Venezuela će ove godine održati svoje 24. izbore u 20 godina Nedjelja, 20. svibnja. Put do ovih izbora bio je možda jedan od najzamršenijih i najtežih u sada već gotovo 20-godišnjoj Bolivarijskoj revoluciji u Venezueli.
Prvo, održani su prijevremeni izbori 2013., samo pet tjedana nakon što je predsjednik Chávez umro od raka Ožujak 5. Opozicija je vjerovala da je to njihova najbolja prilika od 1998. da zbaci 'chavismo' s vlasti i tako, kada je njen kandidat, Henrique Capriles Radonski, izgubio od Nicolasa Madura za samo 1.5 posto, pozvali su na prijevaru i pokrenuli val nasilnih prosvjeda i neredi u kojima je najmanje devet mrtvih.
Sljedeće godine oporba je pokrenula još jedan val nasilnih prosvjeda (poznatih kao 'guarimbas') koji su trajali oko tri mjeseca i u kojima su poginule 43 osobe. Ova oporbena taktika, koju je oporba ponovno pokušala 2017., bila je iznimno učinkovita na međunarodnoj razini jer svaki put kad bi se primjenjivala, a ljudi ginuli (najčešće od ruku samih prosvjednika), međunarodna percepcija Venezuele – kako su posredovale međunarodne novinske kuće – značajno se pogoršalo. Stoga je bio samo mali korak da se Venezuela počne rutinski nazivati diktaturom, unatoč više nego godišnjim izbornim nadmetanjima.
U međuvremenu, nakon smrti predsjednika Cháveza, ekonomska situacija Venezuele počela se značajno pogoršavati. Stopa inflacije porasla je s 21 posto u 2012. na više od 100 posto u 2015. (i pretvorila se u hiperinflaciju u 2018.), osnovne potrošačke artikle i prehrambene namirnice postalo je sve teže kupiti zbog nestašica, prihodi od nafte pali su za dva- trećine, s procijenjenih 77 milijardi dolara u 2012. na 25 milijardi dolara u 2016. – što je sve dalo oporbi dodatne razloge za pokretanje sve beskompromisnijih napada na vladu.
Korištenje električnih romobila ističe razloge ekonomske krize mnogostruki su, ali srce se može pronaći u spoju: fiksnog tečaja, usklađenih nastojanja poslovnog sektora da potkopa gospodarstvo, pada cijena nafte i – počevši od 2017. – američkih financijskih sankcija, a sve to u kombinaciji stvorilo je jedan najgorih gospodarskih kriza u povijesti Venezuele.
Vidjevši svoju situaciju kao sve neizvjesniju, Madurova vlada odlučila se uključiti u niz pregovora s oporbom, u kojima su posredovali vlada Dominikanske Republike i bivši španjolski premijer José Luis Rodriguez Zapatero. Tijekom pregovora postignut je opći dogovor da se predsjednički izbori u Venezueli, koji su inače trebali održati u listopadu ili studenom 2018., trebaju pomaknuti za prvu polovicu 2018.
Isprva je dogovoreni datum bio 22. travnja, no u posljednjim minutama prije potpisivanja sporazuma krajem veljače predstavnici oporbe odlučili su se povući. Zašto su se točno povukli nije sasvim jasno, ali čini se sasvim jasno vjerojatno da je američka vlada intervenirala i uvjerio oporbu da ne potpiše sporazum.
Rodriguez Zapatero dao je sve od sebe da kritizira oporbeno povlačenje u zadnji čas, navodeći, 'Šokantno mi je da dokument nije potpisao predstavnik oporbe. Ne slažem se s okolnostima i razlozima, ali moja je dužnost braniti istinu i moje je opredjeljenje ne odustati od ostvarenja povijesne obveze među Venezuelancima.'
Madurova vlada tada je najavila da će svejedno potpisati sporazum i nastaviti s predsjedničkim izborima 22. travnja, sa ili bez oporbe. Oporba je, nasuprot tome, najavila bojkot izbora.
Isprva, jedini veliki oporbeni vođa koji je odstupio od ove odluke bio je Henri Falcon, koji je odmah najavio svoju kandidaturu za predsjednika. Na kraju su se Falcon i Maduro dogovorili da odrede novi datum – 20 svibnja – za predsjedničke izbore dati više vremena za kampanju.
Henri Falcon je oduvijek bio pomalo 'maverick' političar. Izvorno je bio vjerni pristaša Chaveza i guverner države Lara, jedne od najmnogoljudnijih država Venezuele. Međutim, prelomio je od Cháveza 2010. Već prije 2010. mnogi su čavisti na Flacona gledali sa sumnjom, uglavnom zbog njegovog donekle pro-poslovnog stava i zbog njegove često mlake podrške vladajućoj stranci Ujedinjene socijalističke partije Venezuele (PSUV). Naposljetku se 2012. pridružio oporbenoj koaliciji, Okruglom stolu demokratskog jedinstva (MUD) i osnovao vlastitu političku stranku, Progressive Advance. Godine 2013. čak je postao voditelj kampanje Henriquea Caprilesa na predsjedničkim izborima te godine.
Falconov raskid s MUD-om za predsjedničke izbore 2018. prouzročio je da ga tvrdokorni oporbeni čelnici doživljavaju vrlo sumnjičavo. No, unatoč tome, uživa potporu brojnih umjerenih oporbenih čelnika, poput Claudija Fermina, dugogodišnjeg venezuelanskog političara, koji je sada voditelj Falconove kampanje, te Jesusa Torrealbe, bivšeg predsjednika MUD-a.
Odluka MUD-a da bojkotira izbore trebala bi biti zbunjujuća. Ovo je najbolja prilika od 1998. godine koju opozicija ima da porazi Bolivarsku revoluciju. Gospodarstvo je sada u području hiperinflacije, realne plaće dramatično su pale, a nestašice i dalje stvaraju probleme, posebno u području lijekova. Pod takvim okolnostima trebalo bi biti moguće poraziti čak i samog iznimno popularnog Chaveza, da je danas živ.
Pa zašto MUD bojkotira izbore? Službeno objašnjenje je da nema dovoljno jamstava da prijevare neće biti. Ključni oporbeni zahtjevi i stvaranje novog Državnog izbornog vijeća te odbacivanje optužbi protiv nekoliko ključnih oporbenih čelnika. Vratit ću se na pitanje sigurnosti glasanja malo kasnije, ali čak i da je zabrinutost za prijevaru legitimna, nijedan izbor u povijesti nije uspješno izazvan preventivnim bojkotom umjesto sudjelovanja i naknadnog dokazivanja prijevare.
Jedino drugo prihvatljivo objašnjenje za preventivni bojkot je da oporba ne želi osvojiti 'samo' predsjedništvo. Odnosno, želi radikalni prekid Bolivarske revolucije i jedini način na koji to može učiniti je izazvati političku i ekonomsku krizu koja bi dovela do državnog udara ili nekog drugog oblika radikalne promjene režima. Odnosno, čavisti nastavljaju dominirati ne samo Vrhovnim sudom, Nacionalnim izbornim vijećem, Uredom državnog odvjetnika, već i Nacionalnom ustavotvornom skupštinom, koja je zadužena za ponovno pisanje ustava.
U takvim bi okolnostima vladanje iz predsjedničkog položaja pod kontrolom oporbe, čak i pod donekle predsjedničkim sustavom Venezuele, bilo izuzetno teško. S obzirom na to da je oporbeni lider Julio Borges i drugi lobiraju za sve strože sankcije protiv Venezuele, čini se jasnim da je strategija prisiliti potpuni kolaps vlade i više ne sudjelovati ni u kakvim demokratskim procesima unutar Venezuele.
Oni koji o Venezueli znaju iz mainstream medija bez sumnje odbacuju venezuelanski izborni sustav kao laž. Međutim, suprotno uvriježenom mišljenju, Venezuela zapravo ima jedan od najtransparentnijih i najotpornijih izbornih sustava na svijetu. Razvila je takav sustav upravo zbog iskustva zemlje prije 1998. s raširenim prijevarama, što je dovelo do razvoja iznimno sigurnog glasačkog sustava.
Ovo nije mjesto da ulazimo u detalje, ali to je dvostruki sustav glasovanja, u kojem se papirnati i elektronički glasački listići međusobno uspoređuju. Također, svaki korak postupak, od registra birača, preko strojeva za glasanje, do skenera otisaka prstiju, do sustava tabeliranja, temeljito su pregledani od strane izbornih promatrača iz svih političkih stranaka. Sve ovo čini venezuelanski glasački sustav daleko sigurnijim i otpornijim na prijevare nego što je to praktično bilo koji drugi sustav glasanja na svijetu.
Glavni problem s kojim se sada suočava protukandidat Henri Falcon nije glasački sustav, već nedostatak institucionalne podrške. S obzirom na to da sve glavne oporbene stranke bojkotiraju glasovanje (samo tri stranke od preko 20 oporbenih stranaka podržavaju njegovu kandidaturu), teško mu je mobilizirati pristaše za skupove i za svoju kampanju općenito. Povrh svega, Falcon mora uvjeriti oporbene glasače da ne sudjeluju u bojkotu. Maduro, s druge strane, ima na raspolaganju zastrašujuću mašineriju PSUV-a. Ozbiljna ekonomska kriza u zemlji ipak je prilično izjednačila ljestvicu.
Ispitivanja javnog mnijenja bila su posvuda u smislu tko vodi u ovoj utrci. U prošlosti su ankete javnog mnijenja u Venezueli uvijek bile krajnje stranačke, s provladinim anketama koje su pouzdano pokazivale vladin kandidat, a oporbene su pokazivale da je oporbeni kandidat u prednosti. Međutim, obično u tjednu prije izbora rezultati anketa dviju strana bili su slični. Međutim, ovoga su puta ostali jednako udaljeni kao i prije. Provladini anketari, poput tvrtke Hinterlaces, daju Maduru prednost od 17 bodova. Oporbeni anketari, poput Datanalisisa, daju Falconu prednost od 11 bodova u odnosu na Madura. Glavni razlog neizvjesnosti na izborima je bojkot. Izuzetno je teško znati koliko će glasača izaći. Oporbene ankete govore da neće biti više od 35 posto, dok provladine ankete pokazuju da je sudjelovanje 70 posto. Na kraju, hoće li pobijediti Falcon ili Maduro ovisit će u potpunosti o tome koliko birača bude suzdržano.
Međutim, bez obzira na to tko pobijedi, budućnost Venezuele ostaje krajnje neizvjesna. Napori SAD-a na radikalnoj promjeni režima – usmjereni ne samo na predsjedništvo, već i na sve državne institucije – otežat će upravljanje zemljom bez obzira tko pobijedi. Već su SAD, i pod njihovim pritiskom gotovo sve druge konzervativne vlade u regiji, obećale da neće priznati rezultat. Preventivno nepriznavanje izbora, unatoč korištenju jednog od najsigurnijih glasačkih sustava na svijetu, potpuno je bez presedana u povijesti Latinske Amerike.
Ako Maduro pobijedi, SAD će bez sumnje pojačati sankcije, možda i zabraniti uvoz venezuelanske nafte. Pobijedi li Falcon, također bi se morao snaći u iznimno kompliciranoj situaciji, u kojoj većina državnih institucija ostaje u rukama čavista i u kojoj ga oporba i SAD možda odbijaju priznati kao legitimnog predsjednika.
Kao što je predsjednik Druge republike Venezuele, Simón Bolívar, objasnio početkom 19. stoljeća, SAD tako nastavlja 'zadavati [Ameriku] bijedom u ime slobode.'
Gregory Wilpert Autor je Promjena Venezuele preuzimanjem vlasti: povijest i politika Chávezove vlade (Verso Books, 2007.), suosnivač Venezuelanalysis.com, a trenutno viši producent u Stvarna vijestna mreža.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
2 Komentari
Uz dužno poštovanje, ovo je djelo mogao napisati sam Maduro. Doslovno nema niti jedne jedine kritike vlasti, niti se spominju sve izborne smicalice u koje su se upustili s nedavnim izborima. Ne spominje se ni raširena korupcija u koju su uključeni vladini insajderi i kako je to povezano s krizom. Znetu bi trebalo biti neugodno tako jednostrano pokriti tako složeno pitanje.
Sumnjam da će SAD ikada prilično napasti zemlje poput Venezuele. SAD i njegovi predsjednici imaju to duboko uvjerenje da su autokrati koji u biti posjeduju svijet.
Poput majčine izreke: "Ako ne možete reći ništa dobro o nekome, ne recite ništa", moramo shvatiti da ako SAD ne može učiniti ništa dobro, ne bi trebao učiniti ništa. Iako i ovo može biti tragično kao što možemo vidjeti u njegovoj podršci masakrima nad Palestincima.