Velika moderna carstva nikad nije držala na okupu samo vojna moć, već ono što tu moć aktivira, koristi je i potom jača svakodnevnim praksama dominacije, uvjerenja i autoriteta. Britanija je vladala golemim teritorijima Indije sa samo nekoliko tisuća kolonijalnih časnika i još nekoliko tisuća vojnika, od kojih su mnogi bili Indijanci. Francuska je učinila isto u sjevernoj Africi i Indokini, Nizozemci u Indoneziji, Portugalci i Belgijanci u Africi. Ključni element je imperijalna perspektiva, taj način gledanja na daleku stranu stvarnost podređivanjem vlastitom pogledu, konstruiranjem njezine povijesti iz vlastitog stajališta, gledanjem njezinih ljudi kao podanika o čijoj sudbini neće odlučivati oni, nego oni koji udaljeni administratori misle da je to najbolje za njih. Iz takvih namjernih perspektiva razvijaju se stvarne ideje, uključujući teoriju da je imperijalizam benigna i neophodna stvar. U jednom od najpronicljivijih komentara ikada iznesenih o konceptualnom ljepilu koje spaja carstva, izvanredni englesko-poljski romanopisac Joseph Conrad napisao je da “osvajanje zemlje, što uglavnom znači oduzimanje od onih koji imaju drugačiji ten i ili malo pljosnatijeg nosa od nas, nije lijepa stvar kada se previše zagledate u to. Ono što ga iskupljuje je samo ideja. Ideja iza toga; nije sentimentalno pretvaranje nego ideja; i nesebično vjerovanje u ideju - nešto što možete postaviti, pred čime se možete pokloniti i ponuditi žrtvu."
Neko je vrijeme to funkcioniralo, jer su mnogi kolonijalni vođe pogrešno mislili da je suradnja s imperijalnom vlasti jedini način. Ali budući da je dijalektika između imperijalne i lokalne perspektive neizbježno suparnička i nepostojana, u nekom kasnijem trenutku sukob između vladara i onih kojima se vlada postaje nezadrživ i izbija u sveopći kolonijalni rat, kao što se dogodilo u Alžiru i Indiji.
Još smo dosta daleko od tog trenutka američke vlasti nad arapskim i muslimanskim svijetom. Barem od Drugog svjetskog rata američki strateški interes je bio osigurati (i sve čvršće kontrolirati) lako dostupne zalihe obilne nafte i, drugo, zajamčiti uz golemu cijenu snagu i regionalnu dominaciju Izraela nad bilo kojim i svim svojim Susjedi.
Svaki imperij, pa tako i američki, redovito govori sebi i svijetu da je drugačiji od svih drugih imperija, te da njegova misija svakako nije pljačka i kontrola, već obrazovanje i oslobađanje naroda i mjesta kojima izravno ili neizravno vlada. Ipak, te ideje ne dijele ljudi koji tamo žive, čiji su stavovi u mnogim slučajevima izravno suprotni. Unatoč tome, ovo nije spriječilo cijeli aparat američkog informiranja, politike i donošenja odluka o arapskom/islamskom svijetu da nametne svoje perspektive ne samo Arapima i muslimanima nego i Amerikancima, čiji su izvori informacija o Arapima i islamu žalosno, doista tragično, neadekvatno.
Američka diplomacija trajno je oštećena sustavnim napadom izraelskog lobija na takozvane arabiste. Od 150,000 američkih vojnika u Iraku danas, jedva više od šačice zna arapski. David Ignatius ističe ovo u izvrsnom tekstu od 14. srpnja pod naslovom “Washington plaća za nedostatak arabista”, (http://www.dailystar.com.lb/opinion/14_07_03_b.asp) u kojem citira Francisa Fukuyamu kao govoreći da je problem u tome što "Arapisti ne samo da preuzimaju stvar Arapa, već i njihovu sklonost samozavaravanju."
U ovoj zemlji poznavanje arapskog i određeno razumijevanje ogromne arapske kulturne tradicije doveli su do toga da Izrael izgleda kao prijetnja. Mediji šire najpodlije rasističke stereotipe o Arapima (pogledajte, na primjer, hitlerovski članak Cynthie Ozick u Wall Street Journalu od 30. lipnja u kojem ona govori o Palestincima kao onima koji su "pretvorili životnu snagu, kultizam uzdignut do zlokobnog spiritualizma", riječi to bi bilo posve na mjestu na mitinzima u Nürnbergu).
Nekoliko generacija Amerikanaca počelo je vidjeti arapski svijet uglavnom kao opasno mjesto, gdje se rađaju terorizam i vjerski fanatizam, i gdje se neopravdani antiamerikanizam zločesto usađuje u mlade od strane zlonamjernih svećenika koji su antidemokratski i žestoko Anti semitski. Neznanje se u takvim slučajevima izravno pretvara u znanje. Ono što se ne primjećuje uvijek je da kada se tamo pojavi vođa kojeg “mi” volimo — npr. iranski šah ili Anwar El-Sadat — Amerikanci pretpostavljaju da je on hrabar vizionar koji je učinio stvari za “nas” ili “naše” na način, ne zato što je razumio igru imperijalne moći, a to je preživjeti ugađajući vladajućoj vlasti, već zato što su ga potaknuli načela koja dijelimo. Gotovo četvrt stoljeća nakon ubojstva, Anwar El-Sadat je, nije pretjerano reći, zaboravljen i nepopularan čovjek jer većina Egipćana smatra da je prvo služio Americi, a ne Egiptu. Isto vrijedi i za šaha. Iskrivljenja imperijalnih perspektiva proizvode daljnja iskrivljenja u bliskoistočnom društvu koja produljuju patnju i potiču ekstremne oblike otpora i političkog samopotvrđivanja.
Ovo se posebno odnosi na Palestince, za koje se sada smatra da su se reformirali dopustivši Mahmoudu Abbasu (Abu Mazenu), a ne toliko vrijeđanom Arafatu, da bude njihov vođa. Ali to je stvar imperijalnog tumačenja, a ne stvarne stvarnosti. I Izrael i SAD smatraju da Arafat stoji na putu nametnute nagodbe Palestincima koja će izbrisati sve njihove tvrdnje iz prošlosti, a koja će predstavljati konačnu pobjedu Izraela nad onim što su neki Izraelci nazvali njegovim "iskonskim grijehom", a to je da ima uništio palestinsko društvo 1948. i razvlastio naciju Palestinaca, koji su ostali bez državljanstva ili pod okupacijom, sve do danas. Nema veze što se Arafat, kojeg sam godinama kritizirao u arapskim i zapadnim medijima, još uvijek univerzalno smatra palestinskim vođom i zato što je legalno izabran 1996. i zato što je stekao legitimitet kojem niti jedan drugi Palestinac ne pristupa, ponajmanje od svega Abu Mazena, birokrata i dugo vremena podređenog Arafatu koji uopće nema nikakvu podršku naroda.
Štoviše, sada postoji neovisna i koherentna palestinska opozicija (Nezavisna nacionalna inicijativa) i Arafatovoj vladavini i islamistima, ali to ne dobiva pozornost jer Amerikanci i Izraelci žele popustljivog sugovornika koji nije u poziciji da nam zadaje probleme . Što se tiče toga može li takav dogovor funkcionirati, to je odgođeno za drugi dan. To je kratkovidnost, dapače sljepoća i oholost carskog pogleda. Gotovo isti obrazac ponavlja se u američkom pogledu na Irak, Saudijsku Arabiju, Egipat i sve ostale. Problem s tim pogledima je što su toliko nekompetentni i ideološki; oni Amerikancima ne daju ideje o Arapima i Muslimanima, već oni kakvi bi oni željeli da Arapi i Muslimani budu. Za veliku i enormno bogatu zemlju proizvesti vrstu loše vođene, loše pripremljene i nevjerojatno nekompetentne okupacije Iraka kakva se danas odvija je travestija, na intelektualnoj osnovi, i kako bi umjereno inteligentan birokrat poput Paula Wolfowitza mogao voditi politiku takva kolosalna nesposobnost, a istovremeno uvjeravati ljude da zna što radi, zapanjujuće je.
U osnovi ove posebne imperijalne perspektive je dugogodišnji orijentalistički pogled koji neće dopustiti Arapima kao narodu da ostvare svoje pravo na nacionalno samoodređenje. Smatra se da su drugačiji, nesposobni za logiku, nesposobni reći istinu, fundamentalno razorni i ubojiti. Od Napoleonove invazije na Egipat 1798., postojala je neprekinuta imperijalna prisutnost temeljena na ovim premisama diljem arapskog svijeta, stvarajući neopisivu bijedu - i neke dobrobiti je istina - za ogromnu većinu ljudi. Ali toliko smo se navikli na blaćenje američkih savjetnika poput Bernarda Lewisa i Fouada Ajamija, koji su svoj otrov usmjerili protiv Arapa na sve moguće načine, da nekako mislimo da je ono što radimo ispravna stvar jer to je način na koji Arapi su. Činjenica da je ovo također izraelska dogma koju neokonzervativci koji su u središtu Bushove administracije nekritički dijele samo dodaje ulje na vatru. I tako nas očekuju još mnoge godine nemira i bijede u području svijeta gdje je glavni problem, da se izrazimo najjednostavnije moguće, moć SAD-a. Ali po koju cijenu i s kojim ciljem?
Edward Said je profesor književnosti na Sveučilištu Columbia. Njegova knjiga Orijentalizam (1979.) revolucionirala je književno polje. Opsežno je pisao o Bliskom istoku, a njegovi tekstovi se mogu pronaći u brojnim publikacijama kao što su Z Magazine, Nation, Progressive, In These Times, Counterpunch, Al Ahram i još mnogo toga.
Više članaka Edwarda Saida o Bliskom istoku
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije