Otkako je počela prije 15 mjeseci, palestinska intifada nije imala mnogo toga za pokazati politički, unatoč izvanrednoj snazi vojno okupiranog, nenaoružanog, slabo vođenog i još uvijek lišenog naroda koji je prkosio nemilosrdnom pustošenju izraelskog ratnog stroja. U Sjedinjenim Državama, vlada i, uz nekolicinu iznimaka, "neovisni" mediji ponavljali su jedni druge u naklapanju palestinskog nasilja i terora, bez ikakve pozornosti na 35-godišnju izraelsku vojnu okupaciju, najdužu u moderna povijest: kao rezultat toga, američke službene osude vlasti Yassera Arafata nakon 11. rujna kao skrivača, pa čak i sponzoriranja terorizma, hladno su učvrstile besmislenu tvrdnju Sharonove vlade da je Izrael žrtva, a Palestinci agresori u četiri desetljeća rata koji Izraelci vojska je bez milosti i diskriminacije ratovala protiv civila, imovine i institucija. Današnji rezultat je da su Palestinci zatvoreni u 220 geta koje kontrolira vojska; Američki helikopteri Apache, tenkovi Merkava i F-16 svakodnevno kose ljude, kuće, maslinike i polja; škole i sveučilišta, kao i poduzeća i civilne institucije su potpuno poremećene; stotine nevinih civila su ubijene i deseci tisuća ranjeni; Izraelska ubojstva palestinskih vođa se nastavljaju; nezaposlenost i siromaštvo iznose oko 50 posto — i sve to dok general Anthony Zinni brblja o palestinskom "nasilju" jadnom Arafatu, koji ne može ni napustiti svoj ured u Ramallahu jer su ga ondje zarobili izraelski tenkovi, dok njegov nekoliko otrcanih snaga sigurnosti juri pokušavajući preživjeti uništavanje svojih ureda i vojarni.
Da stvar bude još gora, palestinski islamisti igraju na izraelskim nemilosrdnim propagandnim mlinovima i njegovoj uvijek spremnoj vojsci povremenim rafalima bezobzirnih barbarskih bombaša samoubojica koji su konačno prisilili Arafata sredinom prosinca da okrene svoje osakaćene sigurnosne snage protiv Hamasa i Islamskog džihada, uhićenjem militanti, zatvarajući urede, povremeno pucajući na prosvjednike i ubijajući ih. Svaki zahtjev koji Sharon postavi, Arafat žuri ispuniti, čak i kad Sharon postavi još jedan, izazove incident ili jednostavno kaže - uz podršku SAD-a - da je nezadovoljan i da Arafat ostaje "nebitan" terorist (kojemu je sadistički zabranio od pohađanja božićne službe u Betlehemu) čija je glavna svrha života ubijanje Židova. Na ovu gomilu brutalnih napada na Palestince, na čovjeka koji je, u dobru i zlu, njihov vođa, i na njihovu već poniženu nacionalnu egzistenciju, Arafatov zbunjujući odgovor bio je da nastavi tražiti povratak na pregovore, kao da Sharon transparentna kampanja protiv čak i mogućnosti pregovora nije se zapravo događala, i kao da cijela ideja mirovnog procesa u Oslu nije već isparila. Ono što me čudi je da, osim malog broja Izraelaca (posljednji David Grossman), nitko ne izlazi i otvoreno kaže da su Palestinci progonjeni od strane Izraela kao njihovi domaći.
Pažljiviji pogled na palestinsku stvarnost govori nešto ohrabrujuću priču. Nedavne ankete su pokazale da između njih, Arafat i njegovi islamistički protivnici (koji sebe nepravedno nazivaju "otporom") dobivaju negdje između 40 i 45 posto javnog odobravanja. To znači da tiha većina Palestinaca nije ni za pogrešno povjerenje Vlasti u Oslo (ili za njegov bezakoni režim korupcije i represije) ni za Hamasovo nasilje. Uvijek snalažljivi taktičar, Arafat se suprotstavio tako što je delegirao dr. Sarija Nusseibeha, uglednika iz Jeruzalema, predsjednika Sveučilišta Al-Quds i čelnika Fataha, da održi probne govore u kojima se sugerira da bi Izrael bio samo malo bolji, Palestinci bi mogli dati svoje pravo na povratak. Osim toga, mnoštvo palestinskih osoba bliskih Upravi (ili, točnije, čije aktivnosti nikada nisu bile neovisne o Upravi) potpisalo je izjave i otišlo na turneju s izraelskim mirovnim aktivistima koji su ili izvan vlasti ili se na neki drugi način čine neučinkovitima kao kao i diskreditiran. Ove obeshrabrujuće vježbe trebale bi pokazati svijetu da su Palestinci voljni sklopiti mir pod svaku cijenu, čak i da se prilagode vojnoj okupaciji. Arafat je još uvijek neporažen što se tiče njegove neumorne želje da ostane na vlasti.
Ipak, na određenoj udaljenosti od svega toga, polako se javlja nova sekularna nacionalistička struja. Prerano je ovo nazvati strankom ili blokom, ali to je sada vidljiva grupa s istinskom neovisnošću i popularnim statusom. U svoje redove ubraja dr. Haidara Abdel-Shafija i dr. Mustafu Barghouthija (ne treba ga brkati s njegovim daljim rođakom, aktivistom Tanzima Marwanom Barghouthijem), zajedno s Ibrahimom Dakkakom, Ziadom Abu Amrom, Ahmadom Harbom, Alijem Jarbawijem, Fouadom Moghrabijem, Zakonodavnim vijećem članovi Rawiya Al-Shawa i Kamal Shirafi, pisci Hassan Khadr i Mahmoud Darwish, Raja Shehadeh, Rima Tarazi, Ghassan Al-Khatib, Nassir Aruri, Eliya Zureik i ja. Sredinom prosinca izdana je kolektivna izjava koja je bila dobro popraćena u arapskim i europskim medijima (u SAD-u nije spomenuta) u kojoj se poziva na palestinsko jedinstvo i otpor i bezuvjetni kraj izraelske vojne okupacije, dok se namjerno šuti o povratku do Osla. Smatramo da je pregovaranje o poboljšanju okupacije ravno njezinom produljivanju. Mir može doći tek nakon završetka okupacije. Najhrabriji dijelovi deklaracije fokusiraju se na potrebu poboljšanja unutarnje palestinske situacije, prije svega na jačanje demokracije; “ispraviti” proces donošenja odluka (koji je potpuno kontroliran od strane Arafata i njegovih ljudi); potvrditi potrebu obnove suvereniteta zakona i neovisnog sudstva; spriječiti daljnju zlouporabu javnih sredstava; te učvrstiti funkcije javnih institucija kako bi se svakom građaninu dalo povjerenje u one koje su izričito namijenjene javnoj službi. Posljednji i najodlučniji zahtjev su novi parlamentarni izbori.
Kako god drugačije čitali ovu deklaraciju, činjenica da su toliki istaknuti nezavisni neovisni ljudi s, uglavnom, funkcionalnim zdravstvenim, obrazovnim, profesionalnim i radničkim organizacijama kao svojom bazom rekli ove stvari, nije izgubljena ni drugim Palestincima (koji su to vidjeli kao dosad najoštrija kritika Arafatovog režima) niti na izraelsku vojsku. Osim toga, baš kao što je Vlast skočila poslušati Sharona i Busha skupivši uobičajene islamističke osumnjičenike, dr. Barghouthi pokrenuo je nenasilni Međunarodni pokret solidarnosti koji se sastojao od oko 550 europskih promatrača (od kojih je nekoliko članova Europskog parlamenta) koji su doletjeli o vlastitom trošku. S njima je bila dobro disciplinirana skupina mladih Palestinaca koji su, dok su ometali kretanje izraelskih trupa i doseljenika zajedno s Europljanima, spriječili bacanje kamenja ili pucanje s palestinske strane. Ovo je učinkovito zamrznulo Vlast i islamiste, i postavilo plan za postavljanje same izraelske okupacije u središte pažnje. Sve se to dogodilo dok su SAD stavljale veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se ovlašćuje međunarodna skupina nenaoružanih promatrača da se umetnu između izraelske vojske i bespomoćnih palestinskih civila.
Prvi rezultat toga bio je da su ga 3. siječnja, nakon što je Barghouthi održao tiskovnu konferenciju s dvadesetak Europljana u istočnom Jeruzalemu, Izraelci dva puta uhitili, pritvorili i ispitivali, slomivši mu koljeno kundacima i ozlijedivši glavu, pod izlikom da remetio je mir i ilegalno je ušao u Jeruzalem (iako je u njemu rođen i ima liječničku dozvolu za ulazak). Ništa od ovoga naravno nije spriječilo njega ili njegove pristaše od nastavka nenasilne borbe, koja će, mislim, sigurno preuzeti kontrolu nad već previše militariziranom Intifadom, usredotočiti je na nacionalnoj razini na okončanje okupacije i naselja, te usmjeriti Palestince prema državnosti i mir. Izrael se više mora bojati nekoga poput Barghouthija, koji je priseban, racionalan i cijenjen Palestinac, nego bradatih islamskih radikala koje Sharon voli lažno predstavljati kao suštinsku terorističku prijetnju Izraela. Sve što rade je da ga uhite, što je tipično za Sharoninu politiku bankrota.
Dakle, gdje je izraelska i američka ljevica koja brzo osuđuje "nasilje", a ne govori ni riječju o samoj sramotnoj i kriminalnoj okupaciji? Ozbiljno bih sugerirao da bi se trebali pridružiti hrabrim aktivistima poput Jeffa Halpera i Louise Morgantini na barikadama (doslovno i figurativno), stati rame uz rame s ovom velikom novom sekularnom palestinskom inicijativom i početi prosvjedovati protiv izraelskih vojnih metoda koje su izravno subvencionirane porezom -platitelji i njihova skupo kupljena šutnja. Nakon što su godinu dana kršili svoje kolektivne ruke i žalili se na nepostojanje palestinskog mirovnog pokreta (otkada je vojno okupirani narod odgovoran za mirovni pokret?), navodni mirovnjaci koji zapravo mogu utjecati na izraelsku vojsku imaju jasnu političku dužnost odmah se organizirati protiv okupacije, bezuvjetno i bez nedoličnih zahtjeva prema ionako natovarenim Palestincima.
Neki od njih jesu. Nekoliko stotina izraelskih rezervista odbilo je vojnu dužnost na okupiranim teritorijima, a cijeli niz novinara, aktivista, akademika i pisaca (uključujući Amiru Hass, Gideona Levyja, Davida Grossmana, Ilana Pappea, Danija Rabinowitza i Urija Avneryja) nastavio je stalni napad na zločinačku uzaludnost Sharonove kampanje protiv palestinskog naroda. U idealnom slučaju, trebao bi postojati sličan zbor u Sjedinjenim Državama gdje, osim malog broja židovskih glasova koji javno iznose svoj bijes zbog izraelske vojne okupacije, ima previše suučesništva i udaranja u bubnjeve. Izraelski lobi je privremeno bio uspješan u identificiranju rata protiv Bin Ladena sa Sharonovim jednoumnim, kolektivnim napadom na Arafata i njegov narod. Nažalost, arapsko-američka zajednica je premala i opkoljena jer se pokušava obraniti od sve šire Ashcroftove mreže, rasnog profiliranja i ograničavanja građanskih sloboda ovdje.
Stoga je najhitnije potrebna koordinacija između različitih sekularnih skupina koje podupiru Palestince, narod čijoj je pukoj prisutnosti, geografskoj raspršenosti (čak i više od izraelskog uništavanja) najveća prepreka. Završiti okupaciju i sve što s njom ide dovoljno je jasan imperativ. Sada ćemo to učiniti. A arapski intelektualci ne trebaju se sramiti pridružiti se.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije