Svakodnevno krvarenje palestinskih života i imovine ubrzava se bez predaha. I arapski i zapadni mediji izvješćuju o užasno senzacionalnim napadima bombaša samoubojica, zajedno sa slikama i imenima žrtava kao i detaljima koji paraju želuca. Ne oklijevam sada ponovno reći da su ti napori moralno odvratni i politički pogubni po svim vrstama osnova. Ali ono što smatram jednako groznom je činjenica da Izrael ubija daleko veći broj uglavnom nenaoružanih palestinskih civila — 90-godišnjak ovdje, cijela obitelj tamo, mentalno poremećen mladić danas, medicinska sestra jučer, i tako dalje — i odbija zaustaviti ili na bilo koji način postaviti ograničenja svojim trupama koje su neumorno harale Palestince previše posljednjih mjeseci. Međutim, većinu vremena o ovim strašnim pokoljima izvještava se na zadnjim stranicama novina i nikad se ne spominje na TV-u. Što se tiče kontinuirane prakse izvanzakonskih ubojstava, Izraelu je dopušteno izvući se izrekama novinara koji koriste riječi poput 'navodno' ili 'dužnosnici kažu' kako bi prikrili vlastitu neodgovornost kao izvjestitelja. Osobito je New York Times sada toliko zatrpan takvim frazama u izvješćivanju o Bliskom istoku (uključujući Irak) da bi se mogao preimenovati u 'Službenici rekli'.
Drugim riječima, činjenica da nezakonite izraelske prakse nastavljaju namjerno krvariti palestinsko civilno stanovništvo zamagljena je, skrivena od pogleda, iako se stalno nastavlja cijelo vrijeme: 65 posto nezaposlenosti, 50 posto siromaštva (ljudi žive s manje od 2 dolara godišnje dan), škole, bolnice, sveučilišta, poduzeća pod stalnim vojnim pritiskom, to su samo vanjska manifestacija izraelskih zločina protiv čovječnosti. Preko 40 posto palestinskog stanovništva je neuhranjeno i glad sada predstavlja istinsku prijetnju. Non-stop policijski sat, beskrajna eksproprijacija zemlje i izgradnja naselja (sada ih ima gotovo 200), uništavanje usjeva, drveća, kuća učinili su život običnim Palestincima nepodnošljivim. Mnogi odlaze, ili kao što je slučaj sa stanovnicima sela Yanun, moraju otići jer teror doseljenika nad njima, paljenje njihovih kuća i prijetnje njihovim životima onemogućuju ostanak. Ovdje se radi o etničkom čišćenju, iako je Sharonov demonski plan to činiti u malim dnevnim inkrementima o kojima se neće ispravno izvještavati i koji se nikada ne vide kumulativno kao dio općeg obrasca. Budući da Busheva administracija bezuvjetno podupire njegovu politiku, nije ni čudo što si Sharon može dopustiti da kaže 'ne postavljamo ograničenja na naše operacije'. Izrael nije pod pritiskom. Nitko nas ne kritizira niti ima pravo na to. Ovdje govorimo o pravu Izraela da zaštiti svoje građane.' (Reuters, IHT 15. studenog 2002.). Zašto ova vrsta arogancije ostaje bez odgovora ili se odmah ne povezuje s stvarima za koje se Slobodanu Miloševiću sada sudi u Haagu, znak je koliko je međunarodna zajednica postala lažljiva. Uz američko pokriće, Sharon ubija Palestince po volji pod krinkom borbe protiv terorizma.
Da ovo nije dovoljno loše, tu je i žalosno stanje palestinske i arapske politike, mnogi njeni vođe i elite nikada nisu bili korumpiraniji, rijetko su više štetni za svoj narod kao sada. Ni kolektivno ni pojedinačno ti ljudi nisu iznijeli nikakvu sustavnu strategiju, a kamoli sustavni prosvjed protiv najavljenih planova Washingtona da ponovno iscrta kartu Bliskog istoka nakon invazije na Irak. Čini se da sve što ti režimi sada mogu učiniti jest ili reklamirati se kao nezamjenjive za SAD ili potisnuti svaki znak neslaganja u svojoj sredini. Ili oboje zajedno. Nepristojna svađa i neurednost iračke oporbe u Londonu — pod budnim okom američkog Zalmaya Khalizada, diplomca AUB-a, nekoć mog susjeda u New Yorku, sada neokonzervativnog štićenika Cheneyja i Wolfowitza — daje izvrsnu ideju gdje smo kao ljudi. Predstavnici koji predstavljaju samo sebe, snishodljivo imperijalno pokroviteljstvo sile koja se sprema uništiti zemlju kako bi se dokopala njezinih resursa, tiranski, diskreditirani lokalni režimi (od kojih je Saddamov najgori) koji vladaju terorom, odsutnost ikakvog privida demokracije unutar i izvan takvih režima — to nisu umirujući izgledi za budućnost. Ono što je posebno uočljivo u općoj situaciji je nemoć i šutnja ogromne većine ljudi koji svoja poniženja trpe u omotaču sveukupne ravnodušnosti i represije. Sve u arapskom svijetu rade ili odozgo od strane uglavnom neizabranih vladara ili iza zavjese od strane neodređenih, iako domišljatih, posrednika. Resursi se razmjenjuju ili prodaju bez odgovornosti; političke budućnosti osmišljene su za pogodnost moćnika i njihovih lokalnih podizvođača; Ljudsko suosjećanje i briga za dobrobit građana imaju malo institucija koje ih njeguju.
Palestinska situacija utjelovljuje sve to sa zapanjujućom dramom. Kao vrhunac svoje 35-godišnje vojne okupacije, izraelska vojska provela je posljednjih devet mjeseci uništavajući rudimentarnu infrastrukturu civilnog života na Zapadnoj obali iu Gazi: ljudi tamo zapravo žive u kavezima, s električnom i betonskom mrežom ograde ili izraelske trupe da čuvaju i zabranjuju njihovo slobodno kretanje. Yasser Arafat i njegovi ljudi, koji su barem jednako odgovorni za trenutnu paralizu i razaranje zbog onoga što su potpisali u Oslu, i za davanje legitimiteta izraelskoj okupaciji, čini se da ionako ostaju, čak i kao izvanredne priče o njihovim korupcija i nezakonito stečeno bogatstvo kapa po svim izraelskim, arapskim i međunarodnim medijima. Duboko je zabrinjavajuće da su mnogi od ovih ljudi nedavno bili uključeni u tajne pregovore s EU-om, s CIA-om, sa skandinavskim zemljama na temelju svog bivšeg kredibiliteta kao surogati i sluge Arafata. U međuvremenu sam gospodin Palestine nastavlja izdavati naredbe i smiješna osuđivanja, a sva su ili uzaludna ili godinama zastarjela; njegov nedavni napad na Osamu Bin Ladena jedan je od primjera, kao i njegovo retrospektivno prihvaćanje Clintonovog plana iz 2000. Ipak, on i njegovi pristaše poput zlokobnog Mohameda Rashida (aka Khalid Salam) nastavljaju koristiti velike svote novca za podmićivanje, pokvareni, i produžiti njihovu vladavinu mimo svake pristojnosti. Čini se da nitko ne obraća pažnju jer zloglasni Kvartet jednog dana najavljuje mirovnu konferenciju i reformu jednim glasom, povlačeći plan sljedećeg dana, dok trećeg dana ohrabruju Izrael u njegovoj represiji.
Što može biti besmislenije od poziva na palestinske izbore, koje g. Arafat od svih ljudi, zatočen u izraelskom poroku, najavljuje, povlači, odgađa i ponovno najavljuje. Svi govore o reformama osim samih ljudi čija budućnost ovisi o tome, tj. građana Palestine, koji su izdržali i žrtvovali se toliko koliko je njihovo osiromašenje i bijeda sve više. Nije li ironično, da ne kažem groteskno, da se u ime tog napaćenog naroda kuju sheme vladanja posvuda, osim od strane samog tog naroda? Zasigurno Šveđani, Španjolci, Britanci, Amerikanci, pa čak i Izraelci znaju da je simbolični ključ budućnosti Bliskog istoka Palestina i zato čine sve što je u njihovoj moći da zadrže palestinski narod što dalje od odluka o budućnosti. I to tijekom žestoke kampanje za rat protiv Iraka, tijekom koje su brojni Amerikanci, Europljani i Izraelci otvoreno izjavili da je vrijeme za ponovno crtanje karte Bliskog istoka i uvođenje 'demokracije'.
Došlo je vrijeme da se car koji tvrdi da nosi novo ruho, što naziva demokracijom, razotkrije kakav je šarlatan. Demokracija se ne može uvesti ili nametnuti: to je prerogativ građana koji je mogu stvoriti i žele živjeti u njoj. Još od završetka Drugog svjetskog rata arapske zemlje žive u različitim "izvanrednim stanjima", što je bila dozvola njihovim vladarima da rade što žele u ime sigurnosti. Čak su i Palestinci pod Oslu imali nametnut režim koji je postojao prije svega da služi sigurnosti Izraela, a drugo, da služi (i pomaže) samom sebi.
Iz raznih razloga, među njima i zato što je stvar Palestine (poput oslobađanja Južne Afrike od apartheida) uvijek služila kao model Arapima i poštenim idealističkim ljudima posvuda, danas je imperativ da Palestinci poduzmu korake kako bi vratili modu svoje sudbine u vlastite ruke. Politička pozornica u Palestini sada je podijeljena između dvije neprivlačne i neodržive alternative. S jedne strane ono što je ostalo od Vlasti i Arafata, s druge strane islamske stranke. Ni jedni ni drugi nikako ne mogu osigurati pristojnu budućnost građanima Palestine. Vlast je toliko diskreditirana, njen neuspjeh u izgradnji institucija toliko bazičan, njena korumpirana i cinična povijest toliko je kompromitiran u svakom pogledu da je čini nesposobnom da joj se povjeri budućnost. Samo će se lupeži pretvarati suprotno, kao što se sada pretvaraju neki od njegovih šefova sigurnosti i istaknuti pregovarači. Što se tiče islamskih stranaka, one vode očajne pojedince u negativan prostor beskrajnih vjerskih sukoba i antimodernog pada. Ako govorimo o cionizmu kao o političkom i društvenom neuspjehu, kako može biti prihvatljivo pasivno okrenuti se drugoj religiji i tamo tražiti svjetovno spasenje? Nemoguće. Ljudska bića stvaraju vlastitu povijest, a ne bogovi, magija ili čuda. Pročišćavanje zemlje od 'vanzemaljaca', bilo da o tome govore muslimani, kršćani ili židovi, je oskvrnjenje ljudskog života jer ga žive milijarde ljudi koji su izmiješani po rasi, povijesti, etničkom identitetu, vjeri ili nacionalnosti.
Ali velika većina Palestinaca i, mislim, Izraelaca, zna te stvari. I na sreću već postoji politička alternativa koja nije ni Hamasova ni Arafatova vlast. Ovdje govorim o impresivnoj formaciji Palestinaca na okupiranim područjima koji su u lipnju ove godine objavili novu palestinsku nacionalnu inicijativu (moubadara wataniya). Među njegovim vođama su dr. Mustafa Barghouti i dr. Haidar Abdel-Shafi, Rawia Al-Shawa i mnogi drugi neovisni koji shvaćaju da je palestinsko društvo u oslabljenom stanju na meti 'reforme' stranaka čiji je pravi interes likvidirati Palestinu kao politička i moralna snaga za godine koje dolaze. Arafat i njegovi pomoćnici isprazne priče o izborima imaju za cilj uvjeriti strance da je demokracija na putu. Daleko od toga — ti ljudi jednostavno žele nastaviti sa svojim korumpiranim i bankrotiranim putevima na sve moguće načine, uključujući direktnu prijevaru. Izbori 1996., treba podsjetiti, provedeni su na temelju procesa iz Osla, čiji je glavni cilj bio nastavak izraelske okupacije pod drugim nazivom. Zakonodavna skupština (al majlis al-tashri’i) je zapravo bila nemoćna i pred Arafatovim ukazom i pred izraelskim vetom. Ono što Sharon i Kvartet sada predlažu je proširenje istog neprihvatljivog režima. Zbog toga je Nacionalna inicijativa postala neizbježan izbor za Palestince posvuda.
Na prvom mjestu, za razliku od Vlasti, predlaže oslobađanje od izraelske okupacije, a ne suradnju s njom. Drugo, predstavlja široku bazu u civilnom društvu i stoga ne uključuje vojsku ili sigurnosne ljude niti sljedbenike Arafatova dvora. Treće, zalaže se za oslobođenje, a ne za prilagodbu okupacije kako bi odgovarala elitama i VIP osobama.
Što je najvažnije, inicijativa - koju sa zadovoljstvom podržavam s entuzijazmom - iznosi ideju nacionalne ujedinjene vlasti, izabrane da služi narodu i njegovoj potrebi za oslobođenjem, za demokratskim slobodama, i za javnom raspravom i odgovornošću. Te su stvari predugo odgađane. Stare podjele između Fataha, Narodne fronte, Hamasa i svih ostalih danas su besmislene. Ne možemo si dopustiti takvo smiješno držanje. Kao narodu pod okupacijom potrebno nam je vodstvo čiji je glavni cilj osloboditi nas izraelskog pustošenja i okupacije i osigurati nam poredak koji može ispuniti naše potrebe za poštenjem, nacionalnim opsegom, transparentnošću i izravnim govorom. Arafat ima povijest dvostrukog govora. Barghouti, s druge strane - ovdje ga koristim kao primjer - ima principijelan stav, bilo da se obraća Palestincima, Izraelcima ili stranim medijima. Ima poštovanje svojih ljudi zbog svojih medicinskih usluga u selima, a njegovo poštenje i vodstvo nadahnuli su svakoga tko je imao kontakt s njim. Također mislim da je vrlo važno da palestinski narod sada vode moderni, dobro obrazovani ljudi kojima su vrijednosti građanstva središnje mjesto u njihovoj viziji. Naši današnji vladari nikada nisu bili građani, nikada nisu stajali u redu za kupnju kruha, nikada nisu sami platili svoje medicinske ili školske račune, nikada nisu izdržali neizvjesnost i okrutnost proizvoljnog uhićenja, plemenskog maltretiranja, zavjereničkog otimanja moći. Primjeri Barghoutija i Abdel-Shafija, kao i primjeri svih glavnih osoba u inicijativi, govore o našoj potrebi za neovisnošću uma i odgovornim, modernim građanstvom. Staro vrijeme je prošlo i treba ga što brže pokopati.
Zaključujem rekavši da do prave promjene može doći samo kada ljudi aktivno žele tu promjenu, sami je omoguće. Iračka oporba čini užasnu pogrešku bacajući svoju sudbinu u američke ruke, a pritom ne obraća dovoljno pozornosti na potrebe stvarnog naroda Iraka koji sada trpi užasne progone autokracije i koji će biti podvrgnuti jednako užasnom bombardiranje od strane SAD-a. U Palestini bi sada trebalo biti moguće održati izbore, ali ne izbore za ponovno postavljanje Arafatove otrcane ekipe, već za odabir delegata za ustavnu i istinski reprezentativnu skupštinu. Žalosna je stvarnost da je tijekom svojih 10 godina loše vladavine Arafat aktivno sprječavao stvaranje ustava unatoč svim svojim smiješnim brbljarijama o 'palestinskoj demokraciji'. Njegovo nasljeđe nije ni ustav, ni temeljni zakon, već samo oronula mafija. Unatoč tome, i unatoč Sharonovoj bjesomučnoj želji da okonča palestinski nacionalni život, naše narodne i civilne institucije još uvijek funkcioniraju pod ekstremnim poteškoćama i pritiskom. Nekako učitelji podučavaju, medicinske sestre njeguju, doktori doktori i tako dalje. Te svakodnevne aktivnosti nikada nisu prestale makar samo zato što nužda nalaže neumoran trud. Sada se te institucije i oni ljudi koji su istinski služili svom društvu moraju istaknuti i osigurati moralni i intelektualni okvir za oslobođenje i demokraciju, miroljubivim sredstvima i s istinskim nacionalnim namjerama. U tom nastojanju Palestinci pod okupacijom i oni u shatatu ili dijaspori imaju jednaku obvezu uložiti napor. Možda ova nacionalna inicijativa može pružiti demokratski primjer i drugim Arapima
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije