Nemilosrdni unilateralni marš Bushove administracije prema ratu duboko je uznemirujući iz mnogo razloga, ali što se tiče američkih građana, cijela groteskna predstava je ogroman promašaj demokracije. Neizmjerno bogatu i moćnu republiku otela je mala kabala pojedinaca, od kojih svi nisu bili izabrani i stoga ne reagiraju na pritisak javnosti, i jednostavno joj se okrenula naglavce. Nije pretjerano reći da je ovaj rat najnepopularniji u modernoj povijesti. Prije početka rata bilo je više ljudi koji su prosvjedovali samo u ovoj zemlji nego što je to bio slučaj na vrhuncu demonstracija protiv rata u Vijetnamu tijekom 60-ih i 70-ih. Imajte na umu također da su se ti skupovi dogodili nakon što je rat trajao nekoliko godina: ovaj tek treba započeti, iako je velik broj otvoreno agresivnih i ratobornih koraka već poduzeo SAD i njihov vjerni pas, UK. vlada sve smješnijeg Tonyja Blaira.
Nedavno sam bio kritiziran zbog mog antiratnog stava od strane nepismenih ljudi koji tvrde da je ono što govorim implicirana obrana Sadama Huseina i njegovog užasnog režima. Trebam li podsjećati svoje kuvajtske kritičare da sam se javno suprotstavio Ba'athi Iraku tijekom jedinog posjeta Kuvajtu 1985. godine, kada sam u otvorenom razgovoru s tadašnjim ministrom obrazovanja Hassanom Al-Ibrahimom optužio njega i njegove režima pomaganja i poticanja arapskog fašizma u njihovoj financijskoj potpori Sadama Huseina? Rečeno mi je tada da je Kuvajt ponosan što je posvetio milijarde dolara Sadamovom ratu protiv “Perzijanaca”, kako su ih tada prezirno nazivali, i da je to bila važnija borba nego što bi netko poput mene mogao shvatiti. Sjećam se da sam jasno upozorio te kuvajtske pomoćnike Saddama Husseina na njega i njegovu zlu volju protiv Kuvajta, ali bezuspješno. Bio sam javni protivnik iračkog režima otkad je došao na vlast 70-ih: nikada nisam posjetio to mjesto, nikad me nisu zavarale njegove tvrdnje o sekularizmu i modernizaciji (čak i kad su mnogi moji suvremenici ili radili za Irak ili ga slavili kao glavni top u arapskom arsenalu protiv cionizma, glupa ideja, pomislio sam), nikad nisam skrivao svoj prijezir prema njegovim metodama vladavine i fašističkom ponašanju. I sada kada govorim o smiješnom držanju određenih članova iračke oporbe kao nesretnog razmetljivog oruđa američkog imperijalizma, rečeno mi je da ne znam ništa o životu bez demokracije (o čemu kasnije), i stoga nisam u stanju cijeniti njihovu plemenitost duše. Malo se primjećuje činjenica da jedva tjedan dana nakon što je veličao predanost predsjednika Busha demokraciji, profesor Makiya sada osuđuje SAD i njegove planove za postsaddamsku vojno-Ba'athi vladu u Iraku. Kad pojedinci steknu naviku mijenjati bogove koje politički štuju, nema kraja broju promjena koje učine prije nego što konačno počnu počivati u krajnjoj sramoti i zasluženom zaboravu.
Ali da se vratimo SAD-u i njegovim trenutnim akcijama. U svim svojim susretima i putovanjima još nisam sreo osobu koja je za rat. Što je još gore, većina Amerikanaca sada smatra da je ova mobilizacija već otišla predaleko da bi se zaustavila i da smo na rubu katastrofe za zemlju. Uzmite u obzir prije svega da je Demokratska stranka, uz nekoliko iznimaka, jednostavno prešla na predsjednikovu stranu u bezočnom iskazivanju lažnog domoljublja. Gdje god pogledate u Kongresu, vide se znakovi cionističkog lobija, desničarskih kršćana ili vojno-industrijskog kompleksa, tri neumjereno utjecajne manjinske skupine koje dijele neprijateljstvo prema arapskom svijetu, neobuzdana podrška ekstremističkom cionizmu , i bezočno uvjerenje da su na strani anđela. Svaki od 500 kongresnih okruga u ovoj zemlji ima obrambenu industriju, tako da je rat pretvoren u pitanje poslova, a ne sigurnosti. No, netko bi se mogao zapitati, kako vođenje nevjerojatno skupog ratnog lijeka, na primjer, gospodarsku recesiju, gotovo siguran bankrot sustava socijalne sigurnosti, sve veći državni dug i golemi neuspjeh u javnom obrazovanju? Na demonstracije se gleda jednostavno kao na degradiranu akciju rulje, dok najlicemjernije laži prolaze kao apsolutna istina, bez kritike i bez prigovora.
Mediji su jednostavno postali ogranak ratnih napora. Ono što je u potpunosti nestalo s televizije je sve što imalo nalikuje dosljedno protivnom glasu. Svaki glavni kanal sada zapošljava umirovljene generale, bivše agente CIA-e, stručnjake za terorizam i poznate neokonzervativce kao "konzultante" koji govore odvratnim žargonom osmišljenim da zvuči autoritativno, ali zapravo podržavaju sve što rade SAD, od UN-a do pijeska Arabije. Samo je jedan veliki dnevni list (u Baltimoreu) objavio nešto o američkom prisluškivanju, prisluškivanju telefona i presretanju poruka šest malih zemalja koje su članice Vijeća sigurnosti i čiji su glasovi neodlučni. Nema antiratnih glasova za pročitati ili čuti u bilo kojem od glavnih medija ove zemlje, nema Arapa ili muslimana (koji su masovno svrstani u redove fanatika i terorista ovoga svijeta), nema kritičara Izraela, niti Javno emitiranje, ne u The New York Timesu, New Yorkeru, US News and World Reportu, CNN-u i ostalima. Kada te organizacije spominju iračko kršenje 17 rezolucija UN-a kao izgovor za rat, nikada se ne spominju 64 rezolucije koje je Izrael prekršio (uz podršku SAD-a). Ne spominje se ni ogromna ljudska patnja iračkog naroda u proteklih 12 godina. Što god da je Sadam od straha učinio, Izrael i Sharon također su učinili uz američku potporu, ali nitko ne govori ništa o potonjem, dok fulminira o prvom. Ovo čini potpunu sprdnju ismijavanju Busha i drugih da bi se UN trebao pridržavati vlastitih rezolucija.
Američki narod je tako namjerno lagan, njegovi interesi su cinično krivo predstavljeni i pogrešno izvješćeni, a pravi ciljevi i namjere ovog privatnog rata sina Busha i njegove hunte prikriveni su s potpunom arogancijom. Nema veze što su Wolfowitz, Feith i Perle, svi oni neizabrani dužnosnici koji rade za neizabranog Donalda Rumsfelda u Pentagonu, neko vrijeme otvoreno zagovarali izraelsku aneksiju Zapadne obale i Gaze i prekid procesa iz Osla, pozivali na rat protiv Iraka (i kasnije Irana), i izgradnja više ilegalnih izraelskih naselja u svojstvu (tijekom Netanyahuove uspješne kampanje za premijera 1996.) kao njegovi privatni konzultanti, i da je to sada postala američka politika.
Nema veze što se izraelska nepravedna politika protiv Palestinaca, o kojoj se izvješćuje tek na kraju članaka (kada se uopće izvještava) kao toliko raznih civilnih smrti, nikada ne uspoređuje sa Saddamovim zločinima, koji su jednaki ili u nekim slučajevima premašuju, sve od njih, u konačnoj analizi, plaća američki porezni obveznik bez konzultacija ili odobrenja. Više od 40,000 Palestinaca je teško ranjeno u posljednje dvije godine, a oko 2,500 bezobzirno ubijeno od strane izraelskih vojnika koji su dobili upute da ponize i kazne cijeli jedan narod tijekom onoga što je postalo najduža vojna okupacija u modernoj povijesti.
Nije važno da se niti jedan kritički arapski ili muslimanski glas nije vidio niti čuo u glavnim američkim medijima, liberalnim, umjerenim ili reakcionarnim, s bilo kakvom redovitošću otkako su pripreme za rat ušle u završnu fazu. Također uzmite u obzir da nitko od glavnih planera ovog rata, a pogotovo ne takozvani stručnjaci poput Bernarda Lewisa i Fouada Ajamija, od kojih nijedan nije živio niti se približio arapskom svijetu desetljećima, niti vojni i politički ljudi poput Powella, Ricea, Cheneya ili samog velikog boga Busha, znaju išta o muslimanskom ili arapskom svijetu osim onoga što vide kroz leće izraelske ili naftne kompanije ili vojne leće, i stoga nemaju pojma što će rat ovakvih razmjera protiv Iraka proizvesti za ljude koji tamo stvarno žive.
Uzmite u obzir i čistu, neuljepšanu oholost ljudi poput Wolfowitza i njegovih pomoćnika. Zamoljeni da svjedoče uglavnom uspavanom Kongresu o posljedicama i troškovima rata, dopušteno im je pobjeći bez davanja konkretnih odgovora, što učinkovito odbacuje dokaze načelnika stožera vojske koji je govorio o vojnoj okupaciji od 400,000 vojnika tijekom 10 godina po cijeni od gotovo trilijun dolara.
Demokracija opovrgnuta i izdana, demokracija slavljena, ali zapravo ponižena i zgažena od strane male skupine ljudi koji su jednostavno preuzeli kontrolu nad ovom republikom kao da nije ništa više od, što, arapske zemlje? Ispravno je zapitati se tko je nadležan jer očito narod Sjedinjenih Država nije pravilno predstavljen u ratu koji ova administracija namjerava izgubiti na svijetu koji je već opterećen previše bijede i siromaštva da bi izdržao još. A Amerikancima su loše služili mediji koje uglavnom kontrolira mala skupina ljudi koji uređuju sve što bi vladi moglo izazvati i najmanju brigu ili brigu. Što se tiče demagoga i servilnih intelektualaca koji o ratu pričaju iz privatnosti svojih svjetova fantazije, tko im je dao za pravo da sudjeluju u omalovažavanju milijuna ljudi čiji je glavni zločin to što su muslimani i Arapi? Koji je Amerikanac, osim ove male nereprezentativne skupine, ozbiljno zainteresiran za povećanje ionako velikih zaliha antiamerikanizma u svijetu? Pretpostavljam da gotovo ništa.
Jonathane Swift, trebao bi živjeti u ovo doba.
© Autorska prava Tjednik Al-Ahram. Sva prava pridržana
Al-Ahram Weekly Online: 6. – 12. ožujka 2003. (Izdanje br. 628) Nalazi se na: http://weekly.ahram.org.eg/2003/628/op2.htm
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije