Mark Twain je slavno rekao da svi uvijek pričaju o vremenu, ali nitko ništa ne poduzima u vezi s tim. (To je bilo prije globalnog zatopljenja.) U istom duhu, uobičajeno je da ljudi brbljaju o milijarderima, poput Ruperta Murdocha i Elona Muska, koji kontroliraju glavne medijske kuće i koriste ih za promicanje svojih političkih hirova. No, čini se da nitko ništa ne poduzima po tom pitanju.
Postoji razlog za nedjelovanje. U doglednoj budućnosti, teško je zamisliti politički scenarij u kojem će sposobnost bogatih i vrlo bogatih da posjeduju i kontroliraju glavne novinske kuće biti ograničena. To znači da ako je cilj spriječiti Elona Muska da posjeduje Twitter (ili "X", kako ga on sada naziva), onda ćemo vjerojatno moći učiniti malo više od dreke. (To nije potpuno istina.)
Međutim, možemo ići i drugim putem. Možda nećemo moći spriječiti bogate da posjeduju velike medijske kuće, ali možemo dati glas svima ostalima. To se može učiniti kroz sustav pojedinačnih vaučera, gdje vlada svakoj osobi daje iznos, recimo 50 dolara, za potporu novinskoj kući po vlastitom izboru.
Jedan vaučer od 50 dolara neće daleko otići, ali tisuće i milijuni vaučera mogu podržati puno ljudi koji se bave novinarstvom. Milijarderi i novinske kuće koje kontroliraju možda još uvijek imaju više novca, ali postojat će novinske kuće koje ne kontroliraju, a koje će imati resurse potrebne za ozbiljno izvještavanje koje ima veliki utjecaj.
Ako netko sumnja u ovu točku, samo pogledajte posao koji je obavio ProPublica ili presijecati posljednjih godina. Ove dvije neprofitne novinske kuće objavile su priču za pričom koje su uglavnom ignorirane od strane velikih novina i televizijskih lanaca. (Postoje i mnoge druge sjajne neprofitne novinske organizacije.)
Izvještavanje ProPublice razlog je zašto znamo za desničarske prijatelje milijardere Justice Clarencea Thomasa koji mu kupuju raskošna ljetovanja. Ali ova važna priča samo je vrh ledenog brijega za dubinsko izvještavanje koje rade više od desetljeća. Intercept je također razotkrio niz priča koje su zanemarene novinske kuće u vlasništvu korporacija, posebice na politički korupcija i sumnjivo inozemni politika ulaganja.
Visokobudžetne novinske kuće mogu potrošiti desetke ili stotine milijuna gurajući besmislene priče i djelujući kao sredstva za odnose s javnošću za svoje omiljene političare, ali ozbiljne novinske kuće mogu napraviti važna izvješća o djeliću svojih budžeta.
Ne trebaju platiti lakrdijaški vijesti usidri milijune dolara godišnje. Zbog toga sustav vaučera ima toliko smisla.
Sustav pojedinačnih vaučera također zaobilazi problem da vlada odlučuje koje vijesti trebaju biti objavljene. Na pojedincima će biti odluka koje će kuće dobiti njihovu potporu.
Vlada bi postavila samo široke parametre, usporedive s onim što radi sada s Poreznom upravom koja određuje koje organizacije ispunjavaju uvjete za status 501(c)3, tako da suradnici mogu dobiti odbitak poreza na dohodak. Porezna uprava samo utvrđuje je li organizacija zapravo crkva, sklonište za beskućnike ili think tank, ili bilo što drugo za što tvrde da radi, a ispunjava uvjete za status oslobođenja od poreza. Ne pokušava utvrditi jesu li dobra crkva ili think tank, to rade njihovi suradnici.
Isto bi bilo i sa sustavom news vouchera. Agencija koja upravlja sustavom samo bi utvrdila bavi li se organizacija prikupljanjem i distribucijom vijesti. Na pojedincima je da odluče koja će organizacija dobiti njihovu potporu.
U ovom trenutku, malo je izgleda da se ovakav sustav vaučera provede na nacionalnoj razini, no to se može učiniti na državnoj ili lokalnoj razini. Samo prošlog tjedna, članovi gradskog vijeća Washingtona, DC Janeese Lewis George i Brianne Nadeau predstavili su mjenica to bi izdvojilo 11 milijuna dolara (0.1 posto gradskog proračuna) za pojedinačne bonove za podršku izvještavanju lokalnih vijesti.
Način na koji je program strukturiran je da vrijednost vaučera, odnosno kupona, koje svaki pojedinac dobije ovisi o tome koliko ih ljudi koristi. Kad bi samo tisuću ljudi iskoristilo vaučere, svaka bi osoba imala 11,000 dolara za dati novinskoj kući po vlastitom izboru. Kad bi 100,000 stanovnika DC-a (njegova populacija je nešto ispod 700,000) iskoristilo vaučere, svaki bi imao 110 dolara za podršku lokalnim vijestima koje cijene.
Uvjet za dobivanje novca bio bi da sav proizvedeni materijal bude objavljen na webu i dostupan bez naknade. Ideja je da javnost plaća za vijesti jednom, mi ne dajemo ljudima subvenciju putem vaučera, a zatim im dopuštamo da skupljaju drugi put naplatom kako bi zaobišli paywall.
Program vaučera za potporu lokalnim vijestima u DC-u može se činiti daleko od izazova Murdochovima i Disneyjevima za kontrolu nad medijima, ali to je važan prvi korak. A ono što se može učiniti u DC-u može se učiniti iu drugim gradovima. Mark Histed, s grupom Democracy Policy Network, radi sa skupinama u drugim gradovima koje imaju slične planove.
Poanta je da to negdje mora početi i ako ovakav sustav vaučera može funkcionirati u jednom gradu, može i u drugima. A ako bude uspješan i ako ga javnost cijeni, onda možemo zamisliti da bi sličan program mogao biti uveden na nacionalnoj razini u nekom trenutku.
Ako ovo još uvijek zvuči dosadno, vrijedi malo obratiti pozornost na ono što je desnica uspjela napraviti tijekom godina. Privatizacija Medicarea započela je pod Reaganom 1980-ih, jer je privatnim osiguravateljima bilo dopušteno dobiti dio dolara Medicarea. Privatizacija je postupno proširena tijekom godina tako da sadašnja inkarnacija, Medicare Advantage, sada korice 44 posto svih korisnika. Više od pola novih upisanih prijavilo se za Medicare Advantage.
Ako nam treba još jedan primjer uspjeha desnice u započinjanju s malim i izgradnji, možemo samo pogledati trenutni Kongres. Imamo države poput Wisconsina koje su relativno izjednačene u glasovima na nacionalnim izborima. (Obama je pobijedio dvaput, Trump je pobijedio 2016., a Biden 2020. Ima po jednog senatora iz svake stranke.) Bez obzira na to, njezino kongresno izaslanstvo ima šest republikanaca i dva demokrata.
Ovo nije bio rezultat čarobnog trika. Republikanci su tijekom godina radili na tome da ljudi budu izabrani u državno zakonodavno tijelo. Ti su zakonodavci zatim manipulirali okrugima (i svojim i kongresnim okrugima) kako bi osigurali da republikanci imaju udio mjesta koji znatno premašuje njihov udio glasova. To je rezultat godina i desetljeća tjeranja ljudi da se kandidiraju za relativno dosadne položaje u državnom domu ili državnom senatu. To im je sada isplatilo velike dividende u nacionalnoj politici.
Bilo bi sjajno kad bismo sutra mogli učiniti nešto što bi drastično smanjilo neravnoteže prihoda i moći koje su eksplodirale u posljednjih pola stoljeća. Ali popis stavki koje bi to učinile i koje bi imale male šanse da dospiju bilo gdje na političkom planu prilično je blizu nule.
Naš je izbor hoćemo li raditi stvari koje imaju inkrementalni utjecaj i mogu rasti s vremenom, ili prazno brbljanje u vjetar. Program bonova za lokalne vijesti DC-a spada u prvu kategoriju. Ljudi koji stvarno žele učiniti nešto kako bi smanjili moć milijardera trebali bi stati iza toga.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije