Izvor: Vanjska politika u fokusu
Mnogi u američkim medijima nastavljaju pripisivati dobre namjere američkog rata u Afganistanu, dok govore o neuspjehu tijekom 20 godina da se postigne bilo koja od njih. Ali reći da su Sjedinjene Države željele progresivnu, liberalno-demokratsku i sekularnu vladu u Afganistanu mogu povjerovati samo oni koji se odbijaju sjetiti što je Washington učinio kada ju je Kabul zapravo imao.
U danima nakon napada 11. rujna, Sjedinjene Države pozvane su da objave rat protiv neprijatelja kojega u Kongresu koji su glasali za to nisu mogli ni imenovati. Kreatori politike tražili su od američkih građana da žrtvuju građanske slobode radi sigurnosti i daju vojsci novac koji je bio tako očajnički potreban za rješavanje društvenih problema zemlje.
Kongres je učinio te stvari sa samo jednim glasom protiv: Barbare Lee. Sada je vrijeme da pogledamo povijesnu istinu, da shvatimo kako su Sjedinjene Države dobile ovaj 20-godišnji rat, sa svojim sramotnim završetkom u zračnoj luci u Kabulu, i kako je sveobuhvatni okvir američke politike bio odgovoran za njegovo stvaranje.
Druge zemlje koje se suočavaju sa sličnim traumatičnim promjenama koje ih izvlače iz prošlosti uvele su pionirske metode za ispitivanje vlastite povijesti. El Salvador, Gvatemala, Južna Afrika i drugdje osnovali su komisije za istinu kako bi ispitali i priznali stvarnu povijest svake zemlje. Takvo javno priznanje nužan je korak prema promjenama.
Sjedinjenim Državama ovaj proces nije stranac. Nakon završetka Vijetnamskog rata (ili Američkog rata, kako ga Vijetnamci nazivaju), senator Frank Church održao je prijelomna saslušanja koja su skrenula pažnju javnosti na neke od duhova Hladnog rata. Ali proces je bio prekinut, politike odgovorne za hladnoratovske zločine nikada nisu dovedene u pitanje, i kao rezultat toga, duhovi nikada nisu položeni na počinak. Ti duhovi još uvijek progone Sjedinjene Države, au Afganistanu su stotine tisuća umrle za njih.
Masovni društveni preokret kod kuće nakon Vijetnamskog rata—i smrt više od milijun Vijetnamaca i 40,000 američkih vojnika—natjerao je senatora Churcha na ispitivanje. Prije nego što ljudi ove i drugih zemalja plate sličnu cijenu u još jednom ratu, Sjedinjene Države trebaju preispitati tu povijest.
Korijeni terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu nalaze se u Hladnom ratu. Bez istinskog okončanja i otklanjanja njegovih posljedica, za nas neće biti sigurnosti.
Skupine optužene za odgovornost za napade u rujnu, koji su pokrenuli najnoviji afganistanski rat, imaju korijene u snagama okupljenim u Afganistanu za borbu protiv Sovjetskog Saveza. O tome se barem počelo otvoreno raspravljati. Ali zašto je Washington nastojao okupiti te snage, uključujući Osamu bin Ladena, tada mladog saudijskog pripadnika više klase?
U 1970-ima je na vlast u Afganistanu došla umjereno reformistička vlada, ljevičarski populistički pokret koji je nastojao demokratizirati afganistansko društvo. Pokrenula je kampanje opismenjavanja i izgradila škole i klinike u ruralnim područjima. Nastojala je ukinuti ograničenja za žene u obrazovanju i zapošljavanju te obeshrabrila korištenje purdah, praksa koja je odvajala muškarce od žena i prikrivala potonje. Govorilo se, iako često malo više od toga, o zemljišnoj reformi.
To je bilo dovoljno da zaradi neprijateljstvo tradicionalnih elemenata afganistanskog društva, koji su počeli organizirati oružane napade na vladine dužnosnike, opismenjavače i ljude povezane s vrijednostima koje je promicala vlada. Možda bi u nekoj drugoj eri sami Afganistanci mogli riješiti te unutarnje sukobe. Snage desnog vjerskog ekstremizma možda ne bi izašle na bolje.
Ali zajednička granica Afganistana i prijateljski odnos sa Sovjetskim Savezom učinili su ga privlačnom metom za hladnoratovsku destabilizaciju. Britanske i američke obavještajne agencije usmjeravale su novac preko pakistanske obavještajne službe skupinama koje se protive vladi. Kad je izbio pravi građanski sukob, afganistanska je vlada zatražila sovjetsku vojnu pomoć i rat je trajao.
Od tog trenutka nadalje, Sjedinjene Države potrošile su više novca na izgradnju kampova za obuku fundamentalističkih snaga i opskrbu oružjem i projektilima nego što su potrošile u kontra ratu u Nikaragvi i protupobunjenicima u El Salvadoru zajedno. Američke obavještajne službe sanjale su o proširenju tog rata na samu sovjetsku središnju Aziju. Nakon pada Sovjetskog Saveza, sukob se zapravo proširio na sjever.
Oni koji su željeli sekularni Afganistan, društveni napredak i pravdu za svoje građane ubijeni su ili otjerani u egzil ili šutnju. U međuvremenu, vojni čelnici koji su htjeli upotrijebiti sovjetske trupe da zastupaju svoju stranu u građanskom ratu zamijenili su reformatore.
Američka pomoć potaknula je filozofski pokret koji je kombinirao konzervativnu vjersku doktrinu s nacionalizmom. Nakon što je porazio Sovjete u Afganistanu, ovaj se pokret na kraju okrenuo protiv Sjedinjenih Država, jer su ljudi koje su američke obavještajne agencije prije smatrale "imovinom" počeli koristiti oružje koje je izvorno isporučila američka vlada. Ovaj napor je potaknut velikom američkom vojnom prisutnošću na Bliskom istoku i naftnim interesima koje štiti, potporom Izraelu te sankcijama i kasnijim ratom protiv Iraka.
Koja bi pitanja, dakle, postavila komisija za istinu proizašla iz trenutne tragedije u Afganistanu?
Je li politika usmjerena na destabilizaciju Sovjetskog Saveza bila dovoljno opravdanje za odluku SAD-a da podupre rat protiv vlade koja je dijelila više američkih vrijednosti od mudžahedina koje je financirao Washington? Hoće li sada savjetnici za nacionalnu sigurnost koji su donijeli tu odluku odgovarati za njezine posljedice?
U navodno posthladnoratovskom svijetu, vojne intervencije koje su karakterizirale hladnoratovsku politiku daleko su od kraja. Ta je politika u osnovi bila nepromijenjena u Jugoslaviji, Iraku, Istočnoj Europi, Kubi, Vijetnamu, Koreji, Kolumbiji i drugdje.
A iza vojnika i oružja, čiji se interesi brane? Podržavamo li one u drugim zemljama koji traže društvenu jednakost i socijalnu pravdu ili one koji se bore protiv njih?
Za zemlje koje su služile kao bojna polja, kao što su El Salvador, Vijetnam, Jugoslavija, Irak i sam Afganistan, što se mora učiniti da se popravi šteta tih desetljeća i pomogne u stvaranju stabilnih društava koja funkcioniraju za dobrobit velike većine svojih građani?
Sjedinjene Države mogle bi pomoći u ponovnoj izgradnji Afganistana, nakon što su bombardiranjem vratile zemlju u kameno doba (da upotrijebimo stari hladnoratovski idiom). Umjesto toga, sada pere ruke od situacije i odlazi. Slično tome, Washington bi mogao prekinuti potporu politici slobodnog tržišta koja nameće siromaštvo milijunima ljudi. Ali ne pokazuje znakove promjene kursa. Kao takve, i demokratska i republikanska vlada su spremne nastaviti hladnoratovsku povijest vojnih intervencija, sa svim razaranjima i ekonomskom nejednakošću koje ona podrazumijeva.
David Bacon Autor je Ilegalni ljudi — kako globalizacija stvara migraciju i kriminalizira imigrante (2008), i Pravo na ostanak kod kuće (2013.), oboje iz Beacon Pressa. Njegova najnovija knjiga je U poljima sjevera / En los campos del norte, University of California Press, Colegio de la Frontera Norte, 2017. Ovaj se članak temelji na prezentaciji održanoj na webinaru koji su organizirali Global Exchange i California Trade Justice Coalition, podružnica Citizens Trade Campaign.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije