Ovdje u Sjedinjenim Državama reagiram protiv izbjegavanja riječi 'Božić' tokom ove praznične sezone. Nesumnjivo bih se osjećao drugačije da živim u Turskoj ili Indiji. Legije 'politički korektnih' odlučnih da ne uvrijede one, posebno Židove, koji nisu kršćani, pažljivo će izraziti svoje dobre želje frazama kao što su 'sretni praznici!' Ovo je u redu osim što briše živu simboliku Božića kao temeljne prilike koja je tokom stoljeća za većinu nas prevazišla svoje specifične vjerske korijene i značenja. Ima ekumenski odjek koji poziva na sjajna svjetla, okićeno drveće, slavlje i želi mir na zemlji i dobru volju prema svima, okupljajući one različite vjere ili nikakve vjere. Kada sam odrastao u New Yorku, Božić je bio 'Božić' bez obzira na to da li je neko kršćanin ili ne, i nije podrazumijevao nikakvu vjersku posvećenost.
Kako je vrijeme prolazilo, etnička i vjerska osjetljivost je rasla kako su identiteti postali plemenski. Djelomično povezujem ovaj trend u svom iskustvu sa većom etničkom asertivnošću Jevreja tokom godina, posebno kao odgovor na uspon Izraela i porast cionističke lojalnosti. Američki 'posebni odnos' sa Izraelom predstavlja vladino priznanje da Izrael ne može učiniti ništa loše u očima Washingtona. Ovo je još jedna nesretna manifestacija pretjeranog poštovanja, u ovom slučaju onoga što bi se moglo nazvati 'geopolitičkom korektnošću', i imalo je mnoge štetne efekte na američku vanjsku politiku u regiji. Druga vrsta štete povezana je sa sprečavanjem formalnog usvajanja definicije antisemitizma State Departmenta koja spaja snažnu kritiku Izraela s mržnjom prema Jevrejima.
Ipak, osuđivati takve oblike političke korektnosti kao držanje ne znači opravdavati bezosjećajnost prema onima među nama koji su patili ili pate od dubokih historijskih zloupotreba. Vjerujem da trebamo učiniti sve što možemo da izbjegnemo uvredljiv jezik i suptilne uvrede kada se bavimo situacijom Afroamerikanaca ili muslimana. Donald Trump sramoti Ameriku jer prihvaća vrstu militantne islamofobije koja nije samo zapaljiva u američkoj političkoj klimi, već je i nesvjesno prešutno pojačanje džihadista ekstremizam. Postoji ogromna razlika između oportunističkog poštovanja prema 'politički korektnom' i moralne osjetljivosti prema onima koji su bili ili su viktimizirani u američkom društvu. Naravno, Trump je postigao takvu istaknutost svojom revnosnom spremnošću da bude politički netačan na sve vrste vulgarnih i povrijednih načina, što nažalost otkriva ljutito i uplašeno biračko tijelo među američkim građanstvom, s njegovim apetitom za pojednostavljenim odgovorima koji krivnju prebacuju na mrskog drugog.
Ne upućuju li i takva razmišljanja na ispravnost osjetljivosti na dugo jevrejsko iskustvo progona, vrhunac s Holokaustom? U određenoj mjeri, moralna osjetljivost je istorijska i geografska. To ukazuje na razliku u tonu i sadržaju u Njemačkoj u odnosu na ovdje u Americi. Konkretnije, čini se prirodnim da se u Njemačkoj više vodi računa da se ne uvrijedi, pa čak ni da ne izgleda bešćutno prema jevrejskom identitetu s obzirom na blizinu Holokausta. Potvrdio bih ovu vrstu moralne razboritosti i strpljivosti, ali čak i ova vrsta suzdržanosti može se odvesti predaleko. Nemci i njemačka vlada opsesivno izbjegavaju bilo kakav privid kritike Izraela zbog očigledne zabrinutosti da će se takvi stavovi tretirati kao dokaz da antisemitizam i dalje cvjeta u Njemačkoj. S tim u vezi, sjećanja na Holokaust više nisu dobar razlog, ako je to ikada bio slučaj, za obustavljanje kritike cionizma kao političkog projekta ili Izraela kao normalne države koja je odgovorna za poštovanje međunarodnog prava, autoriteta UN-a i principa morala kao i svaka druga država.
To je potpuno neprikladno za bilo koga ignorirati brutalno oduzimanje posjeda palestinskog naroda, produženo uskraćivanje palestinskog prava na samoopredjeljenje i užasnu svakodnevnu iskušenje života, kao što to čine milioni Palestinaca, pod okupacijom, u izbjegličkim kampovima i u prisilnom izgnanstvu deceniju u deceniju . Loša sjećanja na viktimizaciju nikada nisu dovoljan razlog da se previde zločini koji se čine u sadašnjosti.
Kao Židov u Americi osjećam napetosti sukobljenih identiteta. Vjerujem, prije svega, da, ispoljavajući empatiju prema svima onima koji su žrtvovani plemenski nametnutim normama, moramo se izdići iznad takvog provincijalizma (bilo etničkog ili nacionalističkog) i preispitivati vlastite plemenske i 'patriotske' korijene. U ovom vremenu dubokog ekološkog otuđenja, kada je sama sudbina vrste postala nesigurna, moramo razmišljati, djelovati i osjećati se kao ljudi i više od toga, kao empatični ljudi odgovorni za neuspješno upravljanje planetom. Ovdje Bog ili 'sila' mogu pružiti revolucionarnu zonu udobnosti u kojoj pružamo ruku izvan sebe da dodirnemo sve to je 'drugo', bez obzira da li je takva drugačnost religiozna, etnička ili rodna, i učenje iz budizma, poseže dalje od ljudskog kako bi ispoljilo zaštitno saosećanje prema neljudskim živim dimenzijama našeg šireg iskustva i stvarnosti. Upravo ova vrsta radikalne prerade identiteta i pogleda na svijet dočarava ono što za mene znači 'božićni duh' osim uživanja u prazničnom veselju.
Sa ove tačke gledišta, Isusovo rođenje može se ispričati ovim univerzalizirajućim glasom. Betlehemska zvijezda kao krajnji izvor vodstva i tri mudra kralja, Maji, koji su putovali daleko da bi odali počast ovom svetom djetetu, mogu u naše vrijeme podariti mudrost hodočašća, obnove i transformacije koja će jedina omogućiti ljudsku budućnost da shvatimo radikalnu mudrost transformacije svetog Avgustina: „Volite jedni druge i činite šta hoćete.“ Stavite pronicljivo u pjesmu WH Audena: “Moramo voljeti jedni druge ili umrijeti.”
Pretpostavljam da se molim ili je to sanjiva afirmacija? Utopijska želja, naravno, ali ništa manje nije relevantna u ovim mračnim vremenima.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati