'Barbari su ti koji sada predstavljaju vjeru u ljudsku sudbinu i budućnost civilizacije, dok 'civilizirani narod' svoj spas nalazi samo u barbarstvu: pokolju komunara i povratku pape'
Mihael Bakunjin,Prosvjed Saveza, 1871
'Da je za pobjedu bilo potrebno podići vješala na javnom trgu, onda bih radije izgubio'
Enrico Malatesta, Pensiero e Volonta, 1924
'Postoji li takvo okruženje? Nije. Slijedi, dakle, da se mora stvoriti.'
Mihael Bakunjin, Integralno obrazovanje, 1869
Prije nekoliko dana poznati britanski integrirani intelektualac Timothy Garton Ash pozvao nas je da 'pričamo naše Kosovo'. 'Kosovo je mnogo toga za mnoge ljude', ustvrdio je Ash, 'reci mi svoje Kosovo i reći ću ti tko si'. Dopustite mi onda da počnem tako što ću vam reći moje Kosovo i moj Balkan. Zalažem se za drugi Balkan, ni kapitalistički ni birokratsko-socijalistički, transetničko društvo s polikulturalnim izgledom koje prepoznaje višestruke i preklapajuće identitete i pripadnosti, temeljeno na dobrovoljnoj suradnji i uzajamnoj pomoći, izravnoj demokraciji ugniježđenih vijeća i samoupravnom gospodarstvu sa participativnim planiranjem, uokvirenim unutar regionalnog okvira federacije.
Vjerujem da se na pitanje Kosova može odgovoriti samo u regionalnom okviru i vjerujem da Balkan može pružiti model za drugu Europu, balkaniziranu Europu regija, kao alternativu i transnacionalnim europskim super-državama i nacionalnim 'državama. Balkanizacija Europe temeljila bi se na politici autonomnih regija i pluralnosti kultura. Vidim regiju, entitet koji je nekoć nagrizen centraliziranom nacionalnom državom i kapitalizmom, kao temelj za regeneraciju i rekonstrukciju društvenog i političkog života Europe. Moj Balkan je Balkan regionalnih cjelina, a ne nacija, koje obnavljaju svoj kulturno raznoliki, regionalni polikulturni identitet, koji je bio izgubljen inkorporiranjem u okvire nacionalne države. Iz tih razloga ne zagovaram potporu novoj, monoetničkoj nacionalnoj državi Kosovo.
Kosovski pokret Verodonstovje ima kao svoj moto upečatljiv izraz: 'bez pregovora – samoopredjeljenje'. Moto koji bih želio ponuditi je sasvim drugačiji: nema države, nema nacije – Balkanska federacija. Projekt balkanske federacije je projekt radikalne dekolonizacije, polikulturalnosti, društvene promjene odozdo prema gore, analogno iu aktivnoj komunikaciji s takvim suvremenim projektima kao što je politika zapatismo u Meksiku i Argentini horizontalidad.
Regionalna iskustva Balkana, poput povijesnog iskustva samoorganiziranja, mogla bi balkanizirati i denacionalizirati europske političke strukture. Primijetit ćete da izraz balkanizacija koristim na drugačiji način nego što ga koriste stručnjaci i euroamerički balkanolozi. Balkanizacija je, reklo bi se, izum političkih balkanologa. Ovaj izraz je fantastična zloupotreba jezika. Moglo bi se čak malo našaliti i reći da je euroamerička politika na Balkanu bila povijesno vođena s tri B: balkanizacija, barbarstvo i bombe. Ljudi na Balkanu su barbari, ili tako ide ta euroimperijalna linija, skloni su balkaniziranju, a jedini način da se to spriječi je da ih se bombardira (ili im se prodaju bombe da sami to rade).
Prije nego što ispitam, na kraju ovog odgovora, vaše zanimljive i konstruktivne argumente, želim započeti raspravu o nekoliko općenitijih pretpostavki, a zatim pokušati pridonijeti nekoliko elemenata za političko razmišljanje o pitanju Kosova.
Politička balkanofobija
Ako pogledamo povijesno, mislim da bismo mogli identificirati fenomen, ili bolje rečeno, cijeli kompleks reakcija elita, koji predlažem nazvati 'politička balkanofobija': elitni strah od autonomnih prostora. Europski državni sustav 17. i 18. stoljeća nastao je kao rezultat uspješnih borbi za oblikovanje i teritorijalno objedinjavanje regionalnog identiteta. Tadašnji državni arhitekti Europe bili su, zapravo, opsjednuti demonom Balkana, balkanizacija se ovdje shvaća u smislu alternativnog procesa teritorijalne organizacije, decentralizacije, teritorijalne autonomije i federalizma. Balkanizacija, proces stalne fisije i fuzije, bila je izrazito prijeteća alternativa za velike, centralizirane, prisilne sustave u nastajanju. Debalkanizacija je postala naziv i izgovor za proces eliminacije prijetnje autonomnih političkih prostora koji nemaju nikakvu specijaliziranu i trajno konstituiranu prisilnu vlast odvojenu od društva, kao i eliminacije sjećanja regije na njezinu antikolonijalnost i anti- etatističke borbe.
Danas, u ovoj novoj eri integracije, Balkan i balkanizacija, predstavljeni i projicirani svjetskom mnijenju kao ništa drugo doli povijesni talog 'primitivnih nacionalizama', ponovno predstavljaju prijetnju delirijskoj europskoj birokratizaciji - baš kao u eri Apsolutistička država- u samoj svojoj osnovi. EU je uznemirena izgledima politički buntovne (nestabilne) regije, unutar i protiv imperijalne aglomeracije. Poslušajte riječi mađarskog premijera: 'Problemi Roma nisu zaključani na teritoriju pojedinih članica EU, jer slobodno kretanje ljudi znači slobodno kretanje društvenih problema'. Debalkanizacija, u smislu pacifikacije 'društvenih problema', ključna je za buduću integraciju, u ovoj novoj eri europske povijesti. On signalizira potrebu europskih elita i lokalnih oligarhija da neutraliziraju svaki potencijalni i nedržavni-nacionalistički alternativni politički dizajn.
Pravi izbor našeg vremena je, dramatičnije rečeno, izbor između barbarstva i balkanizacije.
Reći da balkanski nacionalizmi nekako nisu stvarni bilo bi nepošteno, čak i smiješno, au svakom slučaju vrlo neodgovorno. Ali reći da međunacionalni i etnički sukobi određuju balkanski identitet znači ići na ruku dominantnom euro-imperijalnom diskursu. Čak bih iznio tezu da je Balkan, kao regija, puno hrabriji, iako ponekad tragično neuspješan, u pokušajima da pronađe načine za suočavanje s etničkim i ispovjedaonica Razlike. Dovoljno je, mislim, prisjetiti se hrabrog primjera bivše Jugoslavije; a zatim to usporediti s euro-američkim masakrima židovskog i arapskog naroda, američkaIndijanci, i to je povijesno nasljeđe feudalnih ratova, kolonijalizma, ropstva i genocida. Tko su pravi barbari? Jedan od presudnih aspekata balkanofobije je partikularizam europskog univerzalizma. Eurocentrični univerzalizam iskovan je, kao ideološki balkanofobični odgovor, još prije kolonizacije Amerike, kao proces 'drugosti' Balkana, u borbi da se 'razbije teška, nijema čarolija divljine', gdje je Balkan postao simbol svega tajanstvenog i prijetećeg u europskoj kulturi. Balkan je postao 'divlja Europa', zapletanje, zamršeni labirint nastanjen kreaturama grijeha, drskim narodima, nesposobnim da vladaju sami sobom, kao mjesto u srcu europske tame, gdje će zla misao dobrog čovjeka odnijeti sa svjetla. Mjesto vani, ako je na pragu, gdje ljude treba evangelizirati u ime civilizirajućih misija, ljudskih prava i civilnog društva.
Gdje smo sada?
Dopustite mi da našim čitateljima koji ne poznaju naše balkanske posebnosti skiciram nešto kao pozadinu. Kakva je to situacija u kojoj se danas nalazi Kosovo, formalno još uvijek dio Srbije?
Berlinski institut za europsku politiku upravo je objavio izvješće od 124 stranice, napisano u ime njemačke vojske. Prema ovom zanimljivom dokumentu, multietničko društvo ne postoji izvan birokratskih izjava međunarodne zajednice (prema Trouillotovom nezaboravnom opisu, međunarodna zajednica je 'grčki zbor suvremene politike. Nitko ga nikada nije vidio, ali pjeva u pozadini i svi sviraju na to.'). Misija Europske unije, koju predlaže Ahtisaari, nije održiva ni u konceptualnom ni u analitičkom smislu, kažu autori dokumenta. Kosovo će biti osiromašeno lošim upravljanjem, korupcijom i organiziranim kriminalom koji uključuje ne samo kosovske političare već i članove europske administracije. Uloga Sjedinjenih Država, stoji u dokumentu, također je kontraproduktivna: SAD pomaže pripadnicima organiziranih kriminalnih skupina, obučava bivše pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova i kvari europske napore u istraživanju ratnih zločina. Prema analizi njemačke vanjske obavještajne službe (BND) iz 2005. godine, bivši premijer Haradinaj igra 'ključnu ulogu u širokom spektru kriminalnih, političkih i vojnih aktivnosti koje značajno utječu na sigurnosnu situaciju diljem Kosova. Skupina, koja broji oko 100 članova, bavi se švercom droge i oružja te ilegalnom trgovinom carinskim predmetima'. Takozvani 'sustav Haradinaj', piše Der Spiegel, podržavaju regije de facto vladari sa Zapada, predstavljeni nizom izaslanika UN-a, NATO-a, EU-a i OESS-a. Istodobno, možemo pročitati u Izvješće Europske inicijative za stabilnost da je prosječni godišnji prihod 1200 eura. Procjene nezaposlenosti kreću se od 28 do više od 40 posto, pri čemu su doznake članova obitelji iz inozemstva drugi najveći izvor prihoda i čine 13 posto prihoda kućanstva. Ova stopa opada kako se emigranti s Kosova vraćaju kući.
Opcija Holbrook
Na stolu je dosta opcija. Jedan kolonijalni i dva nacionalistička. Srpski nacionalisti inzistiraju na 'autonomiji bez neovisnosti'. Albanski nacionalisti inzistiraju na 'neovisnosti i autonomiji'. EU i SAD nameću, prema takozvanom Ahtisaarijevom planu, 'neovisnost bez autonomije'. Ruski političari govore o mogućem korištenju veta u Generalnoj skupštini ako se ignoriraju želje srpskih nacionalista. Srpski i albanski nacionalistički političari su u procesu dugih i neuspješnih pregovora.
Mislim da sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je budućnost Kosova već odlučena. Takozvani pregovori su šarada, s jedinim ciljem da daju neki privid legalnosti. U intervjuu danom za Balkanska istraživačka istraživačka mreža, Richard Holbrook, bivši američki balkanski pregovarač, kaže da je neovisnost, sada ili sljedeće godine, neizbježna: Srbija je izgubila 'moralna prava da vlada Kosovom'. 'Rusi ne mare za Srbe. Njima je stalo do Gruzije. Nevjerojatno su ljuti na Saakashvilija. Žele svrgnuti Mikheila Saakashvilija… 'Povijest je na strani kosovskih Albanaca prvi put u 800 godina. Užasni događaji iz 1912. i 1989. upravo su u procesu preokretanja. Albanci su vrlo razumljivo nestrpljivi.. [i] ja dijelim to nestrpljenje'. Priznaje da je 'cijelo područje puno organiziranog kriminala'¦ Ali naš cilj nije riješiti svaki problem u svemiru'. Zatim nastavlja s pitanjem: 'Gdje je kosovski Nelson Mandela?'
Na stranu njegov cinizam u stilu Hannibala Lectora i njegova izuzetna suptilnost, mislim da je Holbrook u pravu i da se Rusija ne namjerava miješati zbog Srbije. Tako smatra i Fodor Lukjanov, urednik jednog od vodećih vanjskopolitičkih časopisa u Rusiji (Rusija u globalnoj politici), koji je u intervjuu danom radiju Slobodna Europa, kaže da Rusija neće koristiti pravo veta, ali će podržati neku verziju Ahtisaarijevog plana. Uopće nisam uvjeren da je Gruzija ono što je ovdje u pitanju. Kako to obično biva, istina je jednostavnija. Kosovo i Metohija su najveće nalazište lignita u Europi. Prema web magazinu Energetski promatrač Rusija je vrlo zainteresirana za te rezerve. Činjenica da veliki dio bogatstva pokrajine leži u mineralima prednost je jer rudarska tradicija Kosova osigurava gomilu kvalificiranih radnika, a ulagači u minerale vjerojatno neće biti uplašeni gospodarskim kaosom na Kosovu, kao što piše na web stranici. Rusija, barem po mom mišljenju, koristi priliku da ispregovara bolje uvjete za privatizaciju kosovskih minerala. Vrlo pojednostavljeno rečeno, kako to voli reći Zbigniew Brzezinski.
Istovremeno je bolno očito da Sjedinjene Države neće dopustiti ništa osim nadzirane neovisnosti Kosova. U pismu-izvještaju njemačkog konzervativnog političara Willyja Wimmera bivšem njemačkom kancelaru Schroderu možemo pronaći obrise američke politike na Balkanu: svrha iza rata na Kosovu bila je omogućiti SAD-u da ispravi propust generala Eisenhowera u Drugom svjetskom ratu i uspostaviti američku vojnu prisutnost na Balkanu s perspektivom kontrole strateški važnog poluotoka; američki je cilj bio povući geopolitičku crtu od Baltičkog mora do Anatolije i kontrolirati ovo područje kao što su ga Rimljani nekoć kontrolirali; za sve ovo SAD treba brzo priznanje Kosova, isključenje Srbije iz Europe i dati prioritet samoopredjeljenju naroda ispred svih drugih propisa ili pravila međunarodnog prava.
Radikalna ljevica i kosovsko pitanje
Ova komplicirana situacija predstavlja vrlo tešku dilemu za radikalnu ljevicu i uokviruje složenu i osjetljivu prirodu našeg razgovora o budućnosti Kosova. Postavlja složena, duboka i neugodna pitanja.
Dopustite mi da pokušam odgovoriti na neke vaše kritike, za koje smatram da su vrlo inspirativne i konstruktivne u svom tonu. Čini mi se da predlažete vrlo europsko rješenje za naše balkanske probleme. Vaš odgovor na kosovsko pitanje je uspostava novih država, izgrađenih na naizgled neizbježnim etnonacionalističkim načelima. Prigovarate mom 'samopriznatom utopijskom pristupu' i smatrate ga nedovoljno političkim. Ono što mislim da se događa je da imamo različite ideje o tome što je politika. To je vjerojatno povezano s razlikama i konkretnim neslaganjima upisanim u naše političke tradicije: anarhizam i marksizam-lenjinizam. Pod politikom mislim na organsku, dijalošku, zajedničku i participativnu aktivnost samoupravne javnosti. Ono što vi nazivate politikom, ja bih nazvao izgradnjom države ili državništvom, skupom operacija koje se zasnivaju na preuzimanju državne vlasti, a koje se ostvaruju kroz političku stranku, ili politički pokret; minijaturna država, koja replicira državu u svojoj organizaciji. Taj pristup za mene intimira upravo ono što mi zamjerate, a to je abdikacija od istinske politike, s teškim popratnim i srodnim simptomom atrofije političke imaginacije. Onemogućuje kritičko i političko promišljanje društvenih promjena, čiji bi smisao bio u pokušaju stvaranja drugih mogućnosti ljudskog postojanja.
Ne zaobilazim nacionalno pitanje, ni u pravom ni u bilo kojem drugom smislu. Ali odbijam nacionalističko – za razliku od polikulturalnog – i etatističko rješenje, srpsko i albansko, u svakom smislu.
Radikalna ljevica ne bi trebala obožavati status quo, niti ga obožavati fait acompli. Ono što nam je potrebno na Balkanu, gdje su dnevne novine rijetko naša jutarnja molitva, već brutalna kolonijalna farsa, jest osvajanje gledišta izvan datog, dakle djelo nove, obnovljene politike koja odvaja priznanje narodne kreativnosti od obožavanja snage činjenica. Za ponovno oživljavanje projekta radikalne dekolonizacije potrebni su novi politički ciljevi i novi intelektualni stavovi.
Vaše rješenje je potpora 'pravu Kosova na samoodređenje, na vlastitu neovisnu državu.' Ovo je, naravno, vrlo legitimno stajalište koje treba zauzeti, ali nas ostavlja pred dva velika problema.
Prvo, ne vidim kako je ovaj prijedlog realan. Čini mi se da je (još) više utopijski nego moj vlastiti. Zamjerate Noamovo zagovaranje podjele na temelju toga što bi to 'još više rasplamsalo ionako zapaljivo stanje albansko-srpskih odnosa' i možda čak 'dovelo do još jednog rata oko novih etničkih graničnih linija i do još jedne runde etničkog čišćenja Albanaca iz većinski srpskih četvrti i obrnuto'. Slažem se s tobom. Ali tu nešto ne štima. Vaš je prijedlog ranjiv i otvoren za kritike iz istih razloga. Po mom mišljenju, budućnost Kosova već je odlučena u klubu gospode Europe, SAD-a i Rusije. Dakle, što je to što možemo učiniti? Ako nam je namjera, ona najosnovnija, briga za stvarne ljudske živote, a ne za mrtve principe, ako Kosovo postane neovisno, a gotovo sigurno hoće, sudbina romskih i srpskih civila je zapečaćena. Bit će etnički očišćeni. Oni koji uspiju živi izaći s Kosova, tj. UN-ova komisija za izbjeglice već se priprema za to. Čak i bivši veleposlanik u Srbiji Wiliam Montgomery, nikako srpski nacionalist, upozorava u svojoj tjednoj kolumni u Srpskom tjedniku. Danas, da 'Srbi na Kosovu ne mogu vjerovati međunarodnoj zajednici, a dane garancije nisu ništa vrednije od papira na kojem su ispisane'. Ako radikalna ljevica odluči podržati državno-etničko rješenje, morat će podržati pravo Srba i Roma na odcjepljenje. Jednom kada se uspostavi pravo Albanaca da se odcijepe od Srbije, više nitko neće moći uskratiti isto pravo drugima, uključujući možda, ili čak vrlo vjerojatno, Republiku Srpsku, srpski dio Bosne. A to će nas odvesti natrag na Noamovo rješenje neizbježne podjele.
Moj strah od neizbježnog etničkog nasilja podupire nedavni proglas Hisena Durmisija, jednog od vodećih aktivista Vetenovedosja (Pokreta za samoopredjeljenje, ili MSD) da Balkan Insight: 'Decentralizacija znači odcjepljenje, a odcjepljenje znači rat'… Ovo će biti rat naroda za slobodu, a pokret Vetevendosje bit će tu da ga vodi.'
Ovo nas dovodi do još jedne slabosti vaše pozicije. Tvrdite da je MSD 'antikolonijalni pokret'. Možda je tako. Pitanje je trebamo li podržati ovaj pokret.
Sviđa mi se njihov smisao za politički humor. Dva su puta zgradu UNMIK-a okružili žutom trakom s natpisom 'Mjesto zločina – Ne prelazi'. I imaju vješt osjećaj za eufemizam: 'UNMIKistan', 'UNMIKolonijalizam', igrajući se riječima poput 'F-UN-D' za 'kraj' ili 'T-UN-G' za 'zbogom' na albanskom. Iako u potpunosti podržavam njihovu borbu protiv 'autokratske neokolonijalne moći', vrlo sam skeptičan prema drugom dijelu Vaše argumentacije, odnosno Vašem uvjerenju da 'MSD nije srbofob'. Čini se da nose plamen vrlo tradicionalnog albanskog etnonacionalizma. Lider MSD-a je Albin Kurti, kojeg sam imao prilike upoznati, još u vrijeme dok je bio studentski predstavnik Kosovskog paralelnog sveučilišta. Kurti je u to vrijeme, unatoč svojim dreadlocksima, bio gorljivi albanski nacionalist, zagovarao je legitimitet velikoalbanskog projekta i vrlo specifične ruralne nacionalističke utopije. O njemu nisam ništa čuo sve do trenutka kada je postao politički savjetnik OVK (UČK), narkogerilske skupine prilično ograničene političke mašte. Pročitao sam manifest MSD-a i ovaj dokument niti jednom riječju ne spominje ideju suživota ili internacionalističkog društva. Jedan moj prijatelj novinar, koji živi i radi na Kosovu, kaže mi da među mnogim šarenim i inteligentnim naljepnicama i grafitima MSD-a možete pronaći i stvari poput 'Ubijte Srbe'. Spominje i odnos između MSD-a i 'Balli Kombetara' (nacionalističke fronte, desničarske skupine koja zagovara monoetnički projekt Velike Albanije). Nemam dovoljno informacija, ali ovo je više nego dovoljno da mi bude neugodno.
U nekim svojim tekstovima o Balkanu pokušao sam pokazati da je slučaj Hrvatske, Slovenije, srpskih dijelova Hrvatske i Bosne, te Kosova, drugačiji, značajno, od povijesti antikolonijalnih borbi za neovisnost u drugim dijelovima svijeta. Napravili bismo ozbiljnu pogrešku ako bismo pokušali mehanički primijeniti, bolje rečeno nametnuti isti analitički i politički okvir. Da se poslužim vrlo lokalnom šalom, Otpor! ne prevodi se uvijek kao "otpor". Stvarnost na terenu je vrlo složena i vrlo nijansirana; prkosi rješenjima po mjeri, refleksivnoj angelologiji i demonologiji pojedinih borbi, a prepoznavanje te nijansirane stvarnosti zahtijeva od nas strpljivo toleriranje regionalnih složenosti.
Dalje kažete: 'Što se tiče zahtjeva Srbije za Kosovo, kritično je da srpska radikalna ljevica ispuni svoju internacionalističku dužnost suprotstavljanjem ovim nacionalističkim zahtjevima'. Ne bih se mogao više složiti. Ali također mislim da je kritično, na isti način, da se radikalni ljevičari suprotstave albanskom nacionalizmu. Kako se možemo suprotstaviti jednom nacionalizmu, a podržati drugi? Moramo odbiti oboje. Trebali bismo odbaciti sve gore navedene balkanofobične alternative za Kosovo, koliko god to zvučalo 'utopistički'. Ono što možemo učiniti jest konkretno podržati projekte uzajamne pomoći, međusobne solidarnosti, polikulturalnog identiteta i politike slobode.
Uvijek sam bio alergičan na zahtjeve, ponekad izražene od strane drugih socijalista, da anarhisti moraju izaći s 'stavom' o nacionalnom pitanju ili imperijalizmu. Anarhizam nije politička stranka, jedna politička linija, i ima onoliko 'pozicija' koliko i anarhista. Ali, s tim u vezi, vjerujem da postoji jedna temeljna zajednička premisa. Nazovimo to prefigurativnim obećanjem. Ne možemo stvoriti budućnost kakvu želimo podupirući, u sadašnjosti, te projekte i te pokrete koji su u suprotnosti s našom vizijom budućnosti. 'Kad bi za pobjedu bilo potrebno podići vješala na javnom trgu, onda bih radije izgubio'. Ili ne birati, između nametnutih balkanofobičnih rješenja. Odbiti racionalizaciju realnog, racionalizaciju nametnute alternative, kolonijalne i državno-nacionalne.
Mi, ljudi na Balkanu, trebamo se vratiti i graditi na onome što je najdragocjeniji dio naše povijesti, a to je polikulturalna vizija multietničkog, zapravo transetničkog, antiautoritarnog društva. Razumjeti skandal koji nosi riječ 'Balkan' i ponovno otkriti oštrinu te ideje. Ovakvo društvo je moguće samo u okvirima balkanske federacije, bez države, i izvan nacije. Svijet u koji stane mnogo svjetova. Ako to danas nije naša stvarnost, onda je naša dužnost, jedina dužnost, boriti se da to bude naša stvarnost sutra.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Pingback: Nema države, nema nacije: Balkanska federacija | Besposličar na visećoj mreži