Pretpostavljam da je tako jer je dao Brianu Riedlu, višem suradniku na Institutu Manhattan, dosta prostora reći stvari koje su krajnje varljive, ako ne i čiste laži. Bit Riedlovog teksta je da neće biti moguće održati socijalno osiguranje i medicinsku skrb bez povećanja poreza na srednju klasu.
Velik dio članka je standardna rečenica o tome da stanovništvo koje stari predstavlja nemoguć teret o čemu čitamo u NYT-u i drugdje desetljećima. Na primjer, Riedl uključuje stari favorit:
Omjer radnika koji uzdržavaju svakog umirovljenika, koji je bio otprilike 5:1 još 1960. godine, past će na nešto više od 2:1 do sljedećeg desetljeća.
To je, naravno, velikim dijelom točno. Varljivo je to što se najveći dio pada u omjeru radnika i umirovljenika dogodio davno prije. The omjer omjer pokrivenih radnika prema korisnicima pao je na 3.2:1 do 1975. godine. Oko te se razine kretao sve dok se mladi boomeri nisu počeli povlačiti u mirovinu na kraju prvog desetljeća stoljeća.
Omjer radnika i umirovljenika sada je smanjen na 2.8 prema 1. Predviđa se da će do sljedećeg desetljeća pasti na 2.4 prema 1. Bojiš li se već?
Riedl nam također kaže, "ljudi koji žive do 90. godine, brzorastuća skupina, provest će jednu trećinu svog odraslog života prikupljajući socijalne i medicinske beneficije." Postoje dva problema s ovom tvrdnjom.
Prvo, ljudi koji dožive 90 godina bit će radnici s nesrazmjerno višim primanjima. Mnogi će odgoditi prikupljanje socijalnih beneficija dok ne navrše 70 godina ili blizu toga. Također, ako nastave raditi i imaju zdravstveno osiguranje koje im osigurava poslodavac, Medicare neće biti primarni uplatitelj do njihove mirovine. Ako "odrasli život" počinje u dobi od 18 godina, tada promatramo ljude koji dožive 90 godina koji primaju naknade malo više od četvrtine svog odraslog života (20 godina od 72 godine).
Ali važnija je činjenica da se očekivani životni vijek nije produžio za sve. Kao nedavna prijaviti iz Kongresne istraživačke službe dokumentirano, gotovo da nije bilo povećanja očekivanog životnog vijeka u dobi od 65 godina za radnike u donjoj polovici raspodjele prihoda. Priča o povećanju očekivanog životnog vijeka je neodoljiva, priča o radnicima s višim primanjima koji žive dulje.
Prevazilaženje obmane
Riedl nam također kaže da će "današnji tipični par koji odlazi u mirovinu primati beneficije Medicare tri puta veće od svojih životnih doprinosa u sustavu." To je istina, ali izostavlja dvije važne točke.
Prvo, razlog zašto je vrijednost beneficija Medicarea tako visoka je to što plaćamo dvostruko više za svoju zdravstvenu skrb, po osobi, nego ljudi u drugim bogatim zemljama. To nije zbog bolje njege. Ljudi u Sjedinjenim Državama ne prolaze bolje prema većini mjera ishoda.
Naši veći troškovi rezultat su činjenice da sve plaćamo dvostruko skuplje. Tvrtkama za lijekove plaćamo dvostruko više za lijekove na recept. Proizvođačima medicinske opreme plaćamo dvostruko više za medicinsku opremu. Naše liječnike plaćamo dvostruko više nego liječnike u Europi i Kanadi. I godišnje bacamo stotine milijardi osiguravajućim društvima jer imaju moćne lobiste koji im mogu priskrbiti te milostinje. Naše skupe povlastice Medicare nisu priča o starijim osobama koje žive na visokoj nozi, one su priča o moćnim interesnim skupinama koje potkradaju zdravstveni sustav.
Ali ovo su samo standardne obmane koje smo očekivali od dana kada je privatni kapitalni milijarder Peter Peterson bio vodeći optužbu protiv socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite. Ali drugi problem s Reidlovim komentarom o Medicare dolazi do dijela čiste laži.
Za razliku od socijalnog osiguranja, Medicare nije zamišljen kao sustav u kojem bi namjenski porez trebao u potpunosti financirati program. Tradicionalni Medicare ima tri dijela: Dio A je dio programa bolničkog osiguranja, koji bi se trebao platiti iz namjenskog poreza Medicare. Dio B pokriva isplate liječnika. Ovo je samo zamišljeno da se djelomično financira premijama koje plaćaju korisnici. Dio D je za pokriće lijekova, koje je također osmišljeno da se samo djelomično financira premijama korisnika. (Postoji i Dio C, Medicare Advantage, koji je zamišljen kao način usmjeravanja novca osiguravajućim društvima.)
Budući da velik dio programa Medicare nije ni osmišljen da bude pokriven uplatama izravno u program, nema smisla uključivati ove dijelove programa u pritužbe na deficit Medicarea. Kad nam Riedl kaže da se predviđa da će Medicare imati manjak od 48 trilijuna dolara u sljedeća tri desetljeća, ogromna većina ovog predviđenog manjka posljedica je dijela programa koji nije pokriven porezima specifičnim za Medicare.
To je usporedivo s tvrdnjom da Ministarstvo obrane ima deficit od 890 milijardi dolara ove godine (3.4 posto BDP-a), jer je to mjera u kojoj će njegova potrošnja premašiti predviđene poreze. Pretpostavljam da NYT ne bi dopustio članak koji se žali na ogroman deficit Ministarstva obrane na svojoj stranici mišljenja jer to nema smisla. Zašto je ova žalba na deficit Medicarea dopuštena?
Zapravo postoji vrlo zanimljiva priča o predviđenom deficitu za Medicare Dio A programa: on je naglo pao u posljednjim desetljećima. Godine 2000. bilo je projektiranda bi se Medicare do sada suočio s manjkom od 0.4 posto BDP-a (oko 90 milijardi USD godišnje), koji bi do 1.0. mogao porasti na 2040 posto BDP-a (Tablica III.C1). Najnovije izvješće povjerenika pokazuje manjak od samo 0.04 posto BDP-a ove godine, porast na 0.42 posto u 2040. i zatim pad do kraja stoljeća.
Ovo poboljšanje u financijama programa posljedica je oštrog usporavanja rasta troškova zdravstvene skrbi. Nepotrebno je reći da kad bismo svoje troškove zdravstvene zaštite uskladili s troškovima u zemljama poput Njemačke i Kanade, program bi pokazao ogroman višak. Zakon o pristupačnoj skrbi odigrao je ulogu u obuzdavanju rasta troškova zdravstvene skrbi u tom razdoblju. Predsjednik Biden pokušava ići dalje sa svojim prijedlozima za ograničavanje troškova lijekova ako mu republikanski “jastrebovi za deficit” ne stanu na put.
Moramo li oporezivati srednju klasu?
Na Reidlovu djelu postoje još dvije točke. Prvo, postoji problem da će socijalno osiguranje uskoro trebati dodatne prihode iznad onoga što se predviđa da će doći od njegovog određenog poreza na plaće. To može proizaći, barem djelomično, od povećanja poreza osobama s višim dohotkom. Porez se ne naplaćuje na dohodak od plaće veći od 160 tisuća USD.
Kada je 1982. postavljena ova granica, samo je 10 posto prihoda od plaće bilo iznad gornje granice. Kao rezultat preraspodjele dohotka prema gore u posljednja četiri desetljeća, blizu 18 posto dohotka od plaća je iznad ove granice. Podvrgavanje većeg dijela plaća osoba s visokim dohotkom porezu pomoglo bi zatvoriti predviđeni manjak.
Mogli bismo se okrenuti i drugim porezima, poput poreza na dohodak izvan plaće ili viših poreza na dobit poduzeća. Time bi se udaljilo od prakse financiranja beneficija iz namjenskog poreza na socijalno osiguranje, ali nije jasno da bi mnoge ljude smetala ova promjena.
Također je vrijedno napomenuti da smo u prethodnim desetljećima više puta povećavali stopu poreza na socijalno osiguranje. Porez na socijalno osiguranje bio je povećan tijekom pet desetljeća nakon svog početka, s 2.0 posto 1937. na 12.4 posto 1990. Nije se uopće povećao u više od 30 godina.
Kao i ja primijetio jučer je politički bilo moguće toliko povećati poreze djelomično zato što su, barem tijekom prvih trideset pet godina postojanja programa, realne plaće rasle zdravim tempom. Oporezovati dio dobitaka od plaća koje radnici primaju svake godine lakša je stvar nego tražiti od radnika da se odreknu dijela plaća koje stagniraju ili čak opadaju u realnom smislu.
Čini se da su realne plaće ponovno u uzlaznoj putanji. Počevši od sredine prošlog desetljeća, realne plaće rasle su po stopi od blizu 1.0 posto godišnje za tipičnog radnika. Pandemijska inflacija nakratko je zaustavila taj rast, no čini se da realne plaće ponovno rastu, posebice onima u donji dio ljestvice plaća. Ako se ovaj trend nastavi, skromna povećanja poreza na socijalno osiguranje trebala bi biti mogućnost ako se to pokaže potrebnim.
Drugi je problem što nam možda uopće neće trebati dodatni porezi, barem s makroekonomskog stajališta. Mnogi ekonomisti, prije svega bivši ministar financija Larry Summers, tvrde da je najveći problem s kojim se suočava društvo koje stari "sekularna stagnacija". Ovo je priča u kojoj nema dovoljno potražnje da bi gospodarstvo djelovalo na svom potencijalu i da bi radnici bili potpuno zaposleni. Ovo je 180 stupnjeva u suprotnosti s pričom da nećemo imati resurse potrebne za uzdržavanje sve većeg starijeg stanovništva. Ako se Summersovo stajalište o sekularnoj stagnaciji pokaže točnim, tada ne bi bilo razloga za povećanje poreza budući da gospodarstvo pati od premale potražnje, a ne prevelike.
Ukratko, lobi straha izvodi svoje stare trikove s kojima se istinski ozbiljni ljudi (za razliku od “vrlo ozbiljnih ljudi”) bore desetljećima. Socijalno osiguranje i Medicare velike su uspješne priče o kojima ovise deseci milijuna ljudi. Ne bismo smjeli dopustiti da nepoštene priče budu temelj za rezanje i/ili privatizaciju ovih programa.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije