Godine 2020. država Washington donijela je Zakon o klimatskim obvezama, a kada je stupio na snagu 1. siječnja 2022., Rosalinda Guillen imenovana je u njegovo Vijeće za okolišnu pravdu. Imenovanje joj je priznalo ulogu jednog od vodećih zagovornika Washingtona za poljoprivrednike i ruralne zajednice.
Guillen režira Community2Community Development, skupina koju vode žene koja potiče zadruge poljoprivrednika i brani radnička prava. Ima dugu povijest kao organizator rada na farmi, a 2013. pomogla je u osnivanju novog neovisnog sindikata poljoprivrednika, Familias Unidas por la Justicia. Guillen je pristao služiti u vijeću, ali uz rezerve. Bojala se da će provedbom zakona dominirati neke od najmoćnijih industrija u državi: fosilna goriva i poljoprivreda.
“Njegov pristup koji se temelji na tržištu previše se fokusira na kompenzaciju”, kaže ona. “Dopuštanje korporacijama zagađivačima da plaćaju za nastavak zagađivanja je korak unatrag u postizanju jednakosti za ruralne ljude koji generacijama žive u siromaštvu.” Međutim, njoj je jednako važno da, iako zakon osigurava financiranje projekata u zajednicama pogođenim onečišćenjem, ne gleda na potrebe radnika koji su raseljeni zbog promjena koje će se dogoditi jer se smanji proizvodnja i uporaba fosilnih goriva .
Učinak tog smanjenja neće utjecati samo na radnike u rafinerijama nafte, već i na poljoprivrednike. "Agrikultura je dio problema, a ne samo industrija fosilnih goriva", kaže Guillen. »Povezani su zajedno. Ag-ov sustav monokultura utječe na ekološku ravnotežu upotrebom pesticida, onečišćenjem rijeka i krčenjem šuma. Kao poljoprivrednici, ovaj zakon ima sve veze s našim mizernim plaćama, našim nesigurnim poslovima, pa čak i s time koliko ćemo dugo živjeti. Prosječan poljoprivredni radnik doživi samo 49 godina, a raseljavanje će živote ljudi učiniti još kraćim.”
Ključ za izgradnju potpore radničke klase za smanjenje emisija ugljičnog dioksida, vjeruje ona, je predanost političkih vođa te ekoloških i radničkih pokreta da zajednice radničke klase neće biti prisiljene plaćati prijelaz na gospodarstvo bez ugljika radom gubitaka i povećanog siromaštva. Ali poteškoće u izgradnji tog saveza i stjecanju takve predanosti bile su očite u porazu ranije inicijative države Washington i činjenici da je Zakonu o klimatskim obvezama nedostajala zaštita koju je inicijativa nastojala uspostaviti.
Na poljima države Washington, u kalifornijskim rafinerijama nafte i usred lokalnih kampanja diljem zemlje, ovo je veliko strateško pitanje u izgradnji koalicije između radničkih i ekoloških pokreta: Tko će platiti trošak prijelaza na zeleno gospodarstvo?
Neki radnici i sindikati vide opasnost od klimatskih promjena kao daleki problem u usporedbi s trenutačnim gubitkom radnih mjesta i plaća. Drugi vjeruju da su klimatske promjene hitna kriza i da bi vladina politika trebala zaštititi radna mjesta i plaće dok se odvija prijelaz na gospodarstvo bez fosilnih goriva. Mnoge skupine za ekološku pravdu također vjeruju da zajednice radničke klase, osobito zajednice obojenih, ne bi trebale snositi troškove krize koju nisu izazvale. A u pozadini su uvijek nastojanja industrije da minimizira opasnost od klimatskih promjena i izbjegne plaćanje troškova njihovog zaustavljanja.
"Ovo je veliko strateško pitanje u izgradnji koalicije između radničkih i ekoloških pokreta: Tko će platiti trošak prijelaza na zeleno gospodarstvo?"
U državi Washington, propuštena prilika
Washington je bio bojno polje oko ovih ideja, predvodnik u nacionalnoj raspravi o tome kako napraviti istinski pravednu tranziciju. Guillen je dio državne koalicije radnika, sindikata, obojenih zajednica i organizacija za zaštitu okoliša koja je osnovana za kampanju za inicijativu koja je nastojala uspostaviti temeljna pravila za takvu pravednu tranziciju. Slične koalicije rastu iu drugim državama.
Prema Jeffu Johnsonu, bivšem predsjedniku Radničkog vijeća države Washington i Guillenovom dugogodišnjem političkom savezniku, „imamo egzistencijalnu krizu koja je socijalna, politička i rasna, osim klimatske. I znamo da će utjecaj klimatskih promjena pogoditi one zajednice koje su imale najmanje veze s njihovim izazivanjem.”
To razumijevanje navelo je Johnsona, Guillena i njihove saveznike da stave Inicijativa za naknade za emisije ugljika na glasanju u Washingtonu 2018. Zagađivačima bi naplaćivao 15 dolara po metričkoj toni na sadržaj ugljika u fosilnim gorivima koja se prodaju ili koriste, uključujući proizvodnju električne energije proizvedene ili uvezene u državi. Dok su računi za porez na ugljik uvedeni u drugim državama, inicijativa je bila jedinstvena jer bi također uspostavila fond koji bi radnicima jamčio prihode i beneficije ako izgube posao u tranziciji.
Grupa koja je izradila nacrt i potom vodila kampanju za tu mjeru uključivala je organizacije za zaštitu okoliša koje su radile mapiranje zdravlja kako bi pokazale njezine prednosti. Drugi zagovornici zaštite okoliša dokumentirali su njegov utjecaj na čisti zrak, vodu i šume. Podržavatelji inicijative doveli su američke domorodačke nacije, jamčeći da će imati slobodan, prethodni i informirani pristanak za korištenje svoje zemlje u bilo kojem projektu smanjenja ugljika.
Kao predsjednik radničkog vijeća, Johnson je nastojao pridobiti podršku sindikata naglašavajući potrebe radnika. “Pravedna tranzicija nije samo rekonstrukcija”, kaže on. “Moramo ugraditi radne standarde za javne izdatke, s naukovanjem i lokalnim ugovorima o zapošljavanju kako bismo omogućili pristup ljudima koji su bili isključeni. Mora uključivati projektne ugovore o radu, kupnju od dobavljača s čistim standardima u smislu sadržaja ugljika i rada.”
Međutim, inicijativu je uvelike potrošila industrija. Korporacije za fosilna goriva financirale su proračun opozicije od 31.5 milijuna dolara, dok su pristaše prikupile 8 milijuna dolara. Johnsonovo vijeće dalo je 150,000 dolara. Njegov zahtjev za službenim odobrenjem inicijative dobio je potporu od 62 posto delegata na državnoj radničkoj konvenciji, ali su bile potrebne dvije trećine, pa državno radničko vijeće nije podržalo mjeru. Neuspjeh je odražavao činjenicu da su se državni sindikati koji grade gradnju čvrsto protivili, navodeći da će inicijativa koštati radnih mjesta. Na općim izborima, savez između industrije sa svojim ogromnim izdacima i građevinskog obrta bio je dovoljan da porazi inicijativu, 56 prema 44 posto.
Gubitak dramatizira osnovni strateški problem s kojim se suočava razvoj saveza radnika i okoliša. Dijelovi građevinskih obrta imaju bliske odnose s industrijom, kao i neke ekološke organizacije. Ti odnosi otežavaju jedinstvo oko velikih koraka za rješavanje klimatskih promjena, a industrija može rasporediti ogromna financijska sredstva kako bi spriječila te korake, kao što je učinila s inicijativom. Johnson upozorava da je unutar radničkih redova pristup pravedne tranzicije podržavalo gotovo dvije trećine sindikata u Washingtonu. “Inicijativa je dobila 1.3 milijuna glasova, a najmanje 250,000 je došlo izravno od članova sindikata, a preko 500,000 ako računamo i njihove obitelji.”
Johnsonova vlastita politička perspektiva izazivala je ideje članova sindikata od samog početka. Doveo je govornike na radnička okupljanja kako bi razgovarali o rasizmu i imigraciji, osim o klimatskim promjenama. "Moramo doprijeti do naših članova i ne bojati se iskreno razgovarati s njima", poziva on. "Moramo slomiti povijesno oružje koje je korišteno da nas podijeli."
Koalicije između radničkih i ekoloških skupina, smatra Figures, stvaraju se borbom za lokalne projekte, ali i šire inicijative.
Izgradnja jedinstva
Derrick Figures, direktor Sierra Cluba za rad i ekonomsku pravdu, ima sličnu perspektivu. “Radimo s aktivistima, posebno u većinskim smeđim i crnačkim zajednicama, koji nisu uključeni osim ako se ne borimo za to,” kaže. Njegov ured pomaže i koordinira aktivnosti više od 100 organizatora koje je Sierra Club dodijelio radu na klimatskoj pravdi. “Često su to ljudi koji dolaze iz pogođenih zajednica,” napominje, “i provode puno vremena u izgradnji odnosa na terenu. Moramo izgraditi vojsku organizatora koji će raditi i na radu i na klimatskim promjenama.”
Koalicije između radničkih i ekoloških skupina, smatra Figures, stvaraju se kroz borbu za lokalne projekte, ali i šire inicijative. On ukazuje na nekoliko sporazuma u kojima su ti organizatori osigurali istraživanja, resurse i organizacijsku potporu za konkretne dobitke. "Imamo sporazum o dobrobiti zajednice, na primjer, u Alabami i Kaliforniji za proizvodnju električnih školskih autobusa", napominje. "Naš tim Clean Transportation for All, zajedno s Jobs to Move America, pomogao je u pružanju obuke za aktiviste i pridružio se sindikatima u guranju ovoga."
Nisu to mali ciljevi. Prema jednom izvješću, zamjena svakog benzinskog ili dizelskog školskog autobusa električnim autobusom od vozila do mreže „stvorilo bi ukupno 61.5 GWh dodatnog pohranjenog kapaciteta energije—dovoljno za napajanje više od 200,000 prosječnih američkih domova tjedan dana... izlazna snaga ekvivalentna preko 1.2 milijuna tipične stambene solarne krovne instalacije ili 16 prosječnih generatora na ugljen.”
Klub Sierra, uz Earthjustice, Centar za biološku raznolikost i CleanAirNow KC također tužio načelnika pošte Louisa DeJoya oko ugovora o kupnji kamiona s benzinskim umjesto električnim pogonom za flotu US Postal Service od 190,000 vozila. Ta se tužba udružila s drugima koji uključuju United Auto Workers. Pokret za zaštitu okoliša povezao je sa sindikatima u tvornicama koje proizvode vozila, kao i sindikatima koji zastupaju poštanske radnike koji ih voze, a koji su se borili protiv DeJoya otkako ga je imenovao Donald Trump.
Sam Figures je prije bio član osoblja Američke federacije učitelja. “Naši timovi za čistu tranziciju rade zajedno s radnicima na modernizaciji školskih zgrada, na primjer,” kaže on, “a zatim se udružuju s AFT-om na razvoju nastavnog plana i programa za djecu koji nije toliko usredotočen na potrebu za fosilnim gorivom. Naša teorija promjene je da svaka tranzicija mora započeti s radnicima i zajednicama.” Radničko-ekološke koalicije, vjeruje on, "moraju razviti trajne odnose između sindikata i skupina za zaštitu okoliša i pravednu tranziciju te ići dalje od transakcijskog načina rada."
"Ne možemo nastaviti istim putem ako želimo promijeniti strukture koje ubijaju ljude na ovom planetu."
Organiziranje u rafinerijama
U Los Angelesu, David Campbell, tajnik blagajnika United Steelworkers Local 675, vjeruje da izgradnja odnosa i koalicija među članovima sindikata i aktivistima za zaštitu okoliša ovisi o dobivanju podrške među radnicima. I on radi ovaj posao u jednoj od najizazovnijih arena, među svojim članovima sindikata u ogromnim rafinerijama nafte u južnoj Kaliforniji, jednoj od najvećih koncentracija prerade nafte u zemlji. Chevron kompleks u El Segundu, među nekoliko u Los Angelesu gdje Campbellov sindikat predstavlja radnike, najveći je na Zapadnoj obali. Obrađuje više 276,000 bačve ulja dnevno.
Prema Campbellu, “radnici u rafineriji otvoreni su za nove ideje, ali su također prestravljeni da će izgubiti posao koji može platiti 150,000 do 200,000 dolara godišnje za maturanta srednje škole. Zato ih započinjemo jednostavnim pitanjem što misle da će se dogoditi zbog klimatskih promjena. Naši su članovi mogli vidjeti promjene koje dolaze kada je počela pandemija i ljudi su prestali kupovati plin. Vidjeli su oglase za električna vozila tijekom Super Bowla. Stoga ih pitamo što misle što će biti u Kaliforniji kada država prijeđe na vozila s nultom emisijom. Pitamo ih što im treba. Odgovor mora doći od njih. A isto je i s pitanjem tko su nam saveznici.”
Radnici su sumnjičavi prema lažnim obećanjima. Campbell se s gorčinom prisjeća izgubljenih poslova kada je na snagu stupio Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini početkom 1990-ih. “Obećano nam je da će program pomoći pri prilagodbi trgovine omogućiti obuku, ali na kraju nije bilo posla”, kaže. "Dakle, sada želimo nešto daleko iznad praznih obećanja."
Kako bi radnicima dali više informacija, sindikat je trebao studiju o utjecaju prelaska s fosilnih goriva. Local 675 bio je među radničkim grupama, uključujući Kalifornijsko udruženje učitelja, koje su od Roberta Pollina tražile da napiše Program za ekonomski oporavak i tranziciju čiste energije u Kaliforniji. "Koristeći ga, usredotočili smo se na izgradnju koalicije sindikata u proizvodnji i javnom sektoru, s ekološkim organizacijama", kaže Campbell. "Gurnuli smo zakonodavno tijelo i ured guvernera za pravednu tranziciju koja bi ispunila klimatske ciljeve Kalifornije i stvorila milijun novih radnih mjesta."
Kalifornija je jedna od najambicioznijih država po pitanju klimatskih mjera, ali i država u kojoj naftna industrija ima ogromnu moć. Za radnike u rafinerijama, ta se korporativna moć osjeća vrlo izravno, na poslu. Local 675 se stoga prijavio i dobio zakladnu potporu za obuku organizatora u tvornici kako bi se suprotstavili naporima tvrtke da potakne strahove od gubitka posla. "Ne mogu ići u rafineriju i razgovarati o klimatskim promjenama i tranziciji", objašnjava Campbell. “Kamo god idem u pratnji sam osobe iz menadžmenta, a to hladi svaku raspravu. Trebamo naše redovne članove da budu organizatori na terenu – unutarnji organizatori, koji mogu razgovarati s radnicima na poslu.”
Čelnici United Steelworkersa nemaju iluzija o moći industrije ili njezinom protivljenju promjenama koje prijete profitu. Za Campbella, “ovo je industrija koja je srušila nacionalne vlade [as BP je pomogao u Iranu 1953.], pa nam je potrebna stvarna moć ako se želimo boriti s njom. Neće ležeći prihvatiti naše prijedloge. Moramo mobilizirati svoje redove i tražiti saveznike. Tako ćemo izgraditi političku moć.”
Mobiliziranje zajednica izvan vrata
Savezi izvan rafinerijskih vrata počinju s jasnim razumijevanjem tko su radnici unutar njih. Stereotip naftnog radnika je bijelac, ali demografija naftne radne snage se promijenila. Prema Campbellu, bijelci su još uvijek najveća rasna skupina, ali ne i većina, među radnicima u rafinerijama nafte u LA-u. Sindikat ima značajan broj žena i radnica Latinoamerikanki, Afroamerikanki i azijskih/pacifičkih otoka. "Osim toga, većina naših članova živi u zajednici u kojoj rade, što znači da su izloženi svim emisijama koje dolaze iz postrojenja", kaže on.
Odnos između radnika rafinerije i članova zajednice oko njih temelj je za koaliciju koja se gradi u Richmondu, Kalifornija, gdje je eksplozija rafinerije Chevron prije 10 godina dovela je do toga da je 15,000 2012 stanovnika grada zatražilo liječenje. “Požar iz XNUMX. imao je veliku ulogu u stvaranju generacije mladih ljudi koji gledaju na status quo i govore 'Dosta je bilo',” kaže Alfredo Angulo, član Richmond Listening Project.
Požar je naveo mnoge društvene aktiviste da dođu do radnika u samoj rafineriji. Marie Choi, direktorica komunikacija za Azijsko-pacifička mreža za okoliš, pomogli su organizirati marš do vrata rafinerije na godišnjicu katastrofe. “Prije deset godina, kad je rafinerija eksplodirala, radnici su bili ti koji su morali proći kroz plamen”, naglašava ona.
Ranije ove godine ti isti radnici, članovi United Steelworkers Local 5, stupili su u štrajk. "Svaki smo tjedan bili na njihovoj koloni", prisjetio se Choi na skupu 6. kolovoza na ulazu u tvornicu. “Štrajkali su zbog sigurnosti, kako bi spriječili buduće incidente poput ovog kojeg se danas sjećamo. To nam je zajedničko. Realnost je da je tranzicija već u tijeku. Ako ne budemo radili zajedno, nećemo dobiti stvari koje trebamo — čišćenje otrovnog mjesta, sigurnosne mreže za radnike ili nedostatno financiranje javnih usluga.”
Connie Cho, odvjetnica u Zajednice za bolji okoliš, kaže: „Potreban nam je plan za potpuno, koordinirano postupno gašenje rafinerija nafte do 2045., kako bismo mogli uspostaviti snažnu sigurnosnu mrežu za radnike koji rade na fosilnim gorivima, ulagati u razvoj zdravih lokalnih gospodarstava s dobrim poslovima za podršku obitelji , i očistite toksična mjesta. Ako budemo čekali da industrija bude na samrtnoj postelji, bit ćemo prekasno.”
Jedinstvo na terenu
Taj osjećaj hitnosti zarazio je i druge sindikate u Bay Areau. Počevši od 2016., aktivisti Radničkog vijeća Alameda (okrug koji uključuje gradove Berkeley i Oakland) počeli su sudjelovati u porastu prosvjeda zbog klimatskih promjena. U 2017., Narodni marš o klimi doveo je do organiziranja konvergencije o klimi rada/okoliša u dvorani Međunarodnog bratstva elektrotehničara Local 595, u zgradi bez zagađenja. Došlo je više od 200 ljudi.
Michael Eisenscher, osnivač američkih Laburista protiv rata i bivši delegat u vijeću, bio je jedan od njegovih organizatora. “Stavili smo pitanje pravedne tranzicije na dnevni red našeg vijeća,” prisjeća se, “i razgovarali o tome što bi to zahtijevalo.” Eisenscher i njegovi suradnici organizirali su klub koji je imao službeni status u njihovom radničkom vijeću, a drugi su također bili uspostavljeni u obližnjim okruzima Contra Costa i San Francisco.
Mnogi su sudionici tražili sveobuhvatnu analizu izvora klimatskih promjena. “Željeli smo povezati vanjsku politiku SAD-a, militarizam i ekološka pitanja”, kaže. "Vojska proizvodi veliki udio u emisijama ugljika i brani naftnu industriju na međunarodnoj razini u borbi oko globalne kontrole nad resursima."
Aktivisti su zatim organizirali neovisni odbor Labor Rise for Climate, Jobs, Justice, and Peace. Drugi su sudjelovali u formiranju Radničke mreže za održivost, nacionalnog zagovornika politike rada temeljene na idealu pravedne tranzicije. Međutim, kao iu državi Washington, neki građevinski sindikati zauzeli su drugačiji pristup. Prema Eisenscheru, prijedlozi industrije za hvatanje i skladištenje ugljika predstavljeni su kao alternativa propisanim ograničenjima emisija.
Izgradnja radne podrške za pravednu tranziciju očito nije lak put. Eisenscher, Johnson i Campbell se svi slažu da je dobivanje potpore građana ključ za izgradnju koalicije temeljene na mobilizaciji redova. No, pitaju se je li napredak dovoljno brz?
"Imamo sve manje vremena", upozorava Johnson. “Ja nisam proricatelj sudbine — ako se X ne dogodi, svi ćemo umrijeti. U stvarnosti, kako se kriza bude pogoršavala, najsiromašniji ljudi na svijetu će platiti cijenu, migrirajući i tražeći sigurno mjesto i nešto za jelo. Klimatske promjene postat će vodeći uzrok smrti. Stoga se naša taktika mora dramatično promijeniti. Moramo izaći na ulice i biti spremni ići u zatvor. Moramo dobiti istinski progresivne kandidate. Moramo biti predani tome da nitko neće biti ostavljen.”
U Los Angelesu, veteranska organizatorica rada/klime Veronica Wilson slaže se. “No, iako je inspirativno vidjeti mlade ljude od 11 ili 12 godina na ulicama, to je u isto vrijeme zastrašujuće. Koriste taktiku kojom se radnički pokret ponosio—ometanje sastanaka i izlazak na ulice. A gdje smo mi?" pitala je. "Još uvijek imamo veliku bazu od tisuća članova, ali inkrementalizam to ne čini."
Wilson također upozorava da u koalicijama s organizacijama za zaštitu okoliša, posebno onima s mlađim aktivistima, “moramo biti voljni stajati iza, a ne pokušavati dominirati. Posebno moramo slušati domorodačke glasove, prihvaćajući da oni i drugi izvan naših redova imaju znanje i razumijevanje koje nam je potrebno.”
A u ophođenju s vlastitim članovima, sindikati trebaju strpljivu edukaciju kako bi im pomogli razumjeti sustavne izvore klimatskih promjena, gubitka posla i osnovnih problema s kojima se radnici suočavaju. “S obzirom na našu strašnu situaciju, to je teško učiniti. Uvjeravati ljude da naš ekonomski sustav pridonosi svemu tome može biti previše za sve odjednom. Ali ne možemo nastaviti istim putem ako želimo promijeniti strukture koje ubijaju ljude na ovom planetu.”
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije