Izvor: Kolektiv 20
Nisu anarhisti toliko naivni da sanjaju da će svi ostaci države nestati preko noći, ali imaju volju učiniti da oni što prije uvenu; dok se autoritarci, s druge strane, zadovoljavaju perspektivom neograničenog opstanka “privremene” države, proizvoljno nazvane “radnička država”.” [1]
- Revolucionarna ljevica podijeljena je oko strateške upotrebe države.
- Anarhisti i marksisti troše puno vremena i energije održavajući ovaj raskol na životu.
- Ovo predstavlja veliki dar elitama i samo pomaže u održavanju statusa quo.
- Ova podjela proizlazi iz lošeg promišljanja organiziranja i nepotrebna je.
- Pretpostavka da nikakav formalni politički sustav nije potreban u postdržavnom/besklasnom društvu je pogrešna.
- Rad policije je neophodan i poželjan – da bi se dobro obavljao, potrebna je specijalizirana obuka i razvoj određenog znanja i vještina.
- Moguće je imati formalni politički sustav bez ponovnog uvođenja autoritarizma i klasnog sustava.
- Razumijevanje ovih stvari može pomoći u nadilaženju podjele na marksiste i anarhiste i time ponovno ujediniti revolucionarnu ljevicu.
- Jasno stajalište o redu i zakonu također će učiniti revolucionarnu ljevicu privlačnijom široj javnosti.
Moderna revolucionarna ljevica podijeljena je oko strateške upotrebe države, više ili manje, od prvog dana.[2] Za marksiste se uključivanje u državnu politiku obično smatra ključnim korakom u revolucionarnom procesu. Za anarhiste se bavljenje državnom politikom obično shvaća kao kontrarevolucionarnost. Iz ovoga proizlazi karakterizacija marksizma kao "autoritarnog" ogranka revolucionarne ljevice i anarhizma kao "libertarijanskog" ogranka.[3]
Ovaj raskol održavan je na životu kontinuiranom raspravom iz oba tabora i između njih. Tijekom godina puno je vremena i energije posvećeno pokušaju da se pokaže zašto je revolucionarna ljevica morate or ne sme baviti se državnom politikom. Toliko, zapravo, da bi se moglo tvrditi, a da ne zvuči previše smiješno, da neke od najboljih analiza koje je proizvela revolucionarna ljevica, u proteklih 150 ili više godina, nisu usmjerene prema van na političke i ekonomske elite kojima se suprotstavljaju , nego iznutra na sebe.
Unatoč ovom vremenu, energiji i usredotočenosti, međutim, čini se da nije napravljeno mnogo terena, ako ga uopće ima, ni s jedne strane. Jedina jasna poruka koja, čini se, proizlazi iz ovog nastojanja jest da održavanje ove podjele razvlašćuje revolucionarnu ljevicu. Nadalje, s obzirom na to da je primarna funkcija elita podijeliti pa vladati (maksima koja se posebno odnosi na one koji predstavljaju istinsku prijetnju moći i privilegijama), moglo bi se razumno tvrditi da revolucionarna ljevica, čini se, obavlja dio posla elite za njih. Ovo, naravno, predstavlja veliki dar elitama koje posjeduju i upravljaju državno-kapitalističkim sustavom – dar koji također pomaže da se osigura da se trenutni sustav društvene nepravde održi.
Ali što ako je sve ovo nepotrebno? Što ako ovo temeljno neslaganje oko strategije ne proizlazi iz zauzimanja načelnih pozicija (kao što izgleda vjeruju i marksisti i anarhisti), već iz lošeg razmišljanja o organiziranju? Što ako obje strane nikada nisu ozbiljno razmišljale o tome kako bi postdržavni politički sustav mogao izgledati i stoga ga nikada nisu razmatrale stvaran strateške opcije za revolucionarnu ljevicu? Ukratko, što ako su marksisti i anarhisti oboje napraviti istu osnovnu pogrešku? Ali zašto bi revolucionarna ljevica napravila ovu kolektivnu pogrešku?
Unatoč temeljnom neslaganju oko strateške upotrebe države, marksisti i anarhisti imaju mnogo toga zajedničkog. Možda je najvažniji od njih stav da, na kraju, država mora otići. Obrazloženje iza ovoga je da i autoritarni i libertarijanski socijalisti žele besklasnost i shvaćaju državu kao primarnu instituciju za održavanje privatnog vlasništva, a s njim i klasnog sustava.[4] Pretpostavlja se da će se u postdržavnom/besklasnom društvu slobodni i ravnopravni građani identificirati i živjeti po društvenim normama. U kulturi slobodnog udruživanja neće biti potrebe za formalnim političkim sustavom koji uspostavlja i provodi zakone.
To je ova operativna pretpostavka – da nikakav formalni politički sustav nije neophodan u postdržavnom/besklasnom društvu – što ujedinjuje revolucionarnu ljevicu i navodi marksiste i anarhiste na zaključak da je razmišljanje o viziji postdržavne politike nepotrebno. Ako politika uopće nastavi postojati, u besklasnom društvu, tada će funkcionirati po neformalnim linijama. Neformalne društvene norme učinit će suvišnom potrebu za formalnim zakonima. Održavanje ili ponovno uvođenje formalne politike znači održavanje ili ponovno uvođenje klasnog sustava. Ukratko, formalna politika je i nepotrebna i nepoželjna.
Ali je li ovo istina? Je li moguće da je ova općenito prihvaćena pretpostavka ne samo pogrešna, već i nevjerojatno iscrpljujuća i izaziva podjele? Može li biti slučaj da a formalan bi politički sustav, u postdržavnom/besklasnom društvu, ostao nužan, pa čak i poželjan? [5] Prema Stephenu Shalomu, odgovor je da:
"Ne može se pretpostaviti da kad se klasni sukob ukine, sva politička pitanja nestaju. Seksizam, rasizam i heteroseksizam nisu samo funkcije klasnih odnosa; i bilo bi glupo pretpostaviti da nas pitanja poput pobačaja, kompenzacijske pravde, prava životinja i prava budućih generacija više neće mučiti nakon revolucije.” [6]
Ako je Shalom u pravu – a teško je vidjeti kako bi mogao biti u krivu u vezi s tim – onda se čini da će se potreba za formalnim političkim sustavom nastaviti čak i nakon revolucije. Drugim riječima, i marksisti i anarhisti su polazili od pogrešne pretpostavke.
Pravi problem s ovim neformalnim pristupom politici, međutim, je taj što ne prepoznaje što je zapravo uključeno u uspostavljanje, reviziju i provedbu zakona. Kao što je Michael Albert istaknuo, "Naravno, u dobrom društvu mnogi bi razlozi za kriminal bili eliminirani i kriminalnih bi djela vjerojatno bilo puno manje, ali to ne znači da zločina uopće neće biti". On nastavlja:
“A ideja da će rad policije biti potreban, ali da se može obavljati na potpuno dobrovoljnoj osnovi, nema ništa više smisla nego reći da će biti potrebno letjeti avionom ili raditi operaciju mozga, ali da se može obavljati u potpunosti na dobrovoljnoj osnovi. Ne prepoznaje da rad policije, a posebno poželjan rad policije, poput letenja avionom ili operacije, uključuje posebne vještine i znanja. Ne prepoznaje potrebu za obukom, a vjerojatno i posebna pravila za izbjegavanje zlouporabe policijskih (ili prijevoznih ili medicinskih) povlastica.” [7]
“Posebna pravila” na koja se Albert poziva obično su navedena u profesionalnim kodeksima ponašanja. Iako kršenja ovih kodeksa ne predstavljaju nužno zločine, ipak mogu imati ozbiljne implikacije i posljedice. Dobar primjer za to može se naći u profesiji medicinskih sestara gdje kršenje kodeksa ponašanja može dovesti do brisanja iz registra, što zapravo čini nezakonitim rad medicinske sestre. Trenutačno je ovaj sustav podržan od strane vlasti države. No, nema razloga zašto isti sustav ne bi funkcionirao unutar postdržavnog društva i odnosio se na sve profesije.
Kad bi marksisti i anarhisti uvidjeli da će formalni politički sustav i nakon revolucije biti neophodan i da je moguće imati formalnu politiku bez održavanja i/ili ponovnog uvođenja autoritarnosti klasnog sustava tada bi mogli ponovno ujediniti revolucionarnu ljevicu. To je ono čega se elite najviše boje. Ujedinjena revolucionarna ljevica također je ono što svijetu najviše treba. Jasno dugoročno stajalište o redu i zakonu također će učiniti revolucionarnu ljevicu privlačnijom široj javnosti.[8] Bez takve podrške, revolucionarna ljevica će ostati nebitna ili tiranska manjina.
[POČETNO PODNOŠENJE: Mark Evans | AUTOR: Kolektiv 20 (Andrej Grubačić, Brett Wilkins, Bridget Meehan, Cynthia Peters, Don Rojas, Emily Jones, Justin Podur, Mark Evans, Medea Benjamin, Michael Albert, Noam Chomsky, Oscar Chacon, Peter Bohmer, Savvina Chowdhury, Vincent Emanuele) ]
[Kolektiv 20 je grupa pisaca koji se nalaze na različitim mjestima diljem svijeta. Neki mladi, neki stariji; neki dugogodišnji organizatori i pisci, drugi tek počinju, ali svi su jednako posvećeni ponudi analize, vizije i strategije korisne za osvajanje znatno boljeg društva nego što trenutno živimo. Članovi Collective 20 nadaju se da će njihovi doprinosi koji se tiču društvenih, političkih, ekonomskih i ekoloških pitanja generirati korisniji sadržaj i bolji domet putem kolektivnog objavljivanja, za razliku od pojedinaca koji to čine sami. Kumulativni rad Collective 20 može se pronaći na collective20.org, gdje možete saznati više o grupi, vidjeti arhivu njezinih publikacija i komentirati njezin radrk.]
Bilješke
- Od Kritika autoritarnog socijalizma kod Daniela Guerina Anarhizam.
- Kao doktrine, i marksizam i anarhizam pojavili su se u prvoj polovici 19. stoljeća. Do 1872. došlo je do značajnog raskola unutar revolucionarne ljevice. To traje do danas.
- Postoje, međutim, primjeri struja marksizma i anarhizma za koje se čini da se spajaju – komunizam vijeća i anarhosindikalizam, na primjer – ali čini se da su to iznimke od pravila.
- Gledanje privatnog vlasništva kao jedinog izvora klasnog sustava još je jedna uobičajena pogreška revolucionarne ljevice. Međutim, rješavanje ove pogreške nadilazi okvire ovog članka.
- Michael Albert zapravo tvrdi da politika neće biti samo nužna i poželjna nego će i njezina važnost porasti: "Struktura političkog života će se transformirati, da, ali njezina važnost za građane će se pojačati, a ne smanjiti." (Ostvariti nadu: Život izvan kapitalizma, str. 32).
- Iz 2. poglavlja Ostvarenja nade: Život s onu stranu kapitalizma.
- Za dobru raspravu o ovome pogledajte: https://www.patreon.com/posts/30335207
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije