Kad je predsjednik Maduro odgovorio nedavnoj Bijeloj kući izvršni red proglašavajući Venezuelu prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, rekavši najprije da je "frankenstein", a kasnije da je "shizofrena", možda je napravio male pogreške u pogledu literature i psihijatrije, ali njegova poanta je bila dovoljno jasna: Obamin dekret is pomalo kao Frankensteinovo čudovište (slanica) i doista dolazi od vlade s podvojenom ličnošću.
Zapravo, američka politika, kao i politika većine sjevernih vlada, duboko je iracionalna. To je djelomično zato što je usklađeno između različitih oligarhijskih interesa i monopolskih skupina, čineći službeni diskurs doista svojevrsnim epifenomenom. Ipak, to je također zato što se politička sfera pokorava neskladnim, heterogenim vremenskim okvirima.
Duboki unutarnji sat američke politike – koji otkucava u unutrašnjosti zemlje – jest akumulacija kapitala. Zahtjevi akumulacije kapitala, kada izbiju na površinu uobičajene nacionalne i međunarodne politike (sa svojim svakodnevnim susretima na vrhu, izborima i svakodnevnim donošenjem zakona) proizvode čudne učinke koji prkose racionalnosti ove vidljivije arene.
Uzmimo za primjer politiku Sjedinjenih Država prema Venezueli. Nedavnu političku panoramu ove zemlje definirala je, na prvom mjestu, bolivarska reformistička vlada koja se odlučila za projekt postupne diversifikacije proizvodnog aparata u kineskom stilu i, na drugom mjestu, desničarska opozicija koja (jer bila prešutno konzultirana o vladinim reformama) bila je sklona strpljivo čekati nadolazeće izbore, na kojima je predviđala važne uspjehe.
Sve je to odjednom doživjelo veliku promjenu. U mjesecima, ako ne i tjednima, stariji scenarij ustupio je mjesto situaciji obilježenoj širokom političkom neposlušnošću od strane oporbe, težom gospodarskom situacijom, alarmantnim informacijama o državnim udarima, a sada otvoreno uplitanje SAD-a.
Zašto se to dogodilo? Nikakav racionalni slijed koraka u unutarnjoj areni ne objašnjava zašto bi Madurova vlada trebala odustati od svog pomno osmišljenog reformizma, niti zašto bi venezuelanska oporba trebala odustati od svog plana za vrlo vjerojatne izborne uspjehe krajem 2015. i 2018. Prvi ključ ozbiljnog objašnjenja je može se naći u američko-saudijskom inženjerskom padu cijena nafte koji se dogodio prošlog studenog.
Pad cijena nafte bio je duboki glas međunarodnog kapitala koji je progovorio kao niotkuda iu kontrapunktu s ritmovima lokalne i vidljive venezuelanske politike. Kad je međunarodni kapital progovorio, pokvario je sve lokalne planove, jer spori vremenski okvir planova bolivarske vlade za diverzifikaciju gospodarstva i kornjačini koraci marša venezuelanske oporbe prema nadolazećim izborima odjednom više nisu bili održivi.
Pojavili su se novi glumci i nove, iznenađujuće akcije. Među njima su bili oporbeni zaokreti u vezi s nekoliko nominacija za "Moć građana" u prosincu, njihova izvanparlamentarna neposlušnostje misteriozna zavjera zračnih snaga, a sada i egzotične izjave Bijele kuće. Oni se mogu shvatiti samo kao politički površinski učinci koji odgovaraju ritmovima kapitalističke akumulacije. Zapravo, projektirani pad cijena nafte mora se isplatiti, ne srednjoročno ili dugoročno, već odmah!
Sada kada je došlo iznenađenje, što bi venezuelanska vlada i ljudi trebali učiniti? Rizici ove nove situacije su više nego očiti, ali, po istom principu, trebalo bi biti jasno da je bolivarska vlada bila krajnje glupa kada je mislila da može slijediti bezrizičan put u socijalizam, što je bila težnja izražena u usklađenom “Kineski model” polaganog razvoja proizvodnih snaga zemlje putem bezazlenih reformi. Ovo je vječni socijaldemokratski mit koji se uvijek projicira na kapitalističke postupne vremenske okvire i fantazije o normalnosti. Mit je da sam kapitalizam, kad povremeno poprima fašistički modalitet, preuzima brigu o raskrinkavanju.
Nije li vrijeme da Venezuela pokuša s nečim drugim s normalnošću bez rizika, koja poštuje pravila? Taj Maduro je i mahao venezuelanskim ustavom kao talismanom i istodobno tražio iznimne ovlasti, pokazuje da je uhvaćen između dvije mogućnosti. Ipak, za bolivarski socijalistički pokret u cjelini jasno je da neka varijanta potonje opcije – to jest, proglašavanje izvanredno stanje – je pravi put.
Pravo izvanredno stanje, međutim, nije ništa drugo nego socijalizam: negacija kapitalističkih automatskih mehanizama i satova svih vrsta u korist promišljene ljudske konstrukcije. Ne sastoji se niti od jurnjave za imperijalističkim čudovištem do Sjevernog pola niti od njegovog ignoriranja, već od marširanja u ritmu vlastitog bubnjara. Ritam ovog bubnjara obilježen je potrebama masa, čije je programirano zadovoljenje (kroz čvrste korake prema socijalizmu) najsigurnija zaštita koju Madurova vlada može imati kada se suoči s imperijalizmom.
Chris Gilbert je profesor političkih znanosti na Universidad Bolivariana de Venezuela.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije