GREG WILPERT: To je The Real News Network, a ja sam Greg Wilpert iz Baltimorea.
Jedna od glavnih tema razgovora Trumpove administracije i venezuelanske oporbe jest da Venezuela pati od humanitarne krize neviđenih razmjera jer joj je gospodarstvo u kolapsu. Po njima razlog ekonomske krize i iseljavanja iz Venezuele leži u nastojanju da se u Venezueli izgradi socijalizam.
DONALD TRUMP: Ali to je vrlo tužna stvar. Ne tražimo ništa osim brige o mnoštvu ljudi koji gladuju i umiru na ulicama. Ovo što se tamo događa je sramota. Ovo je bila jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, i odjednom je jednostavno, pogođena je pohlepom, siromaštvom. Bez hrane, bez vode, bez klime, bez ičega.
GREG WILPERT: Ostavljajući po strani pitanje zaslužuje li se situacija nazvati humanitarnom krizom, što je osporio bivši posebni izvjestitelj UN-a Alfred de Zayas, neosporno je da u Venezueli postoji ekonomska kriza. Kako je točno nastala ova ekonomska kriza sa svojom hiperinflacijom i nestašicama? Čija je krivnja? I je li kriv socijalizam? I može li Venezuela izaći iz ove ekonomske krize?
Prije nego što ispitamo gospodarske rezultate Venezuele tijekom Madurovog predsjedanja, ima smisla baciti kratak pogled na vrijeme prije nego što je Maduro preuzeo dužnost. Još od 20. stoljeća Venezuela je velika zemlja izvoznica nafte. Naime, 1920. Venezuela je bila najveći svjetski izvoznik nafte. Bliskoistočna proizvodnja nafte nije premašila venezuelansku sve do 1960-ih. Kao i danas, već tada je izvoz nafte činio preko 90 posto izvoznih prihoda Venezuele. Kao rezultat toga, svi drugi oblici ekonomske proizvodnje, poput poljoprivrede, spali su na vrlo mali dio ekonomske aktivnosti zemlje. Sve dok su cijene nafte rasle, što je bilo prilično konstantno do kasnih 1970-ih, gospodarstvo Venezuele raslo je u tandemu s rastućim cijenama nafte. Gospodarstvo je procvjetalo kada su se cijene nafte učetverostručile tijekom naftnog embarga OPEC-a 1978.
Međutim, malo po malo, cijene nafte počele su ulaziti u fazu nestabilnosti, pa čak i pada, spustivši se ispod 10 dolara po barelu 1998., godine kada je Chavez izabran za predsjednika Venezuele. Zajedno s tom nestabilnošću cijena nafte, venezuelansko gospodarstvo je teturalo iz jedne krize u drugu. To je dalo pozadinu za izbor Huga Chaveza 1998. godine. Venezuelanci su bili zasićeni ekonomskom neizvjesnošću i stalnim propadanjem. Realni BDP po glavi stanovnika pao je za 27 posto u 20 godina između 1979. i 1999. U međuvremenu, siromaštvo je poraslo s 15 posto na preko 65 posto. Chavezov prvi potez na gospodarskom planu bio je podizanje cijena nafte. Obišao je zemlje članice OPEC-a i sazvao drugi summit OPEC-ovih šefova država u Caracasu krajem 2000. kako bi uvjerio članice OPEC-a da se pridržavaju kvota za proizvodnju nafte i podignu cijene nafte. Cijene nafte postupno su rasle, uz dodatni poticaj zbog rata u Iraku 2003. Cijene nafte nastavile su postojano rasti tijekom tog razdoblja, dosegnuvši visokih 140 dolara po barelu prije kolapsa Lehman Brothersa i globalne financijske krize 2008. Slično, Venezuela gospodarstvo je procvjetalo i BDP po stanovniku je postojano rastao, povećavši se za 35 posto, a siromaštvo se smanjilo za polovicu s 54 posto na 27 posto kućanstava između 2003. i 2007. godine.
Novo razdoblje nestabilnosti nastupilo je nakon globalne financijske krize kada je Chavez odlučio smanjiti javnu potrošnju jer su prihodi od nafte pali. Kako su se cijene oporavljale, tako se i gospodarstvo oporavljalo. Uobičajena kritika Chavezovog gospodarskog upravljanja tijekom tog razdoblja je da se prihodi od nafte nisu koristili za diversifikaciju gospodarstva. To, međutim, nije sasvim točno. Chavez je pokušao diverzificirati gospodarstvo ulažući milijarde dolara od prihoda od nafte u poljoprivredu i nove industrijske proizvodne pogone, od mobitela do automobila, bicikala i petrokemijskih proizvoda. Također, golema ulaganja u obrazovne programe bila su usmjerena na pomoć diverzifikaciji gospodarstva.
Ipak, ti napori na diverzifikaciji na kraju su propali. Nisu uspjeli iz dva blisko povezana razloga. Prvo, još od 2003. vlada je uvela fiksni tečaj kako bi kontrolirala bijeg kapitala i deprecijaciju svoje valute, a također i kao sredstvo subvencioniranja osnovnih dobara dopuštajući uvoznicima stvari poput hrane i lijekova da imaju pristup jeftinim dolarima . Sustav fiksnog tečaja funkcionirao je prilično dobro sve dok je u gospodarstvo dolazilo dovoljno dolara. Međutim, kada je cijena nafte počela padati, prvo 2008., a zatim ponovno 2014., država je smanjila subvencije za kupnju dolara po službenom tečaju, a time i za uvoz. To je značilo da se uvoz smanjio, a njegove cijene porasle, što je podgrijavalo inflaciju. Vlada je nastojala održati niske cijene zadržavanjem fiksnog tečaja i uvođenjem strože kontrole cijena. Ali aktivnosti na crnom tržištu zaobišle su te politike, što je dovelo do veće inflacije, veće distorzije cijena i nebrojenih prilika za korupciju.
Odmah nakon smrti predsjednika Chaveza od raka u ožujku 2013., pritisak na valutu u obliku tečaja na crnom tržištu doživio je još jedan udarac. Jaz između službenog tečaja i tečaja na crnom tržištu počeo se povećavati do neviđenih razina, dodatno pogoršavajući inflaciju, korupciju i nestašice. Kad su cijene nafte pale tijekom Madurove prve godine na vlasti, smanjujući uvoz, ovaj se začarani krug ponovno intenzivirao. Maduro je povremeno pokušavao prilagoditi svoju ekonomsku politiku neznatnim prilagođavanjem službenog tečaja, ali je jaz između službenog tečaja i tečaja na crnom tržištu nastavio rasti, tako da je dolar kupljen po službenom tečaju na kraju koštao samo 1/100 onoga što koštalo je na crnom tržištu. Zatim je 2015. predsjednik Obama Venezuelu proglasio "neobičnom i izvanrednom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Država", što mu je omogućilo da nametne ciljane sankcije protiv pojedinih vladinih dužnosnika koje je SAD optužio da su umiješani u trgovinu drogom ili korupciju. Ove sankcije, iako su bile usmjerene na pojedince, započele su kaskadu financijskih ograničenja venezuelanskih financijskih transakcija i bankovnih računa, što je dovelo do zatvaranja računa, čineći uvoz i financijske transakcije sve težim za vladu.
U kolovozu 2017. predsjednik Trump drastično je pojačao sankcije zabranivši američkim institucijama i pojedincima trgovanje venezuelanskim dugom. To je onemogućilo Venezuelu restrukturiranje duga i dodatno ograničilo sposobnost vlade da se uključi u međunarodnu trgovinu. Nije slučajnost da je proizvodnja nafte u Venezueli počela padati u isto vrijeme kada su na snagu stupile sankcije Trumpove administracije. Naftna industrija Venezuele ovisi o ključnim zamjenskim dijelovima i naftnim derivatima iz SAD-a, koje više nije mogla uvoziti. Kao rezultat toga, proizvodnja nafte u Venezueli smanjena je s oko 2 milijuna barela dnevno na 1.2 milijuna između kolovoza 2017. i kolovoza 2018. Nagli pad prihoda od nafte s 93.6 milijardi dolara u 2012. na 30.9 milijardi dolara u 2018. doveo je do brzog pada uvoza. Uvoz je praktički također pao sa 66 milijardi dolara u 2012. na 11 milijardi dolara u 2018. Ovaj pad uvoza, zajedno s krijumčarenjem masovno subvencioniranih proizvoda u susjedni Brazil i Kolumbiju, neizbježno je značio nestašicu hrane i lijekova.
Do kraja 2017. nestašice i inflacija toliko su pogoršali da je nastupila hiperinflacija. Inflacija je nastavila rasti kao rezultat začaranog kruga stalno rastućeg jaza između službenog tečaja i tečaja na crnom tržištu. Budući da se sve više i više proizvoda uvozilo bez subvencija, Venezuelanci su tako bili prisiljeni trošiti svoj novac čim su ga zaradili, kako bi bili sigurni da ne gubi vrijednost dok ga imaju pri ruci. Neki ekonomisti procjenjuju da se prihodi koje je Venezuela izgubila zbog pada proizvodnje nafte procjenjuju na najmanje 6 milijardi dolara godišnje. Osim toga, sankcije su spriječile Venezuelu da vrati 1 milijardu dolara dividendi godišnje od svoje američke naftne kompanije CITGO. Venezuelanska vlada sada procjenjuje da ukupni gubici prihoda vlade u protekle četiri godine zbog sankcija iznose najmanje 30 milijardi dolara. Izgubljeni prihodi zbog sankcija, pada cijena nafte i hiperinflacije stvorili su savršenu gospodarsku oluju koja je pridonijela dramatičnom smanjenju gospodarstva Venezuele. Do 2017. godine BDP po glavi stanovnika pao je za 2/3 u odnosu na razinu iz 2012. godine.
Veliko pitanje u ovom trenutku koje ostaje jest jesu li Chavez i Maduro mogli drukčije postupati s ekonomijom kako ne bi bila u užasnom stanju u kakvom je sada. Na ovo je pitanje teško odgovoriti, ali postoje možda tri međusobno povezana makroekonomska pitanja s kojima se Chavez nije uspio pozabaviti tijekom svog predsjedničkog mandata. Prvo, kao što su mnogi tvrdili, Chavez nije uspio odviknuti Venezuelu od nafte. Međutim, kao što je ranije spomenuto, to nije zbog nedostatka pokušaja. Chavez je uložio milijarde u razne napore za povećanje naftnih derivata, proizvodnje i poljoprivredne proizvodnje. Međutim, zavladalo je ono što ekonomisti nazivaju 'nizozemskom bolešću', pri čemu je domaća valuta bila precijenjena, a ti novi objekti nisu mogli konkurirati daleko jeftinijem uvozu, što ih je učinilo neekonomičnim.
Drugo, Chavez nije uzeo u obzir volatilnost cijena nafte. Zapravo, na početku svog predsjedničkog mandata Chavez je volatilnost smatrao problemom i podržao je stvaranje državnog fonda pod nazivom Makroekonomski investicijski i stabilizacijski fond. Osmišljen je za izdvajanje sredstava za vrijeme kada je cijena nafte visoka, a vladi je omogućio da ih povuče kada je cijena niska, čime se izjednačava tijek prihoda od nafte. Međutim, nakon zatvaranja naftne industrije 2003. godine, kada su prihodi bili izuzetno oskudni, a cijena nafte počela naglo rasti, ekonomisti naftne industrije počeli su špekulirati o vrhuncu nafte i neizbježnosti pada proizvodnje nafte. Tada su kružile procjene da će cijena nafte uskoro dosegnuti 200 dolara po barelu. Chavez je rasformirao fond, vjerujući da više nije potreban.
Treće, također nakon zatvaranja naftne industrije 2003., Chavez je uveo rigorozno kontrolirani fiksni tečaj. To je nedvojbeno bilo potrebno u to vrijeme zbog napada na venezuelansku valutu, Bolivar, nakon pokušaja državnog udara 2002. i gašenja naftne industrije 2003. Sve dok su prihodi od nafte tekli i povećavali se, bilo je relativno lako održavati ovaj fiksni tečaj. Međutim, do 2013., kada je Chavez umro, razlika između službene stope i stope na crnom tržištu je toliko porasla da bi prilagodba značila velike ekonomske poremećaje, s kojima Maduro nije htio, a politički možda nije mogao riskirati.
Konačno, ne možemo izostaviti učinak sankcija. Kao što je ranije spomenuto, njihov je učinak bio razoran. Ali oni nisu uzrok izbijanja ekonomske krize. Umjesto toga, korijeni krize mogu se pronaći u masovnom bijegu kapitala i povezanom nastojanju da se održi fiksan, ali precijenjen tečaj. Neaktivnost u odnosu na stalno rastuće distorzije cijena i razlike u cijenama između Venezuele i njezinih susjeda, te nesposobnost da se prevladaju strukturne prepreke za diversifikaciju gospodarstva, sankcije su sada lošu situaciju učinile daleko gorom, a povrh toga učinile vladi je gotovo nemoguće poduzeti korektivne mjere jer joj za to nedostaju resursi.
Ovo je Greg Wilpert za The Real News Network. Hvala što ste nam se pridružili.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Kao što Greg pojašnjava, stvari su rijetko onakve kakvima se čine u glavnim medijima, a ono što sada pokreće ove medije još je gore jer postoji orkestrirana težnja da se uništi Venezuela na sve moguće načine, za sada, osim otvorene vojne invazije SAD-a otvorene sile.
Na primjer, čujemo da Kolumbija prima 1.5 milijuna iz Venezuele, više-manje kao izbjeglice. Je li to točno ili ne, možda ne znamo. No, odavno su dostupni izvještaji koji govore da je možda dvostruko više od Kolumbije posljednjih godina zbog činjenice da je Kolumbija možda najnasilnije i najkorumpiranije mjesto u Latinskoj Americi, ali je također jedini relativno dostupan saveznik kojeg SAD ima na tom području i onaj koji je voljan imati neke američke vojne instalacije. Naravno, američka administracija ne očekuje da prosječan građanin to zna u SAD-u. Kolumbijsko gospodarstvo dugi niz godina ima veliki sektor droga o kojem ovisi, ali naravno SAD to neće komentirati. Nije lako biti i ostati informiran o ovim pitanjima, ali postoji dug i poznat obrazac uvrnute upletenosti SAD-a.