative magazinu, čiji naslov sve govori: “Trošeći kao pijani demokrata, Bush vodi naciju ka bankrotu” (2/16/04) i zaključuje: “Poput lopova kreditnih kartica, predsjednik Sjedinjenih Država je ići u kupovinu i tjerati druge ljude da plaćaju. Ako istorija da Bušu nadimak, to će biti Deadbeat Dubya.”
Poenta je postavljena, nadam se, i mogla bi se pomnožiti s drugim primjerima istog. Ali svi ovi ogorčeni članci, i drugi slični njima, čitaju se manje-više kao jedan: oni navode bankrot budžeta, upoređuju Busha sa LBJ-om (imajte na umu da se konzervativci u krizi također prirodno vraćaju na analogije iz vijetnamske ere), ismijavaju njegove "rezove" budžeta (koji se zbrajaju u nada, neće ih usvojiti Kongres i, naravno, izazvali bi ogromnu patnju među nekim od nepoželjnih 99% Amerike, iako se to ne naglašava mnogo u tako konzervativnim djelima), jadaju se zbog naduvanih budžeta Pentagona i neuspjeli imperijalni ratovi, i tako dalje.
Ako se onda okrenete na drugu stranu "prolaza" gledajući Roberta Kuttnera u American Prospect on-line (Presidential Endgame), naći ćete razornu analizu stvarnog budžeta koji se krije iza budžetske zavjese laži ove administracije, analizu koja se sasvim dobro uklapa s onima ljutih konzervativaca i koja počinje:
“Sva laž administracije dolazi zajedno u najnovijem Bushovom budžetu. Prema Bijeloj kući, deficit, koji sada iznosi 521 milijardu dolara, biće prepolovljen u narednih pet godina. Ali administracija postiže ovaj spretnost tako što isključuje buduće troškove okupacije i obnove Iraka, tvrdeći da velike uštede tek treba identificirati, ne prilagođavajući projekcije prihoda i pretpostavljajući da su rezovi programa toliko nepopularni da će ih Kongres sigurno odbaciti.”
Velika vlada, gigantski budžeti, svi imaju za cilj da profitiraju od tog 1% — plus razni vojni izvođači (i druge „sigurnosne“ korporacije koje su se uvukle pod rubriku „Odbrana domovine“), energetske kompanije i prateća preduzeća za servisiranje — dodaju dinastičku moć i imate Bushovu verziju imperijalne Amerike 2004. Također počinje izgledati kao nesigurna i sve nepopularnija konstrukcija, lijevo, desno ili centar. Zato samo pazi. Ne želite da stojite ispod (kao što je većina nas), ako se sruši.
[Ovaj se članak prvi put pojavio na Tomdispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu i autora Kraj kulture pobjede i Poslednji dani izdavaštva.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati