Potiskivanje borbe za nacionalna prava i ravnopravnost nije egzaktna nauka. Ni nakon 70 godina iskustva ne može se znati da li ubijanje nenaoružanih demonstranata koji nisu ugrozili nijednog izraelskog vojnika odvratit će i smanjiti broj demonstranata u narednim sedmicama – ili upravo suprotno.
Ali ni 70 ili 50 godina iskustva u represiji nije dovoljno da vojska i političari napuste svoje viđenje Palestinaca kao marioneta Hamas, kao što su u prošlosti bili viđeni kao marionete Fataha i Palestinske oslobodilačke organizacije. Desetine hiljada nenaoružanih ljudi (čak i ako neki od njih pripadaju raznim palestinskim sigurnosnim snagama) ne učestvuju u masovnom maršu, uprkos izraelskim upozorenjima, samo zato što se pokoravaju Hamasu i njegovim sofisticiranim trikovima. Ako izraelska vojska i političko rukovodstvo više vole da ga predstave u ovom svjetlu svojoj matičnoj areni, iz vlastitih razloga, to pokazuje prezir prema izraelskoj javnosti. Ako zaista vjeruju u to, radi se o kroničnom nerazumijevanju situacije, što je karakteristično za neizabrane vladare i režime.
Kao i kod mnogih inicijativa za masovnu akciju, teško je znati kako je došlo do Marša povratka. Neki od onih koji stoje iza inicijative su pripadnici relativno mlade generacije koji se poistovjećuju sa rivalskim političkim organizacijama, ali su bijesni zbog upuštanja njihovih grupa u sukobe. Neki od njih stekli su iskustvo kao aktivisti protiv unutrašnjeg palestinskog raskola 2011. godine i otkrili da njihov rad na okončanju nije bio dovoljan za razvoj zamaha. Političke grupe – Hamas, Fatah i manje organizacije – usvojile su inicijativu. Ovo nije trik, već politička svijest.
Datumi odabrani za marš nisu rezultat ciničnih manipulacija. Dan zemlje obilježava ubijanje palestinskih demonstranata, građana Izraela koji su protestirali zbog eksproprijacije svojih zemalja, i postao je nacionalni dan koji ujedinjuje Palestince bez obzira na ograde ili pasoše koji ih razdvajaju. Bol zbog gubitka domovine 1948. nije pretvaranje. Izbor šestosedmičnog nastavka akcije duž granične ograde politički je pokušaj probijanja vanjske blokade koju je nametnuo Izrael, ali i unutrašnje.
Nije palestinski nacionalizam taj koji umire (gledište koje su izrazili posmatrači u Izraelu, koji to pripisuju političkim neuspjesima palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa). Ono što umire je tradicionalna organizacija koja ju je do sada predstavljala – PLO – a Hamas propada u pokušajima da postane alternativa koja je prihvatljiva za sve. Palestinsko društvo, koje je bolesno i umorno od svog vodstva i političkog raskola, vrvi od inicijativa. Ljudi traže nešto novo što će srušiti i fizičke i psihološke barijere koje dijele različite dijelove, dok će to temeljiti na komponentama nacionalnog palestinskog identiteta prihvatljivog za sve. Ovako moramo gledati i na Marš povratka ove godine – da li će Izrael nastaviti i uspjeti u svojoj fatalnoj represiji nad njim ili ne.
Odluka Izraela da koristi smrtonosna sredstva za suzbijanje popularne građanske akcije je politički, a ne vojno-logistički izbor. Uprkos autentičnosti poruke marša za povratak, izraelska vlada i vojska se ne plaše da je ispunjenje prava na povratak sada na dnevnom redu. To nije razlog zašto su vojnicima naređivali da pucaju da ubijaju – znači da je kratkoročno i srednjoročno najsigurnije potisnuti protest. Inicijativa iza marša potresa stabilnost centralnog stuba izraelske politike i njenih planova da spriječi palestinski nacionalni projekat razdvajanjem Pojas Gaze od ostatka palestinskog društva na Zapadnoj obali i Izraelu. Ovo razdvajanje, postupno provedeno tokom 27 godina, ne samo da je direktno izazvalo strašno pogoršanje ekonomije i okoliša, već je pomoglo i stvaranje dvije palestinske vlade – što je također dobro poslužilo izraelskim namjerama. Marš je društvena i politička inicijativa koja pokušava zaobići prepreku dvije vlade.
Može se pretpostaviti da će Odbrambene snage Izraela i njihovi glasnogovornici znati kako odgovoriti na svaki razvoj događaja: ako se protesti Marša povratka okončaju, to će biti pripisano željeznoj šaci korištenoj prvog dana. Ako se demonstracije nastave, objasniće da je šaka bila preslaba. Od početka su vojni izvori tvrdili da demonstracije nisu bile tako mirne kako su ih organizatori predstavili. Kako je Amos Harel napisao u Haaretz-u: “Bačeno je nekoliko zapaljivih bombi, položeno je nekoliko bombi pored puta, spaljene su gume i bilo je nekoliko pokušaja da se preseče ograda i pređe u Izrael.” Da li je svaki od 15 ubijenih bio umiješan u takva navodna djela koja, čak i ako su izvršena, nisu odmah ugrozila živote vojnika ili drugih Izraelaca? Da li je svaki od otprilike 700 ranjenih bojevom municijom bio uključen u ova navodna djela? Do tada ćemo vidjeti detaljna svjedočanstva i slike koje dokumentiraju kako nekima od ubijenih i ranjenih pucano je u leđa, a praznična, civilna atmosfera koja je vladala među demonstrantima prije ubistava, to će već biti jučerašnja vijest.
Vojska sebi dozvoljava da krši međunarodno pravo i puca na nenaoružane civile, pa čak i ubija, jer izraelsko društvo to prihvata kao apriorni čin odbrane, ne istražujući detalje. I uprkos nekoliko slabih osuda, čak ni vlade širom svijeta ne predstavljaju prepreku za odvraćanje Izraela. Marš povratka – nastavio se on ili ne – objavljuje Izraelu i međunarodnoj zajednici da stanovnici Pojasa Gaze nisu bijedni i pasivni dobrotvorni slučajevi, već politički osviještena javnost.
Amira Hass je dopisnik Haaretz-a za okupirane teritorije.
Rođena u Jerusalimu 1956. godine, Hass se pridružila Haaretz-u 1989. godine, a na svojoj je sadašnjoj poziciji od 1993. godine. Kao dopisnik za teritorije, provela je tri godine živeći u Gazi, što je poslužilo kao osnova za njenu nadaleko hvaljenu knjigu „Pijanje more u Gazi.” Od 1997. godine živi u gradu Ramallah na Zapadnoj obali.
Hass je također autor dvije druge knjige, od kojih su obje kompilacije njenih članaka.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati