'Plus ça change...' kažu Francuzi; ili 'Što se stvari više mijenjaju, naravno, to više ostaju iste.'
Ta misao, sa svim svojim očajem i mudrošću, odjekuje posebnom snagom kada pogledamo crnačku Borbu za slobodu, koja, unatoč svojim osekama i osekama, ima istovjetnost koja kao da je obustavlja u svoje vrijeme, slično biblijskoj pripovijesti koja postoji u vlastitom području, neobično odvojeno od naše svakodnevne neposrednosti, ali ipak postoji u svijesti.
Ali ovo nije metafizička rasprava.
Ne.
To je egzistencijalno. To su krv i meci. To su tvrde cigle i hladni čelik zatvora. I nije samo istovjetnost stvari u produženim vremenskim razmacima, niti njezino zlokobno pojačavanje represije, već neprestana priroda takve represije kao dvostranačkog izraza američke hegemonije i antipatije prema Crnačkoj borbi za slobodu ono što joj daje zlonamjerni karakter .
Generacijama su crnački vođe i organizacije u potrazi za nekim rješenjem za naše ugnjetavanje, a neka privlačna međunarodnoj zajednici, kao što je izraženo u “Mi optužujemo za genocid” Williama Pattersona iz 1951. (optužba koju podržava pokojni Malcolm X). Nekih 15 godina kasnije, stranka Black Panther izradit će popis pritužbi, nazvan Program od 10 točaka, osuđujući nasilje policijske države nad Crncima, gospodare slamova koji iskorištavaju crnačke iznajmljivače domova i prokletstvo crnačkog zatvora, među ostalim zabrinutostima. Sedam godina nakon toga, Crnačka nacionalna politička konvencija sastala se u Garyju, Indiana, gdje je osudila dvije kapitalističke stranke, demokrate i republikance, kontinuirano policijsko nasilje nad crncima i pozvala na formiranje Nacionalne crnačke nezavisne političke stranke koja bi dala glas potrebe crnaca
Temeljni dokumenti ovih crnačkih aktivista i organizacija, ako se čitaju danas, činili bi se kao da su napisani danas – umjesto prije 50 ili 60 godina.
To nam govori da se naši uvjeti – ili stvarni materijalni uvjeti – nisu bitno promijenili više od ½ stoljeća – više od 60 godina.
Doista, na mnogo načina ti su se uvjeti pogoršali, poput fenomena masovnog zatvaranja.
Zašto? Budući da su se materijalni uvjeti milijuna crnaca promijenili zbog deindustrijalizacije, rezultirajućeg gubitka porezne osnovice, korporatizacije javnih školskih sustava i eksplozivnog širenja zatvorske industrije – stvaranja onoga što ja nazivam bijelim Program ruralnih poslova – zatvori.
Od najranijih dana dolaska crnaca u ono što će jednog dana postati Sjedinjene Države; Na Afrikance se gledalo kao na resurse koje treba iskorištavati za bijeli profit. I unatoč nemilosrdnoj retorici u ustima utemeljitelja države, postojala je košmarna stvarnost un-sloboda i državni teror koji se vodi protiv života crnaca, dokazujući da su bijele riječi slobode samo laži.
Jer ispod slatkih stvari slobode živio je svijet represije, ciljanja, izolacije i uništavanja Crnog pokreta za slobodu i njegovih vođa. Od dr. Martina Luthera Kinga do Malcolma X; od stranke Black Panther do crnih glumaca i umjetnika, agenti državne moći nastojali su oslabiti i neutralizirati crnačku slobodu i crne nacionalističke pokrete, koristeći sva sredstva – poštena i loša.
Ovo nije bila epizodna podlost – nasumični napadi na Crnce zbog službenog gnušanja prema Crncima.
Ne.
Postoji metoda u ovom ludilu; isto ludilo, koje je pokrenulo linč tijekom 19th i početkom 20th stoljeća. Takva je represija poslužila za usađivanje straha i strepnje u umove milijuna. Državni terorizam skrenuo je ljude s puta nacionalizma i samoodređenja prema prihvatljivijim i manje kritičnim putevima političkog pristajanja na dominantne kapitalističke stranke.
Država je tako kanalizirala crnačku misao u sterilne ceste osobnog umjesto kolektivnog, u stranke osobnosti umjesto programskog. Također je deradikalizirao crnački odgovor na državni terorizam.
To je, ukratko, bit vladine inicijative CoInTelPro, gdje je američka vlada funkcionirala i kao rasna policija – i kao politička policija.
Ovi postupci otuđenja stanovništva nastavili su se, ironično, pod igrom crnačkih glasova (ili bismo trebali reći, 'smicalica crnačkih glasova?') koji su velikom većinom glasali za Billa Clintona, koji se kandidirao na 'nadi' i 'promjeni' . 'Promjena' je možda bila; ali promjena ne znači nužno i bolje.
Izabran većinom uskih postotaka, Clinton bi se u ime dvostranačja pokazao arhitektom buma širenja zatvora koji bi bio početak masovnog zatvaranja kakvom danas svjedočimo.
Ovaj neoliberalizam u politici zahtijevao je operativca značajne vještine, onu u kojoj su crnci, najvjerniji i najdosljedniji glasački blok unutar demokratske koalicije, glasovali za kandidata koji bi promicao i glasao za niz pozicija protiv interesa crnaca, dok su istodobno glasovali za bijele tjeskobe, strahove i čežnje za bijelom nadmoći.
Clinton je pokazao tu stručnost.
Kao što je pokojni povjesničar Howard Zinn (1922. – 2010.) napisao u svojoj knjizi Dvadeseto stoljeće:
'Usprkos svojoj uzvišenoj retorici, Clinton je u svojih osam godina mandata pokazao da je, kao i drugi političari, više zainteresiran za izbornu pobjedu nego za društvene promjene.
Kako bi dobio više glasova, odlučio je da mora pomaknuti stranku bliže centru. To je značilo učiniti dovoljno da crnci, žene i radni ljudi zadrže svoju potporu, dok su pokušavali pridobiti bijele konzervativne glasače programom oštrine protiv kriminala, strogim mjerama za socijalnu skrb i snažnom vojskom.' (Zinn, 428)
Neoliberalni Clintonov režim uveo je program represije koji je uključivao uništavanje habeas corpusa putem antiterorističkog zakona i učinkovitog zakona o smrtnoj kazni; zatvaranje vrata sudova za zatvorenike putem Zakona o reformi zatvorskih parnica; i zloglasni Zakon o kriminalu iz 1996., koji je potrošio milijarde na nove zatvore i dodao nekih 60 novih smrtnih kazni u knjige.
Amblemi klintonizma koji su se pojavili nakon dva mandata na vlasti bile su prazne tvornice i pretrpani zatvori – pretrpani crncima i sve više ženama.
Spomenuli smo raniji Pattersonov “Optužujemo za genocid”; ne da su optužbe u knjizi napisane kao peticija i podnesene u UN-u optužujući SAD za genocid nad crncima. UN nije postupio po peticiji niti je odlučio o njoj. Dapače, mediji su se fokusirali na Paula Robesona, te optužbama da je komunist demonizirali peticiju, budući da je on jedan od njezinih autora. Jer, u svijesti javnosti, biti komunist je bilo isto što i biti lud.
Crnci, bez nezavisnog politički reprezentativnog entiteta, bili su – i jesu_ bez glasa u prostorima poput UN-a.
Dakle, nakon mnogo, mnogo godina, ponovno bjesni prosvjed protiv represije države, fitilja zapaljenog ubojstvom Mikea Browna u Fergusonu, Missouri. Ovi prosvjedi proširili su se zemljom poput kudzua ljeti.
A sada vidite korporativne medije koji se pokušavaju urotiti kako bi osudili Black Lives Matter kao neku vrstu grupe mržnje uključene u navodni 'rat protiv policajaca!'
Ali, opet, postoji neka metoda za njihovo ludilo. Poanta da korporativni mediji služe kapitalističkoj državi ne može biti jasnija u ovom slučaju. Jer BLM baca riječi na policajce koji su pretukli, pucali i ubili gotovo nebrojene crnce, latinoamerikance – pa čak i jadne bijelce!
Pogodite koliko su ljudi policajci ubili u 2015.?
Preko 800. Preko 800!
Ako je ovo rat, BLM gubi.
Prije više od 150 godina jedan od naših najcjenjenijih predaka pokušao je uvjeriti svoje kolege abolicioniste da se nastave boriti. Vidite, građanski rat je završio, a ropstvo je zakonski mrtvo.
Frederick Douglass ih je upozorio; “[Ti i ja, i svi mi, bolje da pričekamo i vidimo kakav će novi oblik poprimiti ovo staro čudovište, u kakvoj će novoj koži ova stara zmija izaći.”
Tada je bio u pravu. On je upravo sada.
Moramo imati na umu stare zmije u novoj koži među nama.
Borba se nastavlja!
Završna napomena
Zinn, Howard. Dvadeseto stoljeće
(New York: MJF Bks, 1980-2003
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije