Kada je riječ o hrabrosti i odvažnosti, mladi palestinski demonstranti pobjeđuju izraelske vojnike i graničnu policiju. Naoružani su okretnošću i brzinom, kafije im pokrivaju lica. Naoružani su kamenjem i molotovljevim koktelima, dok su vojnici - iza njih na vojnim vježbama - naoružani i zaštićeni oklopnim vozilima, dronovima, šlemovima, ubojitim oružjem raznih vrsta i otrovnim suzavcem.
Nasuprot hrabrosti mladih Palestinaca, razotkriven je kukavičluk izraelskih vojnika. Navikli su da se osjećaju snažno i herojski u svojim avionima, tenkovima i oklopnim džipovima, u sobama za zatočenje i ispitivanje i osmatračnicima sa sofisticiranom opremom, u kasnonoćnim provalama u kuće i izvlačenju maloljetnika iz kreveta.
Gledajući kafiju, kamen i molotovljev koktel, izgubljeni su. Uvređen. Tada izbija osvetoljubivost.
Vi, izraelski čitaoče, trebalo bi da se malo oslobodite izraelske medijske dijete koja čini situaciju tako površnom; trebali biste se osloboditi jezika gospodara „građanskih nereda i nereda“.
Umjesto toga, pogledajte necenzurisane klipove sa “bojnog” polja: vojnici u džipovima pretrčavaju demonstrante, vojnik prska suzavac iz neposredne blizine u oči medicinara koji dolaze da evakuišu ranjene. Vojnici nasrću na vlasnika radnje koji unosi svoju robu dok traju sukobi, a vojnici ga šutiraju u orgiji sadizma.
Ovaj nasilni kukavičluk izraelskih vojnika dolazi po naređenju viših — vojnih i političkih. To je dio obavezne službe u vojsci čija je glavna uloga odbrana kolonijalističke ekspanzije.
Hrabrost i odvažnost Palestinaca je protiv njihove volje, nametnuta im je kao što im je nametnuta strana vladavina. Ova hrabrost se prenosi osmozom s generacije na generaciju sve dok se ne otklone razlozi koji stoje iza ovih osobina. A odrasli začuđeno gledaju mlade: oni su skoro zaboravili da su nekada bili kao oni.
Nijedan najviši oficir ili politički vođa, nikakva naredba za hitno pozivanje rezervnog sastava ne može natjerati Palestince da izađu na vojne kontrolne punktove i razdjelne barijere u selima pokušavajući da očuvaju tradiciju narodne borbe više od jedne decenije i neguju hrabrost i smeo. Ako su nepopularni palestinski lideri učinili nešto pametno, njihova je naredba da se naoružanim Palestincima ne smije dozvoliti da se približe mjestima protesta.
Palestinski demonstranti znaju da bi mogli biti ubijeni, uhapšeni, mučeni ili izvedeni na ponižavajuće suđenje. Ali oni su naoružani pravdom. (I da budemo precizni, ne „njihovom” pravdom, postmodernom i relativističkom, već pravdom. Točka.)
Nećemo vam reći hvala što vojnici na Zapadnoj obali ne prskaju demonstrante živim mecima i ubijaju 10 odjednom, kao što su ubili demonstrante u Gazi. Možemo pretpostaviti da su dobili naređenje da pokušaju da ne ubijaju demonstrante.
Ispostavilo se da kada vojska hoće, može da radi bez ubijanja. Znači li to da su vojnici i policija dobili naredbu da ubiju svakoga na nekoliko metara od njih za koga se sumnja da posjeduje nož? Uključujući studenta ješive kojeg su zamijenili za Arapa?
Istina, za razliku od hrabrosti i odvažnosti mnogih demonstranata je očaj drugih. Bez naređenja odozgo bježe u smrt, mašući nožem, jer u takvim situacijama jasno je da izraelski vojnici umiru od straha, a njihov kukavičluk smrtonosan.
Smrtonosno po naređenju? Jer šta je izrešetati mecima osobu koja već leži ranjena na zemlji ako ne kukavičluk, ubojstvo, izvršavanje naređenja ili sve zajedno?
Novinar Mohammed Daraghmeh objavio je hrabar članak koji govori u srcima mnogih i ljuti druge. Naslov: “Ne idi da umreš, Palestina te treba živog.” Daragmeh poziva mlade ljude, kako kaže da govori vlastitoj djeci, da ne dopuste da očaj i osjećaj osvete navedu da izgube glavu - i živote.
Političari, piše, strahuju od gubitka popularnosti, pa se ne usuđuju javno istupiti protiv napada nožem. Poziva intelektualce da ne šute i da se ne boje; treba da viknu protiv ovog zaraznog samoubilačkog fenomena i da ga dovedu do kraja.
On poziva sve palestinske lidere “od ekstremne desnice do ekstremne ljevice” da kažu dosta je bilo, iskoriste priliku i usmjere nacionalni bijes ka masovnom protestu protiv okupacije – “protest bez smrti, protest koji je sve o životu, revolucija , nada i promjena.” Svijet, piše on, ne prihvata napade nožem i automobilima na civile, kao što se suprotstavljao „mučeničkim operacijama“ – samoubilačkim napadima.
On nastavlja: „Kaže se: Da li je nenasilna borba dovela do kraja okupacije? A ja ću reći: da li je to učinila oružana i vojna borba? Naš cilj nije lokalni, već međunarodni. Svijet je stvorio problem i on će pronaći izlaz. Ali to neće učiniti ako ćutimo [o okupaciji], a neće to učiniti ni ako izvršimo samoubistvo. To će učiniti samo ako sačuvamo ljudski put naše nacionalne borbe.”
I dodajmo: Humanost i hrabrost onih koji se bore za slobodu ističu se nasuprot kukavičluku i manjku ljudskosti onih koji su je ukrali.
Amira Hass je Haaretz dopisnik.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati