Izvor: Americas Program
Honduras propada. Tisuće migranata koji svakodnevno bježe izravno su svjedočanstvo političke, ekonomske i društvene krize koju svijet ignorira, a američka vlada čini se sklona održavanju. Umjesto da ispita krizu koja stoji iza egzodusa, Trumpova administracija postavila je interkontinentalnu ljudsku zamku koja hvata tisuće najsiromašnijih i najprogonjenijih muškaraca, žena i djece na svijetu, a zatim njihovu patnju pretvara u hranu za kampanju.
Sve dok se nije pojavio ukrajinski mjenjač igara, činilo se da ovo funkcionira kao središnja poruka kandidature koja je nadmoć bijelaca proglasila valjanom političkom platformom. Od razotkrivanja zviždača, kampanja za ponovni izbor Trumpa morala se okrenuti ka izbacivanju laži o Joeu Bidenu i obrani od opoziva. Ali osim ako ne padne, prije ili kasnije vratit će se klevetanju imigranata i izdavanju rasističkih upozorenja o "invaziji" s juga.
U međuvremenu, gotovo nitko se ne pita zašto toliko ljudi odlazi. Donald Trump prikazuje honduraške i druge srednjoameričke migrante kao globalne kopače zlata koji traže način da prevare pretjerano tolerantne Sjedinjene Države. Svatko tko je iole upoznat s onim što prolaze migranti, napuštajući svoje domove i suočavajući se s fizičkim i psihičkim opasnostima migrantskog traga, odmah i ispravno odbacuje ovo objašnjenje.
Meksička vlada naglasila je da se ide na "temeljene uzroke" migracija, koje definira kao nerazvijenost, a demokratsko kongresno izaslanstvo predvođeno Nancy Pelosi u kolovozu je nedavno upotrijebilo isti jezik. Ali koji su 'osnovni uzroci'? Što zapravo motivira tolike ljude da odu, kada su im šanse da stignu do rodbine i novih života u Sjedinjenim Državama tako niske? Kad je trošak putovanja — u svakom smislu — tako visok?
Pravi korijeni migracije
Otišao sam u Honduras da postavim ova pitanja lokalnim vođama. Također, da saznam što stoji iza porasta popularnog pokreta tijekom prošle godine i, prije svega, može li pružiti izlaz iz silazne spirale u kojoj se zemlja nalazi od državnog udara 2009. Našao sam zemlju koja se suočava s akutna kriza na svim razinama—politička kriza legitimiteta koja je uništila vjeru u vođe i dovela do nasilne represije prosvjeda dok vlada pada, ekonomska kriza s više od 60% stanovništva koje živi u siromaštvu i ekstremnom siromaštvu, i sigurnosna kriza jer skupine organiziranog kriminala kontroliraju urbani teritorij, korporacije preuzimaju resurse, a korumpirane sigurnosne snage i paravojske rutinski napadaju građane bez praktički ikakvih pravnih posljedica. Postoji i dublja, neizrecivija kriza: mnogi Hondurašani ne vide budućnost u vlastitoj zemlji.
Bartolo Fuentes organizator je migranata koji je pratio prvu veliku karavanu koja je napustila San Pedro Sulu u listopadu 2018., pokupivši tisuće Hondurašana i kasnije Gvatemalaca prije nego što su stigli na meksičku južnu granicu. Odbacio je još jedno uobičajeno objašnjenje zašto ljudi odlaze, ono koje su zastupali i Trump i meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador, da su trgovci ljudima odgovorni za uvjeravanje ljudi da odu.
“To je apsurdno, ako samo pitaju migrante u Tapachuli (južna granica Meksika) kako su tamo stigli, što ih je motiviralo da odu, shvatit će da ovdje vlada užasna glad, ljudi nemaju načina za život, i što je još gore, nemaju nikakvu nadu da će stvari biti bolje,” izjavio je Fuentes. “Ljudi odlaze jer u Hondurasu ne mogu riješiti osnovni problem preživljavanja. Druge zemlje moraju shvatiti da nisu vanjski agitatori ili huškači ti koji tjeraju ljude da odu, to je glad, to je očaj, to je nedostatak mogućnosti. Kako stvari stoje, Hondurašani neće uskoro prestati odlaziti.”
On i mnogi drugi također navode kao uzroke svakodnevno nasilje i prijetnje smrću za najmanji prekršaj—mladu ženu koja odbija udvaranja vođe lokalne bande, taksista koji više ne može plaćati tjednu naknadu za iznudu, majku koja štiti njezin mladi sin nakon prisilnog regrutiranja u bande, i samo dijete, koje odrasta s previše slika voljenih osoba ubijenih ili ispunjenih strahom. Popis onoga što nekoga čini metom u zemlji u kojoj zakon nema nikakvog utjecaja na sprječavanje se nastavlja i nastavlja.
10 godina nakon državnog udara
Prema bivšem predsjedniku Manuelu Zelayi, trenutna kriza nastajala je dugo — od 2009. kada je on otet i nasilno uklonjen s položaja u vojnom udaru. Unatoč širokoj međunarodnoj osudi državnog udara, on nikada nije vraćen na vlast u povratku u ustavni poredak. Umjesto toga, režim ilegalnog državnog udara organizirao je izbore kako bi izbjelio svoj zločin uz pomoć američke vlade. Pod uzastopnim nelegitimnim vladama, demokratske institucije postale su oruđe za privatne nacionalne i transnacionalne interese.
“Ovo je stvorilo više migranata, više siromaštva, veću korupciju, više pljačke i povećanje trgovine drogom jer, jednostavno rečeno, postoji popularna fraza koja kaže 'kad je rijeka zamućena, to je dobitak ribara', rekao mi je Zelaya u svom ured u središnjici oporbene stranke LIBRE.
“I suočavamo se s realnošću—globalni ekonomski sustav transnacionalnih kompanija stvara privatizacije, nametanje Međunarodnog monetarnog fonda i još više siromaštva. S nedostatkom mogućnosti ljudi bježe, nije da migriraju – oni bježe – od nedostatka prilika i bijede u našoj zemlji.”
Zelayina razmišljanja o onome što se dogodilo nakon puča vode ravno do današnjih prosvjeda. Nakon državnog udara Honduras je postao poligon za ekstremne oblike neoliberalizma. Potaknula je transnacionalna ulaganja u megaprojekte koji istiskuju ruralne zajednice i uzrokuju ukorijenjene sukobe. Inozemni dug narastao je s 3 milijarde dolara na više od 9 milijardi dolara u deset godina. Desničarski predsjednik Juan Orlando Hernandez suočio se s brojnim korupcijskim skandalima i velikim prosvjedima nakon predsjedničkih izbora 2017. Na tim izborima, JOH je prvo složio sud koji mu je zatim dao zeleno svjetlo da se protivi ustavu i kandidira za ponovni izbor, a zatim pokrao je te izbore, prekinuo brojanje glasova i proglasio se pobjednikom. Od tada, narod Hondurasa nije prestao prosvjedovati. i MMF potpisali su stand-by sporazum s njegovom administracijom u svibnju za 311 milijuna dolara, signalizirajući daljnju privatizaciju. Nacija sve više ovisi o doznakama tisuća izbjeglih.
Početkom 2019. zakon, a potom i niz predsjedničkih dekreta otvorili su zdravstvene i obrazovne usluge za ulaganja i upravljanje privatnom sektoru. Medicinska struka, sindikati i poljoprivrednici, nastavnici i studenti izašli su na ulice prosvjedujući protiv mjera privatizacije i prisilili vladu da povuče neke, ali ne sve, reforme. Pod vodstvom voditelja Medicinskog fakulteta, dr. Suyapa Figueroa, rastući narodni pokret odbio je odstupiti. Platforma za obranu zdravstva i školstva nastala je kao reakcija ljudi na sveopću potporu države privatnim interesima i međunarodnom kapitalu. Privatizacija zdravstva pogodila je živac.
“Stanovništvo je bilo ogorčeno jer situacija koja im najviše šteti je činjenica da je Vlada potpuno zapustila pitanje zdravstva. Uvijek smo imali nestašice u bolnicama, ali nikada do te mjere da su te nestašice bile stalne, a vjerujemo da su te nestašice bile namjerno prouzročene da izazovu propadanje javnog zdravstvenog sustava kako bi se opravdalo prebacivanje pružanja zdravstvenih usluga na privatni sektor,” dr. objasnio je Figueroa.
Danas je Platforma za obranu zdravlja i obrazovanja okosnica pokreta otpora u Hondurasu. Dok jača svoje posebne zahtjeve za dostupnim, besplatnim javnim uslugama, glavni zahtjev je trenutna ostavka predsjednika Juana Orlanda Hernandeza (JOH, inicijalima).
Narkodržava?
Taj bi dan mogao biti bliže nego što je itko očekivao. Hernandez je citiran kao suzavjerenik u suđenju za trgovinu drogom svom bratu Tonyju. Tony Hernandez izručen je Sjedinjenim Državama pod uvjetima koje je njegov brat usvojio u zakonu, djelomično kako bi zajamčila potporu SAD-a njegovim nastojanjima na vlasti. Podnesak Okružnog suda navodi da je Juan Orlando koristio ilegalni novac od droge kako bi financirao svoju kampanju i održao svoju moć.
18. listopada sud je osudio Tonyja Hernandeza po četiri točke optužnice za trgovinu drogom, ilegalno posjedovanje oružja i davanje lažnih izjava američkom dužnosniku. Za hondurašku oporbu suđenje je značilo da je optužba da je Honduras "narkodržava", s predsjednikom na čelu, dokazana na američkom sudu. Bila je to velika vijest - ne toliko otkriće predsjednikove umiješanosti, koliko činjenica da je to postalo dio dokaza na američkom sudu koji je potvrdio tu informaciju. Pritisak za svrgavanje JOH-a se povećao, a osnovni pokret je dobio na zamahu.
Sve više dokaza o korupciji i nezakonitim aktivnostima protiv JOH-a trebalo bi biti dovoljan razlog za američki Kongres da preispita svoju strategiju u Hondurasu. Trump je najavio planove za prekid pomoći toj zemlji i drugim državama Srednje Amerike jer ne čine dovoljno da prisile svoje građane da ostanu izloženi nasilnim situacijama koje je američka vlada pomogla stvoriti. Njegova objava izazvala je buru u Washingtonu i tisku, ali do obustave pomoći nije došlo. Umjesto toga, pomoć se nastavila, uglavnom represivnim vojnim i policijskim i graničnim programima koji pogoršavaju stvarne probleme umjesto da ih rješavaju.
Neobjašnjivo, mnogi progresivni političari i nevladine organizacije iz Washingtona prosvjedovali su zbog izvorne najave obustave pomoći Hondurasu, uz malo objašnjenja o tome kako bi pomoć nelegitimnoj i nepopularnoj vladi u krizi pomogla zemlji. Povijesno gledano, američka pomoć – a posebno pod Trumpovom administracijom – nikada nije bila nepristrana ili dobrotvorna za zemlje primateljice Srednje Amerike. Svi honduraški temeljni čelnici s kojima sam razgovarao bili su vrlo jasni — pomoć SAD-a podupire vladu JOH-a i radi protiv nas.
Trump se kasnije poništio i obećao obnoviti pomoć, uglavnom za sigurnosne mjere za suzbijanje migracija. A sada američka vlada ima novi način trošenja novca poreznih obveznika i uništavanja života. Trump je 25. rujna uvjerio vrlo ranjivog Juana Orlanda Hernandeza da potpiše “Sigurna treća zemlja” sporazum. Ovaj sporazum prisiljava tražitelje azila iz drugih zemalja koji prolaze kroz Honduras da tamo traže azil umjesto da nastave prema sjeveru, unatoč činjenici da je Honduras nacija koja protjeruje više ljudi nego u bilo kojoj drugoj zemlji na hemisferi. Koliko god ludo zvučalo – a jest – predsjednik Hondurasa se brzo složio, usred nagađanja da su pregovori uključivali neku vrstu imuniteta ili uvjete laganog egzila vjerojatno na Floridi ako to postane potrebno (potencijalno mu dopuštajući upravo ono što je američka vlada tako sklon negiranju običnih Hondurašana). JOH se ljulja na rubu provalije, nad glavom mu vise optužbe za trgovinu drogom, zlouporabu ovlasti i korupciju, a ogroman dio vlastitog građanstva ga svakodnevno poziva na ostavku.
Umjesto da zatvara oči pred krizom u Hondurasu, Kongres bi trebao prestati podržavati čovjeka koji njegovi ljudi nazivaju diktatorom. Dok vlada Hondurasa nastavlja napadati prosvjednike i ciljati aktiviste, trebala bi brzo odobriti zakon Berthe Cáceres, nazvan po feminističkoj ekološkoj aktivistici ubijenoj jer je branila rijeku koju je trebalo pregraditi. Zakon poziva na hitnu obustavu sigurnosne pomoći.
Za one od nas koji smo desetljećima radili na srednjoameričkoj solidarnosti, za stotine tisuća Hondurašana koji žive u Sjedinjenim Državama i za nove generacije aktivista uključenih u prava migranata, socijalnu pravdu i vanjsku politiku, molba je da ustanete sa i za honduraški narodni pokret. Honduras je bio najgori mogući scenarij kršenja prava, izravne američke intervencije i razorne kapitalističke ekonomske politike. Narod Hondurasa morao se toliko dugo boriti. Pridruživanjem lokalnom i međunarodnom pritisku, ljudi bi konačno mogli povratiti svoju naciju od korumpirane oligarhije koja ju je otela.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije