Edward Said napisao je ovo otvoreno pismo 1989., ali je odlučio da bi bilo previše zapaljivo za objavljivanje. Ovdje se prvi put pojavljuje u tisku, s uvodima Nubara Hovsepiana i Petera Beinarta.
Često sam čuo Rabin Arthur Hertzberg[1] reći da je za američke Židove cilj Izraela neka vrsta svjetovne religije. Kao da to potkrepljuje, u svojoj nedavnoj knjizi o izvjestiteljskim stanjima u Bejrutu i Jeruzalemu, New York Times dopisnik Thomas Friedman, koji je odrastao u Minneapolisu, dokumentira aspekte iznimne važnosti koju je Izrael imao nakon 1967. za intelektualnu i kulturnu formaciju mladih Židova njegove generacije: ponos, kulturna identifikacija s Izraelom kao snažnom državom, obnovljeni interes za Hebrejska i židovska prošlost. Od početka palestinskog ustanka[2]Međutim, došlo je do promjene u statusu Izraela među američkim Židovima: malom broju Palestinaca u SAD-u ova je promjena bila prilično očita, na primjer, u novoj, problematičnoj percepciji neriješenih poteškoća Izraela oko okupiranih teritorija, tretman Palestinaca od strane vojske i doseljenika, cijeli koncept demokratske židovske države u još uvijek negostoljubivom arapskom i islamskom okruženju.
Obraćati se američkim židovskim intelektualcima kao skupini naravno znači pretpostaviti da je velik broj pojedinaca homogeniji i koherentniji nego što stvarno jest. Zasigurno postoje ozbiljne razlike koje su omogućile nekim intelektualcima da otvoreno razgovaraju o miru i pomirenju s Palestincima, a drugima (npr. Irving Kristol[3] in Wall Street Journal, Srpanj 21[4]) za koje Kristolov naslov “Kome treba mir na Bliskom istoku?” sažima uporni stav ljudi koji žele da se užasni status quo mijenja što je manje moguće. Ipak, mislim da sam u pravu kada vjerujem da je za pojedince američkih Židova, kao i za različite tabore na koje su podijeljeni, činjenica Izraela krajem 1989. snažna je tema i zajednička briga; to mi dopušta da vam se kolektivno obratim u vrijeme kada je u ime židovskog naroda Izrael uključen u bitku s palestinskim narodom, sukob na čiji tijek, uvjeren sam, vi definitivno možete utjecati, ako ne i odrediti.
Ni u jednom trenutku u stoljetnom sukobu između Palestinaca i Židova borba oko zemlje, nacionalnih prava i političke sudbine nije bila oštrija ili kritičnija. Za Palestince – i iako nemam mandat govoriti u bilo čije ime osim u svoje ime, pokušat ću artikulirati svoje osjećaje kao i one brojnih Palestinaca koje osobno poznajem – ovo je bilo najvažnije razdoblje u našoj poslijeratnoj povijesti. Došlo je do općenito nesmrtonosnog i principijelnog otpora protiv okupacije same intifade; dogodile su se mnoge seizmičke promjene u palestinskom društvenom tijelu od početka intifade, dramatično poboljšanje položaja žena, veća koherentnost i politička vizija, ogroman porast samopoštovanja koji je pratio protjerivanje straha, nadahnuće mobilizacija palestinskih resursa za pomoć intifadi, u vrijeme kada su se “prijatelji” (Arapi, glavni među njima) i neprijatelji gotovo navikli na ravnodušnost u bavljenju pitanjem Palestine; prije svega, postoji povijesni kompromis postignut na sastanku PNC-a u Alžiru sredinom studenog 1988.[5]. Na tom je sastanku zacrtano političko tlo za ono što je nakon toga postalo još jasnije - priznanje Izraela, riješena podjela mandatorne Palestine na dvije države, prihvaćanje rezolucija UN-a 242 i 338.[6], odricanje od terorizma, formalno preuzimanje obveze okončanja sukoba političkim pregovorima, a ne nasiljem.
Neke od ovih stvari mogu se prevesti konkretnije, njihovo duboko značajno i teško značenje za mnoge Palestince s obzirom na ljudski sadržaj, ako ih prevedem u materijal vlastitog iskustva. Kao većina prognane zajednice, nisam sa Zapadne obale ili Gaze. Rođen sam u zapadnom Jeruzalemu u obiteljskoj kući koju sada zauzima europska židovska obitelj (ili obitelji); moja je majka rođena u Nazaretu i odrasla je ondje i u Safadu, koji su izraelski gradovi od 1948. Imao sam iznimno sretan život, ali doslovno svaki pojedini član moje obitelji, s majčine i očeve strane, bio je izbjeglica, štoviše, iu nekoliko slučajeva katastrofalno pogođenih gubitkom imovine, državljanstva i političkih prava koji su uslijedili nakon uništenja palestinskog društva 1948.; jedan član moje šire obitelji nasilno je izgubio život zbog sukoba. Taj PNC (čiji sam bio član) i Yasir Arafat[7], mogli zajedno svečano prihvatiti državu ne samo na manje od 25% bivše Palestine, već i na tom dijelu zemlje upravo ne naše rodno područje stoga je velika žrtva znatnih razmjera.
Kada Židovi govore o Izraelu kao o mjestu u koje dolaze kući, dopustit ćete da njihova riječ "dom" u palestinskim ušima ima učinak sličan smrti.
Kada Židovi govore o Izraelu kao o mjestu u koje dolaze kući, dopustit ćete da njihova riječ "dom" u palestinskim ušima ima učinak sličan smrti. Ne umanjujem ono što je za Židove prastari problem progonjenog otuđenja i egzila, ali također morate razumjeti bolnu neposrednost za nas doslovnog svjedočenja naše dom pretvoren u nečiju tuđu kuću, zemlju, iako broj palestinskih mrtvih—ustrijeljenih, pretučenih, ugušenih—od strane Izraela u posljednjih pet desetljeća nastavlja rasti i sada se broji u nebrojenim tisućama. Samo tijekom intifade broj žrtava je prešao brojku od 600 osoba. Dakle, ono što je odlučeno na sastancima PNC-a u Alžiru stoga ima značaj manje od nacionalne samoamputacije, učinjene svjesno i, želio bih inzistirati, hrabro u interesu mira i neke mjere pravde za obespravljene, mnogo oštećene i pateće narod. Palestinci moje generacije poznavali su Palestinu kao pretežno arapsku zemlju, iako su je držali Britanci, a za nas postupno infiltrirani europski Židovi, koji su usprkos svim svojim teoretskim prosvjedima izgledali kao da dolaze u zemlju koju su uglavnom poznavali putem vjere i ideologije. Iznenadni kataklizmički raskid kojim su zemlja i dom koji su nekoć bili naši proglašeni židovskom državom Izrael ne može se s prezirom odbaciti budući da je njegova definitivnost utjecala na svakog pojedinog Palestinca.
To su činjenice i one zahtijevaju razumijevanje ništa manje od razumijevanja vaše prošlosti koje ste vi kao Židovi tražili od svijeta. Ne kažem da činjenice ne treba tumačiti, samo kažem da ih ne treba protumačiti. Ipak, ne mislim da je pretjerano reći da je uz samo nekoliko iznimaka potpora američkih Židova Izraelu od 1948. nadalje (a posebno nakon 1967.) bila preskriptivno vezana za dehumanizaciju, otpuštanje i, nakon sredine 1970-ih, demoniziranje palestinskog naroda. U ovom silno važnom i za nas (budući da smo bili tamo da gledamo kako se to događa) užasno sve manjem procesu, američki židovski intelektualci odigrali su ključnu ulogu.
Istina je ono što je ovdje važno, a ne razračunavanje, niti pojedinosti. Istina je, za početak, da kao Arapi, muslimani, nezapadnjaci nikada nismo imali pristup, niti smo potpuno ovladali političkim i kulturnim diskursom Europe ili Amerike. Unatoč tome, u razdoblju nakon 1948. nismo morali iskrsnuti samo kao bezlični “Arapi”, ubojice, neprijatelji, podložni cijeloj paleti neprivlačnih, automatski i neprestano ponavljanih deformacija (iracionalnost, fanatizam, mizantropija, nepatvoreno barbarstvo). Pa ipak, pojavili smo se, ako to nije prejaka riječ za minimalno ljudski profil koji smo stekli kao rezultat. Uvijek su naše negativne osobine bile te koje su dopuštale izraelskim intelektualnim apologetama da nas suprotstave, kako bi potom naglasili, izraelski liberalizam, demokraciju, prosvjetiteljstvo itd. I, moram brzo dodati, naša se dehumanizacija dogodila kao produžetak već prilično zastrašujućeg skup mjera koje je poduzeo Izrael kako bi izbrisao većinu naše prisutnosti iz naše domovine. Stotine tisuća Palestinaca su postale izbjeglice; preko 400 palestinskih sela uništeno; Izrael je protiv nas provodio beskrajne ratove i kaznene vojne kao i civilne mjere. Do sredine 1967. cijela je povijesna Palestina stavljena pod izraelsku vlast.
Sigurno ste čitali ili čuli o radu revizionističkih izraelskih povjesničara (Morris, Segev, Flapan i dr.)[8] čije se rekonstrukcije razaranja 1948. i poslije uglavnom podudaraju sa svjedočanstvom palestinskih riječi i glasova koji se nikad nisu čuli u SAD-u. Ne čuje se zato što nije objavljeno i nešireno u medijima gdje je, kao što je nekoliko kritičara detaljno pokazalo, strah od izraelskog lobija ili izravnog ugnjetavanja odredilo da nama, našoj priči, našim uskraćenostima ne bude dat nikakav izlaz, da se ne dopusti značajan prostor. Da je to točno odgovaralo sljepoći cionističkih pionira koji su došli u Palestinu i ignorirali, ili previdjeli, tamošnju prisutnost drugih ljudi samo je dio priče. Drugi dio je još neprivlačniji: otvoreni napadi u ovoj zemlji na sve što ima veze s Palestincima, čak i na njihove aritmetičke tvrdnje o postojanju ljudi. Mogla bih nabrojati mnogo više imena od, recimo, Joan Peters[9], odnosno Leon Uris[10], odnosno Cynthia Ozick[11], ili Norman Podhoretz[12], ili ružne rasističke parodije palestinske povijesti koje su se pojavile u komentar, Srednji tok, New Republic[13], ali stvar je dovoljno jasna.
Nakon 1967., ali posebno nakon rata 1973., kada je Amerika postala glavni oslonac Izraela, retorička, diskurzivna i ideološka redukcija, kao i poništavanje palestinskog iskustva na nekoliko užasnih klišeja, postali su važniji nego ikad. Ogromne količine novca i oružja otišle su u Izrael; u UN-u je svaka pravedna ili nepravedna kritika Izraela bila blokirana (ne uvijek uspješno) od strane SAD-a. Gotovo bez iznimke, američki političari naučili su umijeće ignoriranja istine - takve nezgodne stvari kao što su bombardiranje izbjegličkih kampova ili USS Libertyja, drsko nezakonito ponašanje izraelskih trupa prema nenaoružanim palestinskim civilima, izvlaštenja, cenzure, preventivna pritvaranja, protjerivanja, mučenja, rušenja domova, beskrajna ubojstva—a u isto vrijeme umirivanje lobija s više financijske pomoći i više hvale za Izrael, više zabrinutosti oko toga što je "dobro za Izrael", bez obzira na to koliko je loše ne samo za Palestince ali i za Amerikance.
Prije Reaganove ere, kada još nije bila navika povezivati Izrael sa strategijama i obranom Slobodnog svijeta, među liberalima (Židovima i ne-Židovima podjednako) pojavio se posebno neugodan intelektualni gambit za koji su antiratna, ljudska prava , antiimperijalistički i antinuklearni uzroci bili su opravdano aktualni, ali koji su eksplicitno ili implicitno izuzimali Izrael od spomena. Nekako su norme koje reguliraju kritiku režima koji su nepravedno zatvarali ljude, ili koji su diskriminirali građane zbog rase ili vjere, ili koji su se rugali međunarodnom pravu, ili koji su sudjelovali u djelima piratstva, kolektivnog kažnjavanja i cenzure, ili koji su odbijali čak i poštivati konvencije o neširenju nuklearnog naoružanja, odobravane su ili je presuda suspendirana većinu vremena kada je Izrael bio zabrinut. I kako je okrutna izraelska politika bez trunke velikodušnosti ili suosjećanja (to je bilo razdoblje kada se izraelska "benigna okupacija" stalno pojavljivala u tisku) bila rutinizirana što se tiče palestinskog naroda, tako su i američki židovski intelektualci obično prihvaćali te zloupotrebe kao što je potrebno za izraelsku sigurnost.
Sirove, gole dokaze mogu nadjačati američki intelektualci samo zato što to zahtijeva "sigurnost" Izraela.
Čvrstoća srca i uma postali su svakodnevnica. Ono što je oduvijek bilo senzacionalno ekscentrično čak i kod najkultiviranijih intelektualnih opravdanja izraelskog ponašanja bilo je to što su takva opravdanja ignorirala ili odbijala konzultirati obilje dostupnih dokaza. Riječ je o stvarima koje je dokumentirao izraelski i, općenito govoreći, svjetski tisak. Kad je sirijski zrakoplov otet[14] od strane izraelske vojske u prosincu 1954. za potrebe uzimanja talaca to je učinjeno javno, otvoreno, bez srama. Kada se dižu kuće u zrak, ili protjeruju liječnici, svećenici ili predsjednici sveučilišta, kao što je to bilo svakodnevno od 1967., ili se zabranjuju stotine knjiga, te se činjenice objavljuju u izraelskim službenim glasilima, a da ne govorimo o izraelskom dnevnom tisku. Ne mogu razumjeti kako američki intelektualci mogu nadjačati sirove, gole dokaze samo zato što to zahtijeva "sigurnost" Izraela. Ali to je prevladano ili skriveno bez obzira koliko nadmoćno okrutno, bez obzira koliko nehumano i barbarsko, bez obzira koliko glasno Izrael proglašava ono što radi. Bombardirati bolnicu; koristiti napalm protiv civila; zahtijevati od palestinskih muškaraca i dječaka da pužu, ili laju, ili vrište “Arafat je kurvin sin”;[15] lomiti djeci ruke i noge; zatvoriti ljude u pustinjske zatočeničke logore bez odgovarajućeg prostora, sanitarnih uvjeta, vode ili zakonske naknade; koristiti suzavac u školama: Sve su to užasni činovi, bilo da su dio rata protiv “terorizma” ili zahtjeva sigurnosti. Ne bilježiti ih, ne sjećati ih se, ne reći: “Čekaj malo: mogu li takva djela biti nužan za dobrobit židovskog naroda?" je neobjašnjivo, ali također je biti suučesnik u tim djelima.
Zapanjujuća je samonametnuta šutnja intelektualaca koji posjeduju, u drugim slučajevima i za druge zemlje, vrhunske kritičke sposobnosti. Čovjek još uvijek - kažem "još uvijek" s malo nevjerice - čuje oslobađanje izraelske prakse koja koristi izraze poput "izraelova posebna ranjivost na teror nad civilima" ili "Izrael je demokracija okružena totalitarnim neprijateljima koji su se zakleli da će ga uništiti." Pretpostavljam da te apokaliptične predodžbe pokrivaju barem dio šutnje. Ali ovdje, čini se, malo pozornosti na istinu, na stvarnost, na povijest i racionalnost moglo bi raspršiti takve predodžbe kao malo manje od groteske. Svaka značajna arapska država prihvatila je UN-ovu Rezoluciju 242 više od dva desetljeća; najmanje jedno desetljeće, sve do nedavno s nekim ljudski razumljivim kolebanjem i dvosmislenošću, palestinsko je stajalište bilo podjela zemlje na dvije države. Gdje su zapravo navodni dokazi za “arapske države koje su se zaklele da će uništiti Izrael?” Jednostavno ne postoji, ali čak i da postoji, zar ne postoji proporcionalnost, simetrija između zakletvi s jedne strane i tvrdokornog, sustavnog ugnjetavanja već četiri desetljeća s druge strane upravo onih ljudi koje je Izrael razvlastio i raselio u prvo mjesto? Što se tiče "terorizma", tog glomaznog ideološkog trojanskog konja, konačno moramo otvoriti oči na ogromnu štetu učinjenu u ime suprotstavljanja tome. Tijela su tu da se prebroje - tisuće Palestinaca, iznad i iznad masakra 1948. i invazije 1982., današnjeg pokušaja izgladnjivanja cijelih gradova i kampova u Gazi i na Zapadnoj obali, naspram relativnog broja izraelskih žrtava, sve su to rezultati postupaka koji su šokantni i za osudu - ali nikada nisu, tako da moramo pretpostaviti da se kao Palestinci naše smrti i patnje broje 100 puta manje od onih stvarnih ljudi poput Izraelaca.
Ni ovo nije sve. Kad u relativno malom broju slučajeva činjenice dođu do izražaja, dolazi do pokušaja potiskivanja (tko može zaboraviti Henryja Kissingera koji je savjetovao američkim židovskim vođama da zabrane tisak, južnoafrički stil[16], ili Joseph Papp koji otkazuje predstave palestinske kazališne trupe?[17]) i pokreću se sofisticirani protunapadi kao i protunapadi poput batina. Nakon opsade Beiruta 1982., AIPAC je poslao predavače diljem zemlje da pokažu da su mediji bili antisemitski raspoloženi. Kad se aludira na rad Noama Chomskog, on, osoba, ne što kaže, nemilosrdno ga napadaju unatoč brdima dokaza koje iznosi; ista gadna sudbina čeka svakog kritičara izraelskih nedjela. Nekoga se optužuje za staljinizam, ili da je marioneta PLO-a, ili čak da je "ljubitelj Arapa", epiteti koji su podnošljivi ako se u isto vrijeme dokazi, činjenice i brojke, stvarno analiziraju, raspravljaju, pobijaju. Većinu vremena te se stvari niti ne spominju, tako opako sveobuhvatan je način osobnog napada. Samo ocrnite osobu, samo diskreditirajte njegov ili njezin karakter ili povijest i uvijek izbjegavajte bilo kakvu raspravu o neurednim detaljima.
Ne mogu reći tko je odgovoran za ovakvo stanje stvari, ali do njega sigurno ne bi moglo doći bez neke računice izraelskog lobija (koji je samo l988. potrošio više od 3.8 milijuna dolara za izbore za Kongres, više od bilo koje druge pojedinačne emisije skup PAC-ova) da bi obično glasni intelektualci ili surađivali ili šutjeli. S vremenom su bili pogođeni i nežidovski intelektualci, i svi diskurs o Bliskom istoku počeo se prilagođavati tim poslušnim i servilnim modusima, nigdje s neukusnijim očitim učinkom nego u uobičajenom jeziku predsjedničke, kongresne, pa čak i općinske politike. S poštovanjem i divljenjem moram primijetiti da zbog Libanonskog rata[18] i intifada nekoliko američkih židovskih intelektualaca počelo je govoriti. Ali čak iu tim slučajevima navike jedne generacije utjecale su i sadržavale ono što su rekli. Izraelska duša i moralni idealizam, rekli su sada mnogi disidenti, bili su iskvareni, čime je zaklonjeno ono što se dogodilo prije 1987., 1982. ili 1967. Zatim, kako je ortodoksni “alternativni” diskurs nastavio stidljivo napredovati, počeo se fokusirati na Palestince prvenstveno kao na “demografski problem”, nimalo laskava ideja kao i svaka koja je proizašla iz retorike klasičnog antisemitizma. I, kada su hrabrost i entuzijazam bili stvarno visoki, Palestincima su neki dobronamjerni američki židovski intelektualci savjetovali da promijene Povelju,[19] da ne pjevaju svoje nacionalne pjesme ili da traže pravo na povratak—drugim riječima, da nastave činiti jednostrane ustupke dok bi se ti isti intelektualci ponovno počeli spremati započeti posao pokušaja (možda) uvjeravanja Izraela da ne prihvati toliko stvarnost palestinskog postojanja, ali mogućnost da bi se, ako bi se odustalo od intifade, onda, možda, samo možda, Izrael mogao nasmiješiti ili na drugi način blagonaklono gledati na palestinske stanovnike Zapadne obale i Gaze, čija je najveća uvreda njihovo postojanje.
Vrlo malo američkih židovskih intelektualaca je glasno i jasno reklo da kako su palestinska politička stajališta umjerena, izraelska stajališta postaju iracionalnija, ekstremnija, nepopustljivija.
Vrlo malo američkih židovskih intelektualaca je glasno i jasno reklo da kako su palestinska politička stajališta umjerena, izraelska stajališta postaju iracionalnija, ekstremnija, nepopustljivija. Naglašene su razlike između laburista i Likuda, da, ali s nepoštenjem koje oduzima dah koje nije istaknulo da su laburisti započeli nagodbe[20]Laburisti su u potpunosti surađivali s kampanjom “Mir za Galileju”.[21] a u nasilnim pokušajima da poraze intifadu, laburisti su jednako nepokolebljivo poricali palestinska prava u licemjernoj “potrazi za mirom” kao i Likud. Kad god bi izraelski zahtjevi bili ispunjeni, iznenada bi se pojavila još tri ili četiri nova. Glavni doprinos Reagan-Schultz ere[22] bio je usaditi svim pristašama Izraela disciplinu "nepritiskanja" na Izrael. Na isti dan krajem 1987. kada je Ronald Reagan nježno prekorio Izrael zbog pucanja na nenaoružanu palestinsku djecu,[23] dodatnih 280 milijuna dolara bilo je namijenjeno našem strateškom savezniku. Koliko više pomoći (sada postavljeno na više od tri milijarde godišnje), koliko još strašnih isprika, koliko još palestinskih života je potrebno kao "mjere izgradnje povjerenja" (da upotrijebimo užasan žargon stručnjaka za rješavanje sukoba) kako bi se Izrael i njegove pristaše mogu se konačno sagledati štetu?
Ponovno imajte na umu da kakva god rasprava o Izraelu započne (npr Tikkun konferencija) temelji se na premisi da Palestinci nisu, niti su ikada bili, problem. To su samo Židovi. Palestinski izvori citirani su uglavnom kako bi se pokazalo koliko su Palestinci kontradiktorni, dvosmisleni, nepouzdani, koliko im se malo može vjerovati. Još nisam naišao na ozbiljnu pozornost gomili mukotrpnih dokaza i svjedočanstava koje su prikupili palestinski odvjetnici, istraživači, pjesnici, romanopisci, filmaši. Sav ovaj materijal prethodi različitim međunarodnim izvješćima o ljudskim pravima, bijelim knjigama liječnika, odvjetnika i novinara koji su od tada preplavili svijet izvan SAD-a s malim učinkom na izraelsku praksu. Usporedite dva skupa svjedočanstava i dobili biste složeni portret stvarnog naroda od krvi i mesa koji podnosi stvarne muke, portret koji bi, mislim, poremetio karikaturalne redukcije na kojima se temelje mnoga vaša razmišljanja i razmišljanja o Izraelu .
Vi imate New York Review, The New York Times, Nova Republika, Atlantic mjesečno, i gotovo sve veće novine, tjednici i tromjesečnici otvoreni za vas; svaka od mreža konzultira vas 150 puta dok jednom ne konzultira arapske Amerikance. Kad se film kao npr Dani bijesa Ne sviđa vam se, možete spriječiti njegovo prikazivanje, možete imati postaje da okruže film proizraelskim materijalom, možete složiti bilo koju ploču. Sve to kako bi se Palestinci održali kao otrcani teroristi, kako bi njihovo mučenje i ubijanje ostalo samo na gaženju muha ili gaženju žohara. Sve ovo kako bi se dopustilo Izraelu da u ime židovskog naroda nastavi s represijom.
Ono što su Izrael i njegovi pristaše učinili Palestincima jest da kazne cijelu naciju, u biti se ne može poreći. Ne može se tvrditi ni da su strah i "nesigurnost" zapravo diktirali politiku uskraćivanja obrazovanja stotinama tisuća palestinske školske djece zatvaranjem škola i sveučilišta mjesecima. Otrežnjujuća proba različitih kategorija službenog izraelskog ponašanja u posljednjih 18 mjeseci zaslužuje vašu pozornost: Citiram iz sadržaja Kažnjavanje nacije, koju je objavio Zakon u službi čovjeka, palestinska podružnica Međunarodne komisije pravnika (koja nije ni sovjetska ni PLO fronta).[24] Zapitajte se dok čitate opravdavaju li "strah" i "nesigurnost" te stvari. Pod “Uporaba sile” imamo: statistiku o smrtnim slučajevima i žrtvama; Uporaba sile kao odgovor na demonstracije; bojevo streljivo; Plastični meci; Politika batinanja; Praksa batinanja; Brutalnost vojske—upotreba gumenih metaka; Upotreba suzavca kao sredstva teroriziranja; Uznemiravanje i uništavanje imovine; Upadi vojske u sela i izbjegličke kampove; Drugi oblici brutalnosti; Odredi smrti. Pod “Ometanje liječenja” spadaju: Ometanje zdravstvene zaštite; Uskraćivanje medicinskih usluga stanovništvu pod produženim policijskim satom; Napadi na medicinsko osoblje na terenu; Vojni napadi na bolnice, itd. Ne zaboravite ni na trenutak da ove grozote provodi jedna od najvećih svjetskih vojnih sila protiv nenaoružanog civilnog stanovništva.
Ovaj žalosni popis stavki koje su značajno dokumentirane, provjerene, potvrđene na 475 stranica koje slijede nastavlja se na šest stranica. Čini ga neugodnim, možda čak i kažnjavajućim čitanjem. Potiču li ovi prekršaji učinjeni u ime židovskog naroda ikakvo javno negodovanje? Ne, ne ako ih javni intelektualci ne tretiraju kao javne u očima javnosti. A ne ako se, kao što je sada već uobičajeno, tvrdi da Palestinci zapravo zaslužuju i isključivo su krivi za svoju polustoljetnu kalvariju zato što su imali drskosti oduprijeti se izraelskoj praksi. I tako je prošlo, dok je zapravo izraelski rat protiv palestinskih civila pod njegovom vojnom okupacijom (također zapamtite da je veliki dio južnog Libanona također pod izraelskom okupacijom, što je činjenica nikada spomenut u galami oko otmice šeika Obaida[25]) košta 500,000 dolara dnevno, subvencioniraju ga Sjedinjene Države, drži se na mjestu i ne pokoleba u svojoj nemilosrdnoj, racionalno planiranoj i provedenoj okrutnosti jer se američki židovski intelektualci ne bune, ne dižu glas, ne odbijaju prihvatiti tako degeneriranog, nečasno besramna politika koja se zapravo provodi u njihovo ime.
Izraelski rat protiv palestinskih civila ustraje u svojoj nemilosrdnoj, racionalno planiranoj i izvedenoj okrutnosti jer se američki židovski intelektualci ne bune, ne dižu glas, ne odbijaju prihvatiti tako degeneriranu, nečasno besramnu politiku koja se provodi, zapravo, u njihovo ime .
Istina, najavljen je novi pro-mirovni američki židovski lobi; istina, bilo je i peticija, članaka, prosvjeda - s prekidima. Ali gdje je odgovor, na primjer, kada je u nekoliko dana jedan od drugog Ariel Sharon[26] i Lubavitcher Rebbe pozivaju na otmicu i ubojstvo Yasira Arafata? Nitko od vas ne očekuje da volite Arafata ("neizreciv", rekao je jedan od vaših svjetovnjaka prije nekoliko godina), ali barem upamtite da je Palestincima i svijetu on nacionalni simbol, priman kao državni posjetitelj gotovo posvuda. Pozivati na njegovu smrt nije nikakav čin hvalisanja ili uznemirujuće drskosti: to je izravna posljedica dopuštenja koje ste dali i financirali izraelskim političarima da manje-više nekažnjeno rade Palestincima što god žele. Sharon je, vjerujem, ratni zločinac, no prije nekoliko tjedana gradonačelnik Koch poveo ga je u obilazak Brooklyna.
Kako se ne biste okomili na mene umjesto na ono što govorim i na činjenice koje se ne mogu lako opovrgnuti, priznat ću vam da naša situacija kao Arapa i palestinsko-američkih intelektualaca nije nešto čime se trebamo hvaliti. Arapske države i njihovi vladari su užasna gomila. Irak masakrira Kurde, Libanonci se međusobno likvidiraju, Sirija bombardira sve što stigne, Libija financira terorizam: ovi i slični zločini događaju se u društvima lišenim demokratskih sloboda, u kojima korupcija, nesposobnost i kolektivna neozbiljnost vladaju prilično nekontrolirano i ničim izazvano . Oživljavanje islama, ništa manje od oživljavanja kršćanstva i judaizma, iznjedrilo je jezivu povorku neuravnoteženih svećenika i zapjenjenih entuzijasta. Naše nisu ništa neprivlačnije od vaših, ništa više nego jedna teokratska alternativa je poželjnija od druge. Osim toga, mogao bih iznijeti argumente za fulminiranje protiv palestinskog vodstva za koje svi priznajemo da nije doraslo tvrdoglavoj i snalažljivoj volji ljudi za otporom.
Priznajem, dakle, sve to i više, ali to nikako ne olakšava vas vaših odgovornosti i položaja. Slavljenje značajnih postignuća Izraela, prepuštanje trijumfalizmu, zatvaranje očiju pred svakodnevnim zlostavljačkim progonima na Zapadnoj obali i u Gazi jednostavno nisu dobri. Stoga mislim da trebamo početi s zajedničkim priznanjem asimetrije u moći između Izraela i Palestinaca, i drugo, priznanjem da Izrael i njegovi pristaše snose veliku odgovornost za sadašnju situaciju palestinskog naroda. Ne mogu točno izmjeriti kolika je odgovornost, ali to postoji odgovornost ne samo za prošlost nego i za sadašnjost i implikaciju budućnosti - u svemu čemu američki židovski intelektualci igraju privilegiranu ulogu - više se ne bi smjelo zaobilaziti.
Unatoč retorici viktimizacije od strane Palestinaca, Izrael je danas ogromna sila: kao Abba Eban[27] je rekao, vojna prijetnja koju bi palestinska država mogla predstavljati Izraelu je kao da Luksemburg prijeti Sovjetskom Savezu. Osnovno je pitanje kako se američki židovski intelektualci odnose prema toj moći: moć države, lobija, statusa quo i glavnih židovskih organizacija za koje sam čuo da mnogi od vas privatno govore da vas uopće ne predstavljaju. Ne mislim da je nepravedno reći da američki židovski intelektualci uglavnom služe, ali niti se snažno protive niti se protive tom nizu moći. Ako prihvatite liniju izraelske vlade (koju su tako masno projicirali neizraelski apologeti poput Conora Cruisea O'Briena[28]) zapravo prihvaćate beskrajno produženo stanje neprijateljstva ne samo između Izraela i Palestinaca, već između Izraela i gotovo svih njegovih susjeda.
Ono što takva budućnost zapravo znači mnogo je manje sretna nego što se može opisati (za intelektualce za razliku od lobista) frazama kao što je "sigurnost Izraela". To znači nastavak represije nad Palestincima. To znači održavanje iskrivljeno visokog udjela izraelskog proračuna koji ide na "obranu": Prije intifade, da bi se uzela jedna mala stavka, manje od 10,000 izraelskih vojnika obavljalo je posao koji sada obavlja preko 100,000. Dodajte troškove za nove avione, tenkove, podmornice i dobit ćete oko 40% državnih rashoda koji idu na vojsku. Vojne potrebe Izraela i dalje će zahtijevati više potpore SAD-a, i ne treba aristotelovska inteligencija da to pretpostavi na vrijeme, a s obzirom na promjene u javnom mnijenju ovdje koje su se već dogodile, pomoć SAD-a Izraelu će se smanjiti. Na samom Bliskom istoku, počeci krvavih međusobnih sukoba (čiji su korijeni religija i etnički identitet) već opterećuju državne strukture, koje nisu reagirale na zahtjeve manjina; ovaj se obrazac danas lako uočava u Izraelu i bit će još gori.
Cionizam je u praksi i na Bliskom istoku uvijek bio pošteniji nego u SAD-u. Ben-Gurion nikada nije skrivao kako više voli Izrael u ratu nego onaj u miru s Arapima. Ako se takva politika činila potrebnom tijekom prvih godina države, nastavila se u sadašnjosti sa zapanjujuće opasnim, pa čak i glupo samodestruktivnim grananjem. Ideja da ako je Izrael u nevolji kod kuće ili sa SAD-om može iznenada negdje pokrenuti diverzantski "preventivni" napad je dovoljno loša; da to čini s iluzijom da će SAD uvijek (kao 1982.) pokrivati izraelska djela svojim novcem i moći, zahvaljujući lobiju i njegovim slugama, samoubojstvo je. Logika vojne eskalacije time je opravdana u arapskom svijetu koji je sada u potpunosti naoružan "sredstvom odvraćanja" izraelskih nuklearnih sposobnosti: ime odvraćanja je kemijsko i biološko oružje. S ovom logikom na mjestu, društvene i ekonomske posljedice militarizma punog opsega bit će strašne. Oštrina, gorljivost i nesmotrenost izraelskih akcija danas se stoga čine dovoljno lošima i bez daljnjeg intenziviranja neprijateljstva cjelokupnog okruženja. Suludo je ohrabrivati Izrael u njegovoj sadašnjoj politici zabadanja čizme u lica Arapa i islama; niste li svjesni kako se ogorčenost, mržnja i želja za osvetom talože u arapskim i muslimanskim srcima, već opasno punim neinformirane strasti, neselektivne mržnje, nefokusiranog bijesa? Niste li osjetljivi na istine koje vjerojatno nitko neće zaboraviti ili oprostiti godine izraelskih uvreda, arogancije, osvetoljubivosti?
Američki židovski intelektualci moraju se jasno i na punom svjetlu dana izjasniti ili za zajednički, politički ravnopravni opstanak dvaju naroda, ili trebaju otvoreno reći da osjećaju da Palestinci jesu i trebaju ostati manje jednaki od Židova.
Reći da Izrael nije sam kriv ili da je previše medijske pažnje posvećeno njegovom postupanju s Palestincima, ne smatra se ozbiljnim opravdanjem izraelske jadne politike. Opet, činjenice su da je Izrael jedinstven u svojoj potražnji i stjecanju novca i pažnje od strane SAD-a. Ni Izrael ni njegovi pristaše ne mogu jednog dana tražiti skrupulozno, načelno preispitivanje srceparajuće židovske prošlosti kao i opasnosti za Židove u sadašnjosti, a onda sljedeći dan, kada Palestinci budu tvrdili isto pravo, reći da Židovi ne trebaju gledati preblizu palestinskoj prošlosti ili sadašnjosti. Palestinska i židovska povijest su, barem za 20. stoljeće, upisane jedna u drugu; ne mogu se odvojiti, a moraju se vrednovati i priznati u moralnom smislu, u smislu budućnosti u kojoj oba naroda imaju pravo na opstanak i pristojan život u zajedničkoj Palestini, podijeljenoj u dvije države. Ništa manje od Židova, Palestinci su postigli neosporan i nepovratan stupanj nacionalne samosvijesti kojoj bi bilo (i jest) etnocidno suprotstaviti se.
Ako sam u pravu, onda se američki židovski intelektualci moraju jasno i na punom svjetlu dana izjasniti ili za zajednički, politički ravnopravni opstanak dva naroda, ili bi trebali otvoreno reći da smatraju da Palestinci jesu i trebaju ostati manje jednaki od Židova . Ako se odabere druga opcija, onda se protiv nje možete izravno boriti kao što su se mnogi borili protiv rabina Kahanea. Ako je prvo, mi - Palestinci i Židovi u Americi - možemo se boriti zajedno, na istoj strani. Imperativ je kraj okupacije i, što je još važnije, neki učinkovit pritisak na američku vladu kako bi se modificirala i informirala izraelska politika. Imate resurse, a možete imati i naše za postizanje takvog cilja. Ali što god učinili, molim vas, ne okrećite pogled na drugu stranu, ne dvoumite se, ne govorite o svemu osim o Bliskom istoku, ili osporavajte moj karakter i govorite da su problemi terorizam, islam, arapska kultura ili nepopustljivost. Kako Palestince svaki dan ubijaju izraelski vojnici, a kako palestinsku naciju nemilosrdno kažnjava država židovskog naroda, vaša je uloga intelektualaca, mislim, da svjedočite tim zločinima, da svjedočite protiv njih. Također je cilj Izraelcima i njihovim pristašama pružiti alternativni model prisili ili beskrajnoj abrazivnoj militantnosti usmjerenoj protiv regije u kojoj, u dobru i zlu, Izrael mora pokušati preživjeti ljudski i primjereno. U takvom trenutku političko pregovaranje je nepristojno, a da su naši stavovi obrnuti, otpustili biste me kad bih to pokušao.
Čini mi se tada da je put pred nama sasvim jasno označen. Ili se trebamo boriti za pravdu, istinu i pravo na poštenu kritiku ili se jednostavno trebamo odreći titule intelektualca.
Hertzberg je bio američki učenjak, aktivist i konzervativni rabin koji je uredio utjecajnu antologiju, Cionistička ideja. Podržavao je cionističku stvar, ali je ostao kritičan prema određenim politikama izraelske države.
Said misli na Prvu intifadu, palestinski ustanak protiv izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze koji je započeo 1987. i trajao je u vrijeme pisanja ovog teksta krajem 1989.
The New York Times Kristol je nazvao "kumom modernog konzervativizma". Kristol je bio osnivač neokonzervativnog časopisa Javni interes.
U njegovom Vol Strit novine U članku, Kristol tvrdi da bi izraelsko-palestinsko mirovno rješenje daleko od donošenja mira na Bliskom istoku, djelovalo kao “zajamčeni uvod u rat koji bi mogao potresti cijeli Bliski istok”.
Na svojoj sjednici u studenom 1988. u Alžiru, Palestinsko nacionalno vijeće (PNC) usvojilo je “Deklaraciju o neovisnosti države Palestine” koju je sastavio Said zajedno s palestinskim pjesnikom laureatom Mahmoudom Darwishom. Deklaracija je viđena kao veliki ustupci, uključujući neizravno priznanje države Izrael.
Rezolucija 242, koju je usvojilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 1967. godine, poziva Izrael da ustupi teritorije koje je okupirao u Šestodnevnom ratu. Rezolucija 338, usvojena 1973., pozivala je na prekid vatre u ratu Jom Kipur, kao i na provedbu Rezolucije 242.
Arafat je bio predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) od 1969. do 2004. i predsjednik Palestinske nacionalne samouprave (PNA) od 1994. do 2004. godine.
Said misli na Bennyja Morrisa, Toma Segeva i Simhu Flapana, istaknute osobe u skupini poznatoj kao "Novi povjesničari", koji su doveli u pitanje glavne tokove cionističkih narativa o utemeljenju Izraela.
Novinar čija je knjiga iz 1984 Od pamtivijeka tvrdio je da su Palestinci nedavni imigranti u zemlju koja je postala država Izrael, a ne skupina s dubokim povijesnim vezama s regijom.
Autor najprodavanijeg romana iz 1958 odlazak, koju je David Ben-Gurion, izraelski premijer u to vrijeme, opisao kao “propagandu” i “najveću stvar koja je ikada napisana o Izraelu”.
Istaknuti romanopisac i esejist, Ozick je također bio predani cionist. Godine 2003 Vol Strit novine Ozick je opisao doprinos palestinske nacije svijetu kao “teror, teror, teror”.
Pisac i politički komentator koji je bio glavni urednik konzervativnog časopisa komentar od 1960 na 1995.
Tijekom 1980-ih svaki od tih časopisa objavljivao je članke koji su Palestince opisivali kao teroriste koji žele uništiti židovsku domovinu. Godine 1986 komentar U članku se palestinske tvrdnje o stalnom naseljavanju u regiji nazivaju "čuvenim arapskim mitovima". Iste godine, New RepublicGlavni urednik napisao je da je “nenasilje strano političkoj kulturi Arapa općenito, a posebno Palestinaca”.
U prosincu 1954. izraelski ratni zrakoplovi presreli su i prizemljili sirijsku putničku letjelicu, zadržavši njezine putnike kako bi bili razmijenjeni za izraelske vojnike koji su nedavno bili zarobljeni u Siriji.
Korištenje električnih romobila ističe bombardiranja bolnica i napadi napalmom ovdje opisano najvjerojatnije se dogodilo tijekom izraelske invazije na Libanon 1970-ih i 1982. Na drugom mjestu, Said piše da je tijekom 1982 napasti u palestinskom izbjegličkom kampu u Libanonu, izraelski graničari prisiljavali su ljude da se pokore puzeći, lajući i dozivajući izraelskog premijera.
Na sastanku vođa američkih Židova 1988. godine u New Yorku, Kissinger je navodno predložio da bi se Izrael trebao ugledati na Južnu Afriku u zabrani televizijskih kamera na okupiranim područjima.
Godine 1989., Papp—židovski američki kazališni producent—otkazao je produkciju “Priče o Kufur Shammi” palestinske kazališne družine El-Hakawati, koja je trebala biti prikazana u Public Theatreu u New Yorku.
Said misli na izraelsku invaziju i okupaciju dijelova Libanona 1982. Konkretno, masakr u Sabri i Shatili, u kojem su palestinske i libanonske civile ubili desničarski libanonski milicioneri uz poticanje izraelske vojske, izazvao je globalno negodovanje.
Pozivajući se na Palestinsku nacionalnu povelju koju je PNC usvojio 1968. godine, a koja je uspostavu države Izrael proglasila "potpuno nezakonitom" i potvrdila "apsolutnu odlučnost" palestinskog naroda da nastavi svoju oružanu borbu za oslobođenje.
Počevši od kasnih 1960-ih, uzastopne laburističke vlade provodile su Allonov plan — nazvan po bivšem ministru rada Yigalu Allonu — prema kojem su izraelska naselja izgrađena na Zapadnoj obali, a Jeruzalem je bio označen za aneksiju.
“Operacija mir za Galileju” bio je naziv izraelske vlade za invaziju Libanona 1982. godine.
Said misli na predsjedništvo Ronalda Reagana (1981.-1989.). Kao Reaganov državni tajnik od 1982. do 1989., George Shultz odigrao je veliku ulogu u oblikovanju američke vanjske politike, posebice na Bliskom istoku.
U prosincu 1987. izraelski su vojnici ustrijelili i ubili najmanje 22 nenaoružana Palestinca u pojasu Gaze. Reaganova administracija je odgovorila pozivom Izraelu na "suzdržanost" u korištenju bojevog streljiva u suzbijanju prosvjeda.
Said se poziva na izvješće Kažnjavanje nacije: Kršenja ljudskih prava tijekom palestinskog ustanka koju je 1988. godine objavila organizacija za ljudska prava Al-Haq (Zakon u službi čovjeka) sa sjedištem u Ramallahu. Al-Haq je bila jedna od šest nevladinih organizacija koje je izraelska vlada nedavno proglasila terorističkom skupinom i nakon toga izvršila raciju. Europske vlade koje su pregledale dosje izraelske vlade s “dokazima” protiv nevladinih organizacija kažu da sadrži nema bitnih dokaza za oznaku terorista.
Dana 28. srpnja 1989. godine, libanonski svećenik Abdul Karim Obaid (koji se također piše Obeid) bio je otet i držan kao talac od strane izraelske vojske kao adut u pregovaranju za dobivanje informacija o nestalom navigatoru izraelskih zračnih snaga.
U vrijeme Saidovog pisanja Sharon je bio izraelski ministar industrije, trgovine i rada. Postao je 11. premijer Izraela 2001.
Eban je bio izraelski političar i diplomat koji je bio na raznim ministarskim položajima u Knesetu od 1960-ih do 1980-ih.
O'Brien je bio irski političar i diplomat, kao i autor knjige iz 1986 Opsada: Saga o Izraelu i cionizmu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije