Izvor: Kolektiv 20
[Kolektiv 20 je grupa pisaca koji se nalaze na različitim mjestima diljem svijeta. Neki mladi, neki stariji; neki dugogodišnji organizatori i pisci, drugi tek počinju, ali svi su jednako posvećeni ponudi analize, vizije i strategije korisne za osvajanje znatno boljeg društva nego što trenutno živimo. Članovi Collective 20 nadaju se da će njihovi doprinosi koji se tiču društvenih, političkih, ekonomskih i ekoloških pitanja generirati korisniji sadržaj i bolji domet putem kolektivnog objavljivanja, za razliku od pojedinaca koji to čine sami. Kumulativni rad Collective 20 može se pronaći na collective20.org, gdje možete saznati više o grupi, pogledati arhivu njezinih publikacija i komentirati njezin rad.]
U vrijeme prije vremena prije vremena prije sada, imali smo pjevanje. Imenovao bi nekog hrabrog, kreativnog borca za pravdu i potom pozvao da živimo kao ona, živimo kao on.
U tom vremenu, u sljedećem vremenu, u sljedećem vremenu, sve do sada, bi li bilo koji ozbiljan aktivist za rasnu, rodnu, ekonomsku, međunarodnu ili ekološku promjenu mislio da je iole moguće da će se Live Like Them ikada odnositi na profesionalne sportaše ? Nema šanse. Pa ipak…
Odgovor sportaša kao timova i kao pojedinaca, štrajkovi, odustajanje od turnira, progovaranje, trezveno i pažljivo traženje dostojnih i održivih zahtjeva za ostvarivanjem, čak i glasanje da se odreknu ostatka sezone - ne za sebe same, već za crnci i žene pišu veliko, pa čak i za cijelo društvo, zapravo je izvanredan. Grade se na ostavštini sportaša koji su ranije progovorili i poduzeli hrabre akcije za rasnu pravdu — Wilma Rudolph, John Carlos, Tommie Smith, Kareem Abdul Jabbar, Muhammad Ali, Colin Kaepernick i drugi.
U redu, priznajemo, postoji problem pokušati živjeti poput njih. Oni su, uglavnom, bogati. Dugoročno gledano, možemo pokušati promijeniti društvo tako da svi budu dobrostojeći, a da nitko nije bogat, ili čak da prihodi za sve budu jednaki, ali još nismo tamo. Ali bogati ili ne, u svojim svjetovima, u svojim umovima, oni riskiraju mnogo, pokušavajući utjecati ne samo na sebe, već i na one kojima je to najpotrebnije, i na društvo u cjelini. Nitko od njih i nitko poput njih to prije nije učinio u išta sličnom sadašnjem opsegu. To je stvar za oponašanje.
Dakle, što znači oponašati ih? Kako bi učitelji oponašali Lakerse? Kako bi medicinske sestre oponašale Clipperse? Kako bi radnici Amazona oponašali Buckse ili cijelu WNBA? Kako bi itko oponašao Naomi Osaku, tenisku profesionalku broj jedan?
Učitelji bi opet štrajkali. Medicinske sestre bi opet štrajkale. Radnici Amazona ponovno bi štrajkali. I svi bi pristali na zahtjeve koji proizlaze iz širokog pokreta Black Lives Matter.
No, vratimo se sportašima. NBA igrači su se već neko vrijeme aktivizirali. Nisu svi učitelji, medicinske sestre i radnici Amazona toliko dugo na toj putanji. Kao i svi mi, oni imaju put kojim moraju ići. Možda i stignu. Ali što više sportaši mogu učiniti?
Pa, mogu se vratiti u svoje tekuće doigravanje, do ostatka sezone, nakon bojkota dva ili nekoliko dana. Govorili su, nosili su natpise, pokušavali su se pozabaviti rasizmom, ali svi govore o tome da im to nije bilo dovoljno. Prvog dana je poseban, ali drugog dana, pa tridesetog i pedesetog dana – bez rasta i novih obilježja, postaje rutina. Ne raste u dosegu, snazi ili utjecaju. To je stvar s prosvjedom, da bi doista bio bitan, mora se stalno mijenjati i rasti. Mora nositi prijetnju.
U redu, mogli bi otkazati ostatak NBA sezone, samo reci ne, samo štrajkaj. Ali što onda? Ako odu kući, nakon šoka zbog toga što su to učinili i nakon ozbiljno značajnog legitimiteta koji bi njihov čin dao štrajkovima i prosvjedima u širem smislu, posebice Životi crnaca su važni, bili bi kod kuće, odvojeno, ne bi puno pomogli. To je zapažanje natjeralo igrače da glasaju da počnu igrati iznova. Ali što se događa za tjedan, dva ili tri?
Sljedeći put, što ako razmotre nešto stvarno drugačije? Što ako štrajkaju? Nema više sezone, ali onda ne idu kući. Možda marširaju do Washingtona – doslovno, od Orlanda do Washingtona. U NBA ligi ima 450 aktivnih igrača. Dakle, možda 400 – 450 marša. Recimo 20 milja dnevno računajući zaustavljanja, posjete društvenim centrima i što god ima smisla. Bilo bi to 850 milja, dakle nešto više od 40 dana marša. Koliko bi ih se pridružilo maršu, neki samo za put kroz svoj grad. Drugi od grada do grada. Drugi iz svog grada sve do Washingtona. 10,000 100,000, 500,000 1,000,000, XNUMX XNUMX dok ne stignu do Bijele kuće? Koliko bi se okupilo u Bijeloj kući. XNUMX ili više? Možda NBA neće biti ta koja će započeti. Možda će WNBA, kao i do sada, biti još ujedinjenija i militantnija. Ili bi možda drugačija kolektivna, ujedinjena, održiva akcija imala više smisla.
I, ako poduzmu dugačak marš, recimo da ne marširaju samo sami, marširaju uz vodstvo Pokreta za živote crnaca i iza njih. I imaju jasne zahtjeve koje zastupaju na svakoj stanici na putu, a naravno i kontinuirano ističu u stalnom medijskom praćenju. A što ako i oni objave da neće napustiti Washington dok im se ne ispune zahtjevi. Možda zahtjevi uključuju da policija mora živjeti u zajednicama u kojima patrolira. Policija mora biti demilitarizirana. Policija se ne smije koristiti protiv beskućnika. Zatvorska populacija mora se dramatično smanjiti, a politika mora biti rehabilitacijska i konstruktivna. A policija mora biti podložna nadzornim odborima zajednice koji imaju pravo otpustiti službenike koji krše dogovorene građanske norme. I pretpostavimo da tu ne staje, jer rasizam i nepravda ne uključuju samo policijsku brutalnost. Dakle, možda marš ili neki drugi kolektivni pristup također nastavlja povećavati zahtjeve sportaša da WNBA i NBA i svi vlasnici timova aktivnije promiču rasnu pravdu. Možda također zahtijeva besplatnu kvalitetnu dnevnu skrb za sve, besplatnu kvalitetnu medicinsku skrb za sve, besplatno kvalitetno javno obrazovanje kroz koledž za sve i velike javne stambene obveze plus smještaj koji košta najviše 25% dohotka stanara uz državne subvencije kada je to potrebno – i u svaki slučaj utvrđuje minimalne standarde koji se moraju ispuniti za stvari kao što su resursi dostupni po predškolskom djetetu, svi omjeri učitelja i učenika, obrazovni resursi dodijeljeni po učeniku, omjeri liječnik-pacijent, medicinski resursi po populaciji te veličina sobe i pogodnosti za stanovanje.
Poanta je u tome da kada sportaši s pravom shvate da imaju moć, ali se razumno pitaju kako je mogu manifestirati da stvarno utječu na promjenu, možda postoje dostupni odgovori. Da, oni pojedinačno mogu raditi nevjerojatno izvrsno na poticanju posebnih programa, pomoći u financiranju blagostanja, pomoći lokalnim bankama hrane, uspostaviti glasačke centre, i tako dalje. Ali kolektivno, što je njihova prava snaga, mogu se masovno mobilizirati za smislene zahtjeve i ne stati dok ne pobijede. A onda nakon nekog vremena, učitelji, medicinske sestre, radnici svih vrsta, studenti i zatvorenici koji odluče oponašati takve izbore – mogli bi promijeniti cijelo naše društvo.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije