Danas sam čitao časopis o EU, mislim da je to bio Frankfurter Rundschau, kada mi je pozornost privukao zanimljiv članak. Europski ministri obrane sastaju se u njemačkom gradu Wiesbadenu kako bi razgovarali o "Izgradnji države na Zapadnom Balkanu". Tamo će biti i Javier Solana, kao i njegova ekselencija glavni tajnik NATO-a. Središnji problem s kojim će se ova europska gospoda suočiti je niz 'izazova za izgradnju države na Zapadnom Balkanu'. Iako takozvani pregovori o neovisnosti Kosova još uvijek traju - pravi između Europe, SAD-a i Rusije, te formalni između kolonijalnih elita Srbije i Kosova - jedna od točaka za raspravu je kako organizirati neovisno Kosovo. Ovdje nailazimo na novu definiciju onoga što pregovori znače u civiliziranoj Europi: svrha pregovora među "malim narodima" je pregovarati dok se ne donese odluka koju su već donijele važne euro-nacije. Također se čini da će u Bosni biti 2,500 vojnika umjesto 6,500. To je dobro. Ali članak završava prilično sumornim predviđanjem: “predstoje teška vremena za izgradnju države na zapadnom Balkanu†.
Mislim da razumijem dio o novoj geografiji. Etiketa “Zapadni Balkan” posljednji je od pokušaja da se skrene subverzivna antikolonijalna konotacija ovog poluotoka koji se loše ponaša. Preimenovanje Balkana ima dugu i fascinantnu povijest. Od austrougarskih balkanologa do današnjih stručnjaka State Departmenta, od jugoistočne Europe do zapadnog Balkana, ideja je uvijek bila ista: debalkanizirati Balkan, za što je koristan neutralniji jezik. Američki predsjednik Clinton bio je vrlo jasan u vezi s činjenicom da “Europa nema druge mogućnosti nego uvesti cijelo područje jugoistočne Europe u europsku obitelj...”. i debalkanizirati Balkan jednom zauvijek†- čak i ako je za to potrebno “bombard[iranje] jebača”. (Richard Holbrooke)
Moglo bi se postaviti pitanje zašto je to toliko potrebno. Čini se da se stručnjaci slažu, to je zbog divljaštva i barbarstva ljudi na Balkanu, načina koje treba ukrotiti i civilizirati. Međutim, ne slažu se oko izvora 'urođenog divljaštva'. Prema Robertu Kaplanu, autoru Balkanskih duhova, to je odsutnost svjetla: “Ovo (Balkan) je bio svijet u vremenskoj kapsuli: mračna pozornica na kojoj su ljudi bjesnili, prolijevali krv, doživljavali vizije i ekstaze. Ipak, njihovi izrazi lica ostali su nepomični i daleki, poput prašnjavih kipova.”
Drugi, poput jednog poznatog britanskog novinara, krive ponašanje za stolom: “Života balkanskih naroda ponekad je bila toliko primitivna da su ih antropolozi usporedili s amazonskim Yanamamima, jednim od najdivljijih i najprimitivnijih plemena na svijetu. Sve do prijelaza u sadašnje stoljeće, kada je ostatak Europe bio jednako zabrinut za društvenu etikeciju kao i za društvene reforme, još uvijek je bilo izvještaja s Balkana o odrubljenim glavama neprijatelja predstavljenim kao trofeji na srebrnim tanjurima na pobjedničkim večerama. Niti je bilo nepoznato da pobjednici pojedu srce i jetru gubitnika... Povijesne knjige pokazuju je kao zemlju ubojstava i osveta prije dolaska Turaka i dugo nakon njihovog odlaska.«
Autor prekrasne knjige Izmišljanje Ruritanije, Vesna Goldsworthy ovu argumentaciju naziva "rasizmom nijansi". Slažem se s dijelom o rasizmu, ali moram reći da ne vidim nijansu. Goldsworthy citira jednog bivšeg predstavnika UN-a na Kosovu koji je pisao u Ton Čuvar da je upravljanje Kosovom poput “odijevanja djeteta: daš mu hlače ekonomije, košulju obrazovanja, jaknu demokracije, itd. I cijelo to vrijeme, dijete želi istrčati van i igrati se vani u svojim gaćama. Ako mu dopustimo, mogao bi se ozlijediti”. Mogu li donje gaće biti korijen balkanskog problema?
Simon Winchester se ne bi složio. On misli da je to nešto što ima veze s planinama: “Što je to što je obilježilo ovaj određeni poluotok, ovaj određeni krug planina i ravnica, špilja i potoka, i učinilo ga doslovno uzrečicom za neprijateljstvo i mrziti? Koje su sile ovdje stvarno bile na djelu?... Dva (tj. planinska) lanca udarila su jedan u drugi kako bi stvorila geološku zonu pukotine koja je postala predložak za podijeljeno ponašanje onih koji će kasnije živjeti na njoj.” I baš kao što je “ovaj čudni i divlji Balkan” – neobičan i za razliku od ostatka Europe, njegovi stanovnici, “divlji i nepokolebljivi narodi Balkana”, bitno su (i antropološki!) drugačiji: “Moglo bi se reći da svatko tko nastanjen na takvom mjestu dulje vrijeme vjerojatno bi evoluirao u nešto što se bitno razlikovalo, dobro ili loše, od onoga što je ljudska norma.” Zvuči uvjerljivo.
Iako su sva ova mišljenja uglednih stručnjaka vrlo poučna, po mom mišljenju istini se najviše približio George Kennan. Kennan je bio ključna figura američke politike obuzdavanja i jedan od prvih i najvažnijih američkih stručnjaka za Balkan. On je prepoznao povijest kao ključnu poteškoću s kojom se civilizirani Europljani i Amerikanci suočavaju:
“Ono protiv čega se susrećemo je tužna činjenica da je razvoj tih ranijih doba, ne samo onih za vrijeme turske dominacije nego i onih ranijih, imao učinak guranja u jugoistočne krajeve europskog kontinenta istaknutog dijela ne- Europska civilizacija koja je do danas nastavila očuvati mnoga svoja neeuropska obilježja, uključujući i neka koja se još manje uklapaju u današnji svijet nego u svijet od prije osamdeset godina… “
Kennan je sasvim u pravu kada ističe dva faktora: jedan je etnička i kulturna mješavina balkanskih naroda, “makedonska salata”, poluotok koji je uvijek puno raznolikiji i tolerantniji prema različitostima od (ostatka) Europe. Drugi faktor je njegovo tvrdoglavo odbijanje onoga što nam se nameće kao "Europa" i "civilizacija"â € ??. Ako želimo identificirati neke od najvažnijih aspekata povijesti Balkana, ne možemo a da ne ukažemo na upornu viziju iznenađujuće dosljedne utopije, decentraliziranog društvenog društva, u neprestanoj borbi protiv centralizacije, kolonizacije i kulturnih normi. nametnuto od svog civiliziranog zapadnog "drugog" . Debalkanizacija Balkana pretpostavlja pokušaj iskorijenjivanja povijesti ovog naglavačke okrenutog svijeta, decentraliziranog i rascjepkanog svijeta antikolonijalnih borbi, heretika (“bogumili”), pomorskih i kopnenih gusara (“hajduci” i “uskoci”), buntovnici i revolucionari, antiautoritarci, Romi, samoupravne zajednice, socijalističke federacije, partizani i antifašisti. Balkanizacija je doista sve o fragmentaciji, ali nije (samo) etnička fragmentacija: balkanizacija podrazumijeva otpor te decentraliziranu i federativnu alternativu nasilnoj centralizaciji država i imperija. Zato balkanizaciju treba zaustaviti, a Balkan preimenovati i “debalkanizirati”.
Ali što je "izgradnja države"? Čini se da je ovo, barem meni, novi koncept. U još jednom članku, u još jednom časopisu EU-a, otkrio sam da je umijeće izgradnje države neodvojivo od “dobrog upravljanjaâ€: ono uključuje  dobro upravljanje utemeljeno na vladavini prava, ljudskim pravima i građanskim slobodama ; ekonomija slobodnog tržišta; pluralistička demokracija; i iznad svega, socio-kulturne promjene i prihvaćanje novih vrijednosti i odgovornosti u svim segmentima†. Bit izgradnje države je, stoji u članku, "koncept dobrog upravljanja i dobrog društva". Bit dobrog društva je “slobodno tržište i pluralistička demokracija†. Vozilo do dobrog društva je civilno društvo. The civilno društvo je svatko tko pristane slušati međunarodnu zajednicu. Civilno društvo mora educirati međunarodna zajednica. Međunarodna zajednica je svatko “uključujući vlade, međunarodne organizacije, nevladine organizacije, razvojne projekte i projekte pomoći itd.†. – koji se “suočava s izazovom da se transformira u skladu sa zahtjevima transformacijskih procesa različitih zemalja.†Da bi ti procesi funkcionirali potrebna nam je snažna država: “ snažna država ključna je za uspjeh liberalno-demokratski projekt u svijetu u razvoju, kako navodi Francis Fukuyama u svojoj Izgradnja države: upravljanje i svjetski poredak u 21. stoljeću…“ Autor ovog članka, državni arhitekt Pajić, koji je bio viši pravni savjetnik bosanskog ureda Međunarodne krizne grupe, obožavatelj je Tolstoja: “uvodna rečenica Ane Karenjine može se primijeniti na Bosnu: â “Sve su sretne obitelji slične, ali nesretna je obitelj nesretna na svoj način.” Nastavlja s pitanjem: “Što Bosnu čini drugačijom i nesretnom?” Naivni domorodac pomislio bi da to ima neke veze s prisutnošću okupacijskih snaga u svojoj zemlji. Ali ovo je prejednostavno objašnjenje. Mogli biste na kraju biti prozvani teoretičarom zavjere Čuvar.
Prema Ianu Williamsu iz Guardian, rješenje za Bosnu je integracija, u stilu Dostojevskog. “Možda još veću odgovornost snose oni u Daytonu koji su etničke čistače nagradili kontrolom nad pola Bosne, uključujući i Srebrenicu. Iako se Republika Srpska žuri ispričati za masakr, samo njezino postojanje u državi Bosni i Hercegovini utjelovljuje načela aparthejda etničkih čistača. Davno je prošlo vrijeme za reviziju cijelog oronulog aranžmana i integraciju zemlje.«
Ako je za Bosnu integracija državotvorni projekt, za Kosovo je to nadzirana neovisnost. Kosovo, koje je prema Timothyju Gartonu Ashu, ne pod okupacijom nego u limbu (sic), treba biti neovisno, ne zato što je to pravedno ili legalno, nego, to je prema državnom arhitektu Pedyju Ashdownu (na BBC), iz etičkih razloga, jer je 'Srbija izgubila svoja moralna prava da vlada Kosovom'. Najbolji način je, kaže Garton Ash, prihvatiti Ahtisaarijev plan – onaj koji odbijaju i Srbi i Albanci (kosovske Rome se nikad ništa ne pita): “Martti Ahtisaari, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za budućnost Kosova, je došao s impresivnim nizom prijedloga za izlazak iz limba. Njegov plan možda zapravo ne koristi riječ neovisnost, ali svi razumiju da bi Kosovo dobilo neovisnost. Međutim, tu bi neovisnost nadzirao i ograničavao takozvani međunarodni civilni predstavnik, a podupirala bi međunarodna vojna prisutnost.«
Revolucija će se prenositi na televiziji, neovisnost će se nadzirati i sve će se reklamirati (u Čuvar!)
Jedan od razloga za zabrinutost i široku pozornost mainstream medija za moju problematičnu regiju je nedavna presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) da Srbija (opet ti divljaci!) nije odgovorna za masakr u Srebrenici 1995. godine. Ova "nevjerojatna presuda" izazvala je poprilično zaprepaštenja među kasno pijuckajućim zapadnjačkim humanistima. Ovo je iz nedavnog Chicago Tribune uvodnik: “Srbija je presudom međunarodnog suda izbjegla stigmu genocida i oslobođena financijske obveze za ubojstva. Sud ističe da Srbiju nije oslobodio političke i moralne odgovornosti, ali je njegova presuda razočaranje. Mnogi Srbi poriču, i ostat će, negirajući zločine počinjene na njihovom kućnom pragu.« Prema riječima bivšeg predsjednika Međunarodnog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji, državnog arhitekte Antonija Cassesea, u članku za talijanski Republika ovo je “legalni genocid†. Čujmo ponovno od državnog arhitekta Iana Williamsa Dostojevskog: “Sudeći prema ponašanju srpskih nacionalističkih političara i onih koji za njih glasaju, postoji samo mala vjerojatnost priznanja, a kamoli kajanja, od uznemirujuće velikog udjela stanovništvo….Presuda ICJ-a o “ulozi Srbije u genocidu u Bosni bila je, kao što su različiti komentari na ovoj stranici pokazali, zbunjujuća. Njegov zahtjev za dokazom jasnih uputa iz Beograda počiniteljima “akata genocida” oslobodio bi Adolfa Hitlera od holokausta – što je čak i inspiriralo konvenciju o genocidu”. Ajmo opet bombardirati jebače. Zanimljivo je da Walter J. Rockler, bivši tužitelj na suđenjima za ratne zločine u Nürnburgu, zauzima sasvim drugačiji stav od EU-humanitaraca i državnih arhitekata:
“Napad (1999.) na Jugoslaviju predstavlja najbezobrazniji čin međunarodne agresije otkako su nacisti napali Poljsku kako bi spriječili “poljske zločine” nad Nijemcima. Sjedinjene Države odbacile su pretenzije na međunarodnu zakonitost i pristojnost. I krenuo na put divljeg imperijalizma... U stvarnosti, kada mi, samozvani vladari planeta, postavimo ultimatum drugoj zemlji, to je "predaj se ili umri". Da bismo održali svoj “kredibilitet” moramo slomiti svaku sličnost otpora našem diktatu, toj zemlji.” Drugim riječima, ono što treba učiniti je spriječiti širenje “balkanizacije”. Za balkanizaciju je, kao i ispijanje lattea, zarazno.
U zaključku svog Čuvar Razmišljajući o poželjnosti neovisnosti Kosova, državni arhitekt Timothy Garton Ash, između nekoliko gutljaja lattea, izražava uzbudljivo stajalište:
“Kosovo je mnogo toga za mnoge ljude… Reci mi svoje Kosovo i reći ću ti tko si… Što god drugo bilo ili bilo, Kosovo je danas mali, ali vitalni izazov za međunarodnu zajednicu općenito, a posebno za EU … EU sada mora biti jasna, ujedinjena, snažna i strateška – četiri stvari koje obično ne uspijeva izvan vlastitih granica.. Ako je ikada postojalo pitanje koje spaja europske vrijednosti… Put naprijed za Kosovo nije izgradnja nacije ili čak izgradnja države, ali izgradnja države članice…Jer samo tada će mir na Balkanu biti osiguran i Europa cjelovita i slobodna. Kako se ovog ožujka približava svom 50. rođendanu, Europska gospodarska zajednica koja je postala unija ima za ispričati nevjerojatnu priču o širenju mira, slobode i vladavine prava.«
Ako je ovo tvoje Kosovo, onda si ozbiljan EU-intelektualac.
Europske vrijednosti su tako komplicirane. Upravo sam naučio što je izgradnja države, a sada moram shvatiti pojmove izgradnje nacije i izgradnje države članice. No, za razliku od Garton Asha, možda zato što ne pijem latte, nego tursku kavu, ne vjerujem da je rješenje uvesti “Balkan u Europu”. Naprotiv, mislim da Europu moramo uvesti na Balkan. Čim prije. Zajedno s jugoslavenskim avangardnim umjetnikom Ljubomirom Micićem, vjerujem u potrebu “balkanizacije Europe”. Ljubomir Micić, urednik i kritičar, oko kojeg se 1920-ih okupio ekspresionistički pokret 'zenitizma', stvorio je koncept 'Barbaro-Genius Decivilizator', koji je predložio Balkan kao ishodište nove vrste civilizacije. Misija balkanskog “barbaro-genija” je suprotstaviti se i prevladati, “balkanizirati” svoje dekadentno zapadno drugo:
“Europska kultura je okrutna i kanibalistička. Zato zenitisti rade na balkanizaciji Europe i žele se proširiti... na sve kontinente u ime novog barbarstva, u ime novih ljudi i novih kontinenata, u ime strašne borbe: Istok protiv Zapada! Balkanski poluotok je kolijevka čistog barbarstva, koje propovijeda novo bratstvo ljudi. To je ideja naše nove kulture i nove civilizacije, koja će proizaći iz konačnog sukoba između dva stara diva, Istoka i Zapada, kojima je poriv za međusobnom borbom u krvi.«
Riječ je o domišljatom, tipično balkanskom kozmopolitskom pokušaju da se uništi vjerojatno najstarija dihotomija svojstvena europskom univerzalizmu, ona između civilizatora i divljaka, i ponudi alternativa, stara koliko i sam Balkan, alternativa na nacionalizam, kolonijalizam i kapitalizam. Upravo u toj ideji Balkanci trebaju naći snagu i orijentaciju za novu politiku za drugi Balkan. To bi trebala biti politika balkanske federacije. Participativno društvo, izgrađeno odozdo prema gore, kroz borbe za stvaranje inkluzivne demokratske svijesti, participativne društvene eksperimente i emancipatorsku praksu koja bi osvojila političku maštu svih ljudi u regiji. To je politika koja Europskoj uniji i njezinim državnim arhitektima u Bosni i na Kosovu nedvosmisleno kaže: gubite se odavde.
* Andrej Grubačić je nereformirani anarhistički povjesničar s balkanskih planina. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije