Nalet izvješća, curenja informacija i dezinformacija o nadolazećem ratu SAD-a protiv diktature Saddama Husseina u Iraku ne jenjava. Međutim, nemoguće je znati koliko je ovo briljantno vođena kampanja psihološkog rata protiv Iraka, koliko javno kolebanje vlade koja nije sigurna oko svog sljedećeg koraka. U svakom slučaju, smatram da je moguće vjerovati da će rata biti jer ga neće biti. Zasigurno je čista ratobornost verbalnih napada na prosječnog građanina bez presedana u svojoj žestini, s rezultatom da je vrlo malo potpuno sigurno o tome što se zapravo događa. Nitko ne može neovisno potvrditi različite pokrete trupa i mornarice o kojima se svakodnevno izvještava, a s obzirom na nejasnoću njegova razmišljanja, stvarne namjere Georgea W. Busha teško je pročitati. Ali nema sumnje da je cijeli svijet zabrinut - štoviše, duboko zabrinut - zbog katastrofalnog kaosa koji će nastupiti nakon još jedne zračne kampanje protiv naroda Iraka nalik afganistanskoj.
Pa ipak, jedan aspekt poplave mišljenja, i činjenica koja je najviše uznemirujuća sama za sebe i bez upućivanja na svoju stvarnu namjeru, bujica je članaka koji se tiču post-Sadamovog Iraka. Jedan o kojem bih želio posebno raspravljati očito je dio stalnih nastojanja iračkog iseljenika, Kanan Makiya, da se promovira kao otac onoga što on naziva "ne-arapskom" i decentraliziranom post-Ba'ath zemljom. Sada je posve jasno svakome tko ima i najmanju zabrinutost zbog muka ove bogate i nekoć cvjetajuće zemlje da su godine Ba'athističke vladavine bile katastrofalne, unatoč ranom programu razvoja i izgradnje režima. Dakle, malo je problema s pokušajem zamisliti kako bi Irak mogao izgledati ako Saddam bude svrgnut američkom intervencijom ili unutarnjim udarom. Makiyin doprinos ovom nastojanju bio je stabilan, kako u eteru tako iu kvalitetnim časopisima gdje mu je dana platforma za iznošenje svojih stavova, o čemu ću govoriti za koji trenutak. Međutim, ono što je postalo manje jasno jest tko je on i iz koje pozadine dolazi. Mislim da je važno znati te stvari, makar samo da bismo procijenili vrijednost njegova doprinosa i točnije razumjeli posebnu kvalitetu njegovih misli i ideja.
Obično se identificira kao istraživački povezan s Harvardom i kao profesor na Sveučilištu Brandeis (oboje u Bostonu), Makiya, kada sam ga prvi put upoznao ranih 1970-ih, bio je blisko povezan s Narodnom demokratskom frontom za oslobođenje Palestine. Koliko se sjećam, tada je bio student arhitekture na MIT-u, ali jedva da je išta rekao u prilikama kad sam ga viđao. Onda je nestao iz vidokruga, odnosno iz mog vidokruga. Pojavio se 1990. kao Samir Khalil, autor hvaljene knjige tzv Republika Straha koji je opisao vladavinu Saddama Husseina s velikim strahom i dramom. Jedno od medijski pobuđujućih djela Prvog Zaljevskog rata, Republika Straha činilo se da je napisano - prema ulizičkom intervjuu s Makiyom koji se pojavio u New Yorker magazin — dok je Makiya uzeo slobodno vrijeme radeći kao suradnik očeve arhitektonske tvrtke u samom Iraku. U intervjuu je priznao da je, u određenom smislu, Saddam neizravno financirao pisanje njegove knjige, iako nitko nije optužio Makija za suradnju s režimom kojeg je očito mrzio.
U svojoj sljedećoj knjizi, Okrutnost i šutnja, Makiya je napao arapske intelektualce koje je optužio za oportunizam i nemoral jer su ili hvalili razne arapske režime ili šutjeli o zlostavljanjima raznih vlada prema vlastitom narodu. Naravno, Makiya nije rekao ništa o vlastitoj povijesti šutnje i suučesništva kao korisnika velikodušnosti iračkog režima, iako je, naravno, imao pravo raditi za koga god hoće. Ali rekao je najpodlije stvari o ljudima kao što smo Mahmoud Darwish i ja jer smo nacionalisti, navodno podržavamo ekstremizam i, u Darwishevom slučaju, jer smo napisali odu Sadamu. Većina onoga što je Makiya napisao u knjizi je, po mom mišljenju, odvratno, zasnovano na kukavičkim aluzijama i lažnim tumačenjima, ali knjiga je, naravno, uživala popularan trenutak ili dva jer je potvrdila stajalište na Zapadu da su Arapi bili zlobni i otrcani konformisti. Činilo se da nije važno što je Makiya sam radio za Sadama ili što nikada nije ništa napisao o arapskim režimima sve do svog Republika Straha, dok, to jest, nije otišao iz Iraka i završio sa svojim poslom tamo. U Americi su ga tu i tamo hvalili zbog toga što je bio hrabar čovjek savjesti i što je prkosio samocenzuri arapskih intelektualaca, ali te su pohvale Makiju obično zasipali ljudi koji nisu znali da sam Makiya nikada nije napisao u nekoj arapskoj zemlji ili da je ono što je oskudno napisao bilo napisano iza pseudonima i prosperitetnog života bez rizika na Zapadu.
Osim za njegove dvije knjige i članak u kojem je apelirao na američku administraciju da okupira Bagdad tijekom Prvog Zaljevskog rata, o Makiju se nakon toga nije mnogo čulo. Zatim je prošle godine objavio nečitljiv roman kojim je nekako dokazao da je Kupolu na stijeni doista sagradio Židov; poslao mi ju je izdavač, pa sam je slučajno preletio prije nego što se službeno pojavila, ali sam se ipak zaprepastio koliko je loše napisana i kako je, ne mogavši odoljeti da ne pokažem koliko je knjiga njezin autor pročitao, začinjen fusnotama, zasigurno neobična stvar za ono što je navodno bilo djelo fikcije. Međutim, umrlo je milosrdnom smrću, a Makiya je ponovno utihnula.
Sve dok nije izbila kampanja protiv Iraka inspirirana vladom prije nekoliko mjeseci, Makiya je malo govorio o ratu protiv terorizma, događajima od 9. rujna i ratu u Afganistanu. Istina je da je za popularni američki dvotjednik napravio svojevrsni komentar navodnog islamskog terorističkog priručnika Mohameda Atte, ali čak i za njegove standarde to je bio zanemariv nastup. Međutim, živo se sjećam da sam krajem prošlog ljeta slučajno čuo radijski intervju s njim u kojem je prvi put identificiran kao šef skupine američkog State Departmenta koja planira za poslijeratni, post-Sadamov Irak. Njegovo se ime nije pojavilo među onima koji su spominjani kao dio iračkih oporbenih skupina financiranih od strane SAD-a, niti je pridonio bilo čemu što bi šira javnost mogla pročitati o palestinsko-izraelskom sukobu ili bilo kojem drugom bliskoistočnom pitanju, iako Čuo sam da je nekoliko puta posjetio Izrael.
Najcjelovitija verzija njegovih planova za Irak nakon američke invazije koji proizlaze iz njegovog trenutnog zaposlenja kao stalnog zaposlenika američkog Ministarstva vanjskih poslova, pojavljuje se u izdanju časopisa iz studenog 2002. Vjerojatnost, dobar liberalni britanski mjesečnik na koji sam pretplaćen. Makiya započinje svoj “prijedlog” nabrajanjem izvanrednih pretpostavki iza svojih argumenata, od kojih su dvije gotovo po definiciji nezamislive. Prvi je da se "svrgavanje" Sadama s vlasti ne smije dogoditi nakon bombardiranja. Makiya mora da je živio na Marsu da bi zamislio da, u slučaju rata, ne bi došlo do masovnog bombardiranja iako je svaki pojedini plan koji je kružio za promjenu režima u Iraku izričito navodio da će Irak biti nemilosrdno bombardiran. Druga je pretpostavka jednako maštovita, budući da se čini da Makiya unatoč svim dokazima vjeruje da su SAD predane demokraciji i izgradnji nacije u Iraku. Ne znam zašto misli da je Irak poput Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata (oboje su obnovljeni zbog Hladnog rata); osim toga, on niti jednom ne spominje činjenicu da je SAD odlučan srušiti irački režim zbog rezervi nafte u zemlji i zato što je Irak neprijatelj Izraela. Dakle, on počinje iznošenjem apsurdnih pretpostavki koje se jednostavno protive svim dokazima.
Nepokoleban zbog takvih nevažnih razmatranja, nastavlja dalje. Iračani su predani federalizmu, kaže on, a ne centraliziranoj vladi. Dokazi koje nudi prilično su zanemarivi. Kao i svi njegovi drugi pokušaji da uvjeri čitatelja da iznosi riječi, njegova je logika tako slaba jer se podjednako temelji na izmišljenim pretpostavkama i njegovim vlastitim, vrlo dvojbenim osobnim tvrdnjama. Zalaže se za federalizam, pa tako kaže i za Kurde. Odakle bi federalizam kao sustav trebao potjecati (osim iz njegovog stola u State Departmentu), ne trudi se reći. Jasno je da planira to nametnuti izvana, iako daje uglavnom neutemeljenu tvrdnju da se "svi" slažu da bi federalizam u Iraku trebao biti ishod. To "znači prenošenje vlasti s Bagdada na provincije", vjerojatno potezom pera generala Tommyja Franksa. Moglo bi se pomisliti da posttitovska Jugoslavija nikada nije postojala i da je federalizam te tragične zemlje bio totalni uspjeh. Ali Makiya je toliko predan svojim stajalištima teoretičara vlade nalik na kralja da jednostavno ignorira posljedice, povijest, ljude, zajednice i stvarnost u cijelosti kako bi mogao iznijeti svoj apsurdno nevjerojatan slučaj. To je, naravno, upravo ono što američka vlada voli, to jest imati razne arapske intelektualce odgovorne nijednom biraču koji potiču američku vojsku na rat dok se pretvaraju da donose "demokraciju" na mjesto u potpunoj suprotnosti s američkim stvarnim stanjem. ciljeve i njegove stvarne povijesne prakse. Čini se da Makiya nije čuo za razorne američke intervencije u Indokini, Afganistanu, Srednjoj Americi, Somaliji, Sudanu, Libanonu i Filipinima, ili da je SAD trenutno vojno uključen u oko 80 zemalja.
Veliki vrhunac Makiyina opravdanja za invaziju Sjedinjenih Država na Irak je njegov prijedlog da bi novi Irak trebao biti nearapski. (Usput, on s prezirom govori o arapskom mišljenju koje, kaže, nikada neće ništa postići. To očito raščišćava ploču za njegova prozračna nagađanja i o budućnosti i o prošlosti.) Kako će doći do ovog čarobnog dearabizirajućeg rješenja o tome, Makiya ne govori, ništa više nego što nam pokazuje kako se Irak treba osloboditi svog islamskog identiteta i svojih vojnih sposobnosti. Poziva se na tajanstvenu alkemijsku kvalitetu koju naziva "teritorijalnost" i nastavlja graditi još jedan dvorac od pijeska na tome kao osnovu za buduću državu Irak. Na kraju, međutim, dobrovoljno kaže da će sve to biti zajamčeno “izvana”, od strane Sjedinjenih Država. Gdje se to ikada prije dogodilo nije pitanje koje Makiyu muči, kao što se ne čini zabrinutim zbog američkog unilateralizma i bespotrebne destruktivnosti.
Čovjek jedva zna treba li se smijati ili plakati na Makijino držanje. Jasno je da se radi o čovjeku bez zabilježenog iskustva u vladi, pa čak ni u državljanstvu. Između zemalja i kultura i bez vidljive obveze prema bilo kome (osim prema svojoj uzlaznoj pokretnoj karijeri), sada je pronašao utočište duboko u američkoj vladi koje koristi za poticanje svojih nevjerojatno spekulativnih letova mašte. Za nekoga tko je svojim vršnjacima držao predavanja o intelektualnoj odgovornosti i neovisnom prosuđivanju, on ne daje primjere ni jednog ni drugog. Upravo suprotno. Smješten na propovjedaonici koja ga je oslobodila svake odgovornosti, čini se da sada služi gospodaru koji ga je dobro platio za njegove usluge - kao što ga je Sadam zapošljavao u prošlosti - i njegovu svestranu savjest. Nevjerojatno mi je da si Makiya dopušta takvo svetosavlje i taštinu, ali zašto onda ne bi? Nikada se nije uključio u javnu debatu ni s kim od svojih sugrađana Iračana, nikada nije pisao za arapsku publiku, nikada se nije kandidirao za neki ured ili za bilo koju političku ulogu koja zahtijeva osobnu hrabrost i predanost. Pisao je pod pseudonimom ili napadao ljude koji nisu imali priliku odgovoriti na njegove klevete.
Tužno je što Makija implicitno sugerira da je on glas i primjer budućeg Iraka. I pomisliti da su tisuće života već izgubljene zbog okrutnih sankcija njegovog pokrovitelja ili da će još mnogo života i sredstava za život biti uništeno elektronskim ratom koji je protiv njegove zemlje izvela vlada Georgea Busha. Ali ovog čovjeka ništa od ovoga ne uznemirava. Lišen suosjećanja ili pravog razumijevanja, on brblja za anglo-američkom publikom koja se čini zadovoljnom što je ovdje napokon Arap koji iskazuje odgovarajuće poštovanje prema njihovoj moći i civilizaciji, bez obzira na ulogu Britanije u imperijalističkoj podjeli Arapa svijetu ili kakvu su nedaću SAD nanijele Arapima svojom potporom Izraelu i kolektivnim arapskim diktaturama.
Sam po sebi Makiya je prolazna pojava. On je, međutim, simptom više stvari odjednom. On predstavlja intelektualca koji bespogovorno služi moći; što je veća moć, to manje sumnja. On je čovjek taštine koji nema suosjećanja, nema dokazive svijesti o ljudskoj patnji. Bez stabilnih načela ili vrijednosti, tipičan je za cinične antiarapske jastrebove (poput Richarda Perlea, Paula Wolfowitza i Donalda Rumsfelda) koji šaraju Bushovu administraciju poput muha na torti. Britanski imperijalizam, izraelska brutalna okupacijska politika ili američka arogancija ne zadržavaju ga ni na trenutak. Što je najgore od svega, on je čovjek pretenzije i površnosti, koji laska sebi svojom razumnošću čak i dok osuđuje vlastiti narod na još više muka i nevolja. Teško Iraku!
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije