Slijedi jedno poglavlje iz knjige Oružje jakih: Razgovori o američkom državnom terorizmu od Cihan Aksan & Jon Bailes (Pluto Press).i
Richard A. Falk je profesor emeritus međunarodnog prava na Univerzitetu Princeton i imenovan na dvije pozicije Ujedinjenih naroda na palestinskim teritorijama. Napisao je, uredio ili doprinio 40 knjiga, uključujući Veliki teroristički rat; Troškovi rata: međunarodno pravo, UN i svjetski poredak nakon Iraka; Ostvarivanje ljudskih prava; i Međunarodno pravo i treći svijet: preoblikovanje pravde.
Šta razumete pod 'hegemonijom'? Treba li Sjedinjene Države kategorizirati kao 'hegemon' ili 'imperiju'?
Richard Falk: Biti hegemon je inherentno dvosmisleno, obično implicirajući neku mješavinu dominacije i legitimiteta, to jest, smatra se da doprinosi globalnom vodstvu na općenito dobronamjeran način. Kao takvo, značenje hegemonije podliježe različitim tumačenjima ovisno o tome kako se tumači istorijska uloga Sjedinjenih Država. Nakon Drugog svjetskog rata, olakšavajući uspostavljanje UN-a i pomažući rekonstrukciju Evrope, Sjedinjene Države su bile široko viđene, barem na Zapadu, kao dobronamjerni hegemon. Na ne-zapadu, SAD su često doživljavane kao pristalica kolonijalnih sila u njihovoj borbi da zadrže kontrolu nad svojim kolonijalnim posjedima, i na njih se gledalo daleko kritičnije, posebno od strane elite u nastajanju koje su bile sklonije socijalističkim razvojnim paradigmama nego kapitalistički etos koji favorizuje Vašington. U novije vrijeme SAD se preciznije smatra militarističkom 'imperijom' koja se bori protiv destruktivnih ratova i intervenira u raznim društvima, posebno na Bliskom istoku kako bi zadržala kontrolu nad rezervama nafte, i pruža ključnu podršku Izraelu koja ne samo da tlači Palestinski narod, ali prijeti pretvaranjem cijele regije u ratnu zonu. Trenutno se Sjedinjene Države, s preko 700 stranih vojnih baza, mornaricama u svakom okeanu, programom militarizacije svemira i bazama bespilotnih letjelica koje su planirane za sve regije svijeta, sve više doživljavaju u odnosu na njihovu diplomatiju tvrde moći, prijetnju političke nezavisnosti i stabilnosti mnogih zemalja. Na nju se možda najbolje gleda kao na 'autoritarnu demokratiju' na sopstvenoj teritoriji i kao 'globalnu državu' nove vrste kada se posmatra na međunarodnom planu.
Iako je Generalna skupština UN-a 1979. godine donijela rezoluciju pod naslovom 'Neprihvatljivost politike hegemonizma u međunarodnim odnosima' (kojoj su se, uzgred, usprotivile Sjedinjene Američke Države), međunarodno pravo se još uvijek u više navrata koristi za legitimiranje hegemonističke moći. U kojoj mjeri je međunarodno pravo isprepleteno sa geopolitičkim prioritetima i interesima Zapada? I, što je možda još važnije, ima li prostora za pretvaranje međunarodnog prava u protuhegemonističko oruđe otpora?
RF: Kroz svoju istoriju, od svog modernog porekla u sedamnaestom veku, međunarodno pravo je služilo interesima moćnih i bogatih, ali je sadržalo i potencijal da zaštiti slabe i ranjive. To je zaista i mač i štit, a ova dvostruka stvarnost se zadržala sve do današnjeg doba. Istorijski gledano, međunarodno pravo je dalo mjeru zakonitosti kolonijalnom sistemu i omogućilo Zapadu da postavi pravila za učešće kao suverena država na globalnom nivou. Takođe je štitio interese stranih investicija u zemljama globalnog juga čak i kada su one bile eksploatatorske, i lišio zemlje koristi od resursa koji se nalaze na njihovoj teritoriji. Istovremeno, kontrahegemonističke snage su također prisvojile međunarodno pravo kako bi ustvrdile da su postojeći međunarodni aranžmani nemoralni i da ih treba zamijeniti novim pravnim pravilima i procedurama. Borba protiv međunarodne trgovine robljem rezultirala je međunarodnim ugovorom koji je trgovinu robljem učinio nezakonitom i na kraju doveo do međunarodne osude ropstva kao institucije.
U skorije vreme, ideji samoopredeljenja je međunarodno pravo postepeno davalo kredibilitet i dalo snažnu emancipatorsku podršku pokretima oslobođenja koji se bore protiv zapadnocentričnog svetskog poretka. Zemlje Latinske Amerike kreativno su koristile međunarodno pravo, kako da ograniče zaštitu stranih investicija uspostavljanjem primata nacionalnog suvereniteta u odnosu na prirodne resurse, tako i da izgrade podršku normi o neintervenciji u unutrašnje stvari. Nedavno su i Izrael i Sjedinjene Države pokrenule napade na 'pravo', to jest, kontrahegemonističku upotrebu međunarodnog prava kako bi doveli u pitanje politike povezane s okupacijom Palestine i kriminalne taktike ratovanja.
Ljudska prava i međunarodno krivično pravo ilustruju kontradiktorni potencijal međunarodnog prava. Na jednom nivou, nametanje normi ljudskih prava je ograničenje interventne diplomatije, posebno ako je povezano s poštovanjem pravne norme samoopredjeljenja. Ali na drugom nivou, zaštita ljudskih prava stvara izgovor za intervenciju koju je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a u obliku norme R2P (odgovornost za zaštitu), koja je korištena u libijskoj intervenciji 2011. godine. Isto važi i za međunarodnu krivičnu odgovornost. U Goldstoneovom izvještaju, izraelski počinioci mogućih zločina protiv čovječnosti podvrgnuti su krivičnom gonjenju i kažnjavanju, iako geopolitička poluga Sjedinjenih Država unutar UN-a onemogućava implementaciju. Istovremeno, nekoliko afričkih lidera se procesuira zbog zločina protiv čovječnosti i učešća u genocidu: svojevrsni dvostruki standardi, s obzirom na nekažnjivost Zapada i Izraela.
Povelja UN-a podržava „načelo suverene jednakosti svih njenih članica“.ii Ali kako se ovaj član može shvatiti ozbiljno kada Vijeće sigurnosti, čijih pet stalnih članica ima pravo veta, predstavlja kolektivnu hegemoniju?
RF: Pitanje stalnog članstva i veta je donekle komplikovano. Došlo je do namjerne odluke nakon neuspjeha Lige naroda da učini sljedeći pokušaj uspostavljanja globalnog političkog aktera osjetljivog na geopolitičku realnost. Osnovna ideja je bila da se velikim državama, definisanim 1945. godine pozivajući se na pobjednike u Drugom svjetskom ratu (sada anahronizam), pruži jamstvo da mogu učestvovati u UN-u bez ugrožavanja njihovih nacionalnih interesa. U tom smislu, UN je uspio, jer se nijedna od velikih zemalja nije povukla, a Organizacija je uspjela postići praktično univerzalno članstvo svih suverenih država. Naravno, tokom Hladnog rata ovo je bila pomalo prazna pobjeda jer su dvije supersile koristile svoje veto da blokiraju odluke Vijeća sigurnosti koje su bile suprotne njihovim interesima, što je rezultiralo demoralizirajućim zastojem.
Kako stvari sada stoje, veto se čini neprikladnim, s obzirom na odsustvo bilo kakvog dubokog ideološkog podjela između velikih država, i definitivno ograničava misiju UN-a za prevenciju rata. Slično tome, sadašnja stalna petorka nije u dodiru sa geopolitičkom realnošću i predstavlja ostatak zapadnocentričnog svetskog poretka, bacajući senku nelegitimnosti na aktivnosti najvažnijeg organa globalnog kreiranja politike u sistemu UN. Da bi se postigla djelotvornost i legitimitet, vrijeme je da se ukine pravo veta koje je dato stalnim članovima, ili barem ozbiljno ograniči njegovo korištenje. Također je vrijeme da se ili odustane od ideje o stalnom članstvu ili da se proširi tako da odražava uspon ne-zapadnih država do statusa globalnih lidera (npr. Brazil, Indija, Indonezija, Turska, Južna Afrika), i da se smanji evropsko predstavljanje za ili davanje Evropskoj uniji jedno mesto ili rotiranje evropske države između Nemačke, Francuske, Velike Britanije i Italije.
Ali da li je to u stvarnosti ostvarivo? Da li bi zapadne sile ikada pristale na takav napad na njihovu kolektivnu hegemoniju?
RF: Uprkos višegodišnjim naporima da se izvrši prilagođavanje stalnog članstva, nije bilo moguće postići kompromis. Većina pokušaja nije dovela u pitanje preveliku zastupljenost Evrope, već su pokušali pronaći načine za dodavanje zemalja sa globalnog juga. Protivljenje se pojavilo na regionalnom nivou, s Pakistanom koji se protivi Indiji koji je dobio stalno mjesto, a slični problemi su se pojavili između Brazila i Argentine, te Nigerije i Južne Afrike. Druga istorijska pitanja također su se pojavila u vezi sa zahtjevima Japana i Njemačke da budu tretirani na način koji je ekvivalentan Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj. Također postoji zabrinutost da bi rješavanje problema predstavljanja dodavanjem stalnih članica, posebno ako im se također odobri veto, učinilo Vijeće sigurnosti nezgrapnim i nesposobnim za donošenje odluka u većini konfliktnih situacija. Dati su neki prijedlozi ili da se odustane od veta ili da se ograniči njegova dostupnost. Drugi prijedlog bi uskratio veto novim stalnim članovima Vijeća sigurnosti. Za sada nije pronađena nijedna formula koja bi mogla stvoriti konsenzus potreban za izmjenu Povelje UN-a, što bi bilo neophodno, a može biti blokirano ako se protivi bilo koja od pet trenutnih stalnih članica.
U predmetu koji se odnosi na 'Vojne i paravojne aktivnosti u i protiv Nikaragve' (Nikaragva v. Sjedinjene Američke Države), Međunarodni sud pravde (ICJ) presudio je u korist Nikaragve i naložio Sjedinjenim Državama da izvrše reparacije za sve nanesene povrede. Kada su SAD odbile da se povinuju presudi ICJ-a, Nikaragva je to pitanje iznijela Vijeću sigurnosti, gdje su Sjedinjene Države stavile veto. Koja je relevantnost ICJ-a kada njegove presude mora da sprovodi Vijeće sigurnosti?
RF: Iskustvo u sporu u Nikaragvi ilustruje rasprostranjenost geopolitičkog veta koji je opsežniji od prerogativa Vijeća sigurnosti. Kao strana u ICJ-u, SAD su imale obavezu da podrže negativne presude, ali su mogle da prebace implementaciju na Vijeće sigurnosti gdje je njihov veto bio dostupan. Ovo iskustvo otkriva primat geopolitike u odnosu na međunarodno pravo i međunarodni institucionalni autoritet. Da je geopolitički vjetar puhao u istom smjeru kao i nalazi u presudi u Nikaragvi, odnosno da je odluka podržavala stav SAD-a, onda bi Sjedinjene Države brzo tražile sankcije u Vijeću sigurnosti kako bi pojačale svoje zahtjeve prema međunarodnom pravu. Ostaje, međutim, važno shvatiti da su, iako se takve kontrahegemonističke primjene međunarodnog prava mogu neutralizirati, one i dalje značajne. Postoji uticaj na svjetsko javno mnijenje i snage civilnog društva. U kontekstu Nikaragve, uprkos tome što je izričito odbacila odluku, američka vlada se de facto povinovala glavnom nalazu, nezakonitosti blokade nikaragvskih luka. Međunarodno pravo u svojoj kontrahegemonističkoj upotrebi je veoma važno u bilo kojoj oblasti gde su pitanja legitimiteta značajna, ali retko može da ima odgovarajući uticaj na ponašanje. Slično tome, Goldstoneov izvještaj utvrđuje vjerodostojnost optužbi upućenih Izraelu u pogledu njegove taktike korištene tokom napada na Gazu 2008-09., ali nije bio u mogućnosti da omogući sljedeći korak koji bi uključivao aktiviranje mehanizama odgovornosti bilo unutar Izraela ili u nivo međunarodnog društva.
Pravnik, Balakrishnan Rajagopal, tvrdi da međunarodni pokret za ljudska prava ima "urođenu manu" jer nije uspio da izazove kolonijalizam u to vrijeme.iii Zaista, mnoge vlade koje su podržale Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima (UDHR), koju je usvojila Generalna skupština UN-a 1948. godine, bile su evropske kolonijalne sile, od kojih su neke vršile nevjerovatan pritisak u fazi izrade dokumenta da blokiraju bilo kakve pozivanje na pravo na samoopredjeljenje. Da li je međunarodni pokret za ljudska prava prerastao svoju 'urođenu manu'? Da li je sada razvio diskurs koji može predstavljati i one zemlje i društvene pokrete koji se opiru hegemoniji?
RF: Mislim da je rajagopal urođena mana odražavala geopolitičku stvarnost koja je postojala u vrijeme kada je Univerzalna deklaracija sačinjena i prihvaćena, na način paralelan sa urođenom manom ugrađenom u cjelokupnu ustavnu strukturu UN-a, što je najdramatičnije izraženo operativnim procedurama Vijeće sigurnosti UN-a o kojem je gore raspravljano. Potrebno je shvatiti da je okvirni dokument kao što je UDHR živi pravni organizam koji se razvija tokom vremena, uključujući promjene u globalnoj klimi mišljenja. U to vrijeme, zbog zabrinutosti kolonijalnih sila, pravo na samoopredjeljenje nije bilo uključeno među njegove odredbe, ali do 1966. godine, kada su pregovarana dva ljudska pakta, pravo na samoopredjeljenje je podignuto na status zajedničkog Član 1, a shvaćeno je kao neotuđivo i da služi za tumačenje svih drugih prava. Istovremeno, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima ima neke zaista radikalne odredbe koje su zanemarene, ali ostaju mjerodavne ako politička klima podstiče njihovu aktualizaciju. Na primjer, član 25. svim osobama daje pravo na životni standard dovoljan da zadovolji osnovne materijalne potrebe pojedinca i porodice. Član 28 ide još dalje, nalažući uspostavljanje međunarodnog poretka koji ima volju i kapacitet da ostvari sva druga prava navedena u Deklaraciji. Usput je vrijedno napomenuti da je čak iu ovim idealističkim odredbama UDHR bio zarobljenik patrijarhalnog jezika koji je preovlađivao u to vrijeme, pozivajući se, na primjer, u članu 25. na pravo svakoga 'na životni standard koji je prikladan za zdravlje i dobrobit -biti od sam i od njegova porodica'.iv Nezamislivo je da bi se takva fraza koristila ako bi se UDHR preradio 2012. godine, jer su žene uspjele promijeniti normativnu atmosferu barem toliko da učine neprihvatljivim diskriminatorski jezik ove vrste.
Ovdje treba obratiti pažnju na još jednu stvar. UDHR je postao kultni dokument tokom više od šest decenija, početna tačka za rasprave o tome da li su prava koja su izložena zaista univerzalna ili nagnuta da odražavaju hegemoniju zapadnih vrijednosti, posebno onih povezanih s liberalnim individualizmom. Godine 1948., kada je većina vlada zapravo u svojim domaćim praksama bila neprijateljski nastrojena prema ljudskim pravima, bilo je moguće dobiti odobrenje za Deklaraciju samo zato što se smatralo da je neprovedivo! Ova karakteristika procesa je naglašena tako što je dokument nazvan „deklaracijom“, a ne „izjavom o principima“ ili „ugovorom“ sa obaveznim implikacijama. Ono što je dovelo do porasta ljudskih prava i izražavanja poštovanja prema odredbama UDHR, bila su tri glavna razvoja: aktivizam nevladinih organizacija za ljudska prava koje su UDHR smatrale obaveznim i bile u stanju da osramote mnoge vlade na načine koji su izazvali neočekivane stepene usklađenost; američko 'otkriće' ljudskih prava za vrijeme Carterovog predsjedništva kasnih 1970-ih, kao dio napora da se povrati moralni ugled Amerike nakon njenih ponižavajućih iskustava u Vijetnamskom ratu; i možda najvažnije od svega, stepen do kojeg su ljudska prava omogućila da globalna kampanja protiv aparthejda postane politički projekat koji je doprineo padu rasističkog režima u Južnoj Africi.
ihttp://www.plutobooks.com/display.asp?K=9780745332413
ii Povelja Ujedinjenih nacija, član 2(1).
iii Balakrishnan Rajagopal, 'Međunarodni pokret za ljudska prava danas', Maryland Journal of International Law, Vol.24 (2009), str.56–62 (str.57).
iv 'Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima', član 25(1), (naglasak dodat).
Cihan Aksan i Jon Bailes su urednici osnivači http://www.stateofnature.org. Slijedi poglavlje iz njihove knjige intervjua, Weapon of the Strong: Razgovori o državnom terorizmu SAD-a (Pluto Press), dostupno od 20. novembra 2012. [1]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati