Pitanje koje se često postavlja poslednjih dana – Da li ovonedeljni sukobi nagoveštavaju trećinu intifada? – pita se iz uske izraelske, vojne perspektive. To je perspektiva koja prihvata izraelsku kontrolu nad Palestinci kao prirodni poredak stvari, red koji Palestinci remete. Trebalo bi da postavimo pitanje: kako to da treća intifada tek treba da izbije?
Upravo je uska izraelska perspektiva navela lokalne stručnjake da razmisle da li je jedna raketa ispaljena iz Gaza utorak također predstavlja promjenu, označavajući kraj tromjesečne tišine na granici Gaze. Uokvirivanje pitanja na ovaj način podrazumijeva rutinsko izbjegavanje činjenice da ovo zapravo nisu bili mirni mjeseci za stanovnike pojasa Gaze. Izraelske odbrambene snage su u to vrijeme nastavile pucati na palestinske civile: ribare, farmere, sakupljače otpada na rubovima pojasa. Neki su ranjeni, a drugi privedeni – prvenstveno ribari, čiji su neki ribarski čamci zaplijenjeni.
Kao iu Gazi, tako je i na Zapadnoj obali. Čak i kada Palestinci ne traže sukob sa vojnicima IDF-a, tišina ne prevladava i nesmetana atmosfera nije prirodan poredak stvari.
Pregovaračko odjeljenje Palestinske oslobodilačke organizacije prati svakodnevne događaje koje smatra zavisnim od okupacije. Svakog dana objavljuje listu između 150 i 200 takvih incidenata, koje bilježe palestinske snage sigurnosti i razne civilne grupe. Čak i kada nema povređenih ili mrtvih, ova lista uglavnom uključuje pucnjavu IDF-a, uznemiravanje od strane doseljenika, napade vojske na sela ili gradove, rušenja kuća, zaplene kuća u vojne svrhe, hapšenja, mobilne kontrolne punktove i blokirane puteve.
Dnevni popis ne uključuje rutinske slučajeve ponižavanja na prijelazima koji vode u Izrael ili vremena kada Izrael sprječava Palestince da napuste Gazu ili Zapadnu obalu. Niti ispituje život pod senkom zemlje dodeljene za susedno naselje ili zid odvajanja; finansijska ograničenja; sati provedeni u čekanju u kancelarijama civilne uprave; rezultati općinskog zanemarivanja u istočnom Jerusalimu; izvještaji o ispitivanjima u raznim objektima službi sigurnosti Shin Bet ili masovne osude u izraelskim vojnim sudovima.
Kada se uzmu u obzir osjećaj ljutnje i frustracije, ono što iznenađuje je da te emocije ne izbijaju i ne ponesu većinu palestinskog stanovništva. Istina je da su predsjednik Palestinske uprave Mahmoud Abbas i njegove sigurnosne snage zabrinuti zbog nove intifade – posebno one koju preuzimaju naoružani militanti, kao što se dogodilo u drugoj intifadi – ali to ne objašnjava panpalestinsku suzdržanost.
Uprkos utisku koji stiče od nekih izraelskih stručnjaka, Palestinci nisu samo pijuni svojih vođa koji ili napadaju vojnike IDF-a ili se suzdržavaju od toga na osnovu primljenih naređenja. Ono što je iznenađujuće u vezi s demonstracijama podrške palestinskim štrajkačima glađu zatvorenim u Izraelu nije stotine ljudi koji su učestvovali, već stotine hiljada ljudi koji imaju sve razloge da marširaju protiv onih koji simboliziraju okupatorsku moć, a nisu to učinili.
Žrtve i patnje koje su bile dio prethodnih ustanaka, kao i njihovo izraelsko gušenje, nisu donijele željene promjene. Naprotiv, mnogo je onih koji kažu da je svaka od prethodnih intifada pogoršala situaciju Palestinaca. Ali prošli neuspjeh nije dovoljan razlog da se ne pokuša treća intifada.
Jedno od glavnih objašnjenja za činjenicu da Palestinci to tek treba da učine je nedostatak povjerenja u palestinsko vodstvo – bilo da se radi o Fatahu, čiji neki lideri pozivaju na demonstracije, a neki od čijih lidera pozivaju na oprez, ili o Hamasu, koji također govori u dva glasa: o prekidu vatre i stabilizaciji i razvoju kada je u pitanju Gaza, i onom o sveopštem ratu kada je u pitanju bilo gdje drugdje.
U posljednja dva mjeseca, nakon euforije oko, kako je opisano, palestinske pobjede u operaciji Stub odbrane, i perioda medenog mjeseca na sastancima između Hamasa i Fataha, glasnogovornici oba pokreta ponovo su uključeni u verbalne prepirke oko toga koja je strana odgovorna za nedostatak napretka u palestinskim pregovorima o pomirenju.
Tokom vikenda došlo je do nekih javnih prepirki o ovom pitanju, kada je zvaničnik Hamasa Abdel Aziz Dweik omalovažio postignuća Fataha. A na sahrani Arafata Jaradata, palestinskog zatočenika koji je umro tokom subotnjeg ispitivanja u Shin Betu, pristalice Hamasa su iznervirale govornika koji je trebao predstavljati sve palestinske političke pokrete: zvaničnika Fataha Abbasa Zakija, koji potiče iz istog sela kao i Jaradat . Aktivisti Fataha su poslani da oduzmu megafon heklerima tokom sahrane.
Preovlađujući zaključak je da je rukovodstvo oba pokreta više zainteresirano za održavanje svoje hegemonije nego za istinski rad na uklanjanju dvojne vlade ili zacjeljivanju raskola koji podriva sposobnost Palestinaca da izgrade jedinstvenu strategiju protiv okupacije. A novi lideri, zajedno s novim ili promjenjivim organizacijama, odvajaju svoje vrijeme da se razviju i izazovu uzbuđenje.
Revolucije Arapskog proljeća u početku su izazvale optimizam među Palestincima, zajedno sa intenziviranim naporima za izvođenje direktne akcije. Pretpostavka je bila da su vlade koje su imale relativno dobre odnose s Izraelom srušile ili će to učiniti uskoro, brzo mijenjajući regionalni odnos snaga. U međuvremenu, Palestinci su shvatili da Muslimanska braća i sirijski pobunjenici djeluju uz američku podršku i da su susjedne zemlje zauzete suočavanjem s mukama revolucije i kontrarevolucije i još uvijek nisu spremne promijeniti svoje odnose s Izraelom. Zaključak je, dakle, bio da je neophodna kontinuirana suzdržanost.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati