Holly Rigby razgovara s Hilary Wainwright o svojoj najnovijoj knjizi, Nova politika s ljevice, i njegovu primjenu za procvat novih društvenih pokreta.
Da li je knjiga napisana kao odgovor na trenutni politički trenutak Corbyn projekta, ili ste ga već neko vrijeme imali na umu?
Ideja o novoj politici, osnovi jedne druge vrste ljevice, je nešto o čemu sam razmišljao, a što je odjednom postalo mainstream. To je stavilo na teret ljude poput mene koji su razmišljali na ove načine – načine koji su bili tretirani kao potpuno marginalni – da istupe i kažu: 'Ono što Jeremy Corbyn govori ima prave korijene i nešto je od velike važnosti.'
Knjiga uzima znanje kao ključni pokretač ove nove politike i društvenih pokreta. Zašto fokus na znanju?
Kada pogledate Džeremija Korbina, koja je njegova privlačnost? On zapravo sluša ljude. On vjeruje u ljude. Intervjuisali smo ga prilično rano, a on je ispričao priču o svom prijatelju – građevinskom radniku koji je organizovao svoj život na veoma ekološki način. Džeremi je osećao veliko poštovanje prema njemu. On je to rekao: inteligencija je na ulici.
U tom smislu, knjiga podupire Corbyna, jer je upravo to njegova privlačnost i zašto je drugačiji. On nije 'populista': on ne govori ljudima da ima odgovor i da treba da se obrate njemu. Kaže da imaju odgovor i da se moraju organizovati.
Ali ljudi mogu učestvovati samo ako postoji javni okvir. Oni ne mogu učestvovati na tržištu osim ako nemaju novca. Ako ste ozbiljni u vezi sa uključivanjem javnosti, iskorištavanjem i realizacijom praktičnog znanja ljudi, morate osigurati javni, demokratski okvir. Tržište je jednostavno o pojedincima koji potvrđuju svoj izbor, dok se ljevica i nova politika odnose na sposobnost ljudi da podijele svoje znanje i od toga stvore nešto novo.
U knjizi govorite o tome kako su se institucije stvarale u prošlosti: ženski pokret je osnivao jaslice, a da bi one bile održive finansirala ih je država. Da li je vaša ideja da sada organizujemo te stvari i da na kraju budu finansirane od strane države?
Potrebno nam je da im država pomaže, bilo da se radi o zajedničkim službama ili grantovima.
Šta mislite pod zajedničkim uslugama?
Na primjer, proizvodnja hrane. Država bi mogla pomoći u mapiranju prodavnica hrane i obližnjih farmi i proizvodnje hrane, zatim okupiti trgovine, restorane, proizvođače, škole i voditi raspravu o zajedničkim nutritivnim standardima. Postoji mnogo javnih nabavki hrane, tako da možete zamisliti politiku škola koje hranu nabavljaju od progresivnih farmera koji su razvili kooperativne oblike proizvodnje koji su organski, ili ne koriste pesticide, ili brinu o zdravlju. Mogli biste razviti etičku politiku hrane, u kojoj država vodi, ali olakšava i gradi na znanju proizvođača hrane, trgovaca na malo ili restorana.
Tako popularno kreirana prehrambena politika?
Mogao bi se kreirati popularno, ali i implementirati u saradnji sa osnovnim akterima. Nešto od toga bi se moglo uraditi sada.
Kao šta?
Laburistička stranka – možda uz određenu podršku lokalne vlade – mogla bi početi sa osmišljavanjem, recimo, prehrambene politike koja uključuje razgovor s lokalnim stanovništvom za početak, a zatim identificira prodajna mjesta i proizvođače u blizini i okuplja ih kako bi razgovarali o politici.
To bi moglo olakšati odnose koji bi mogli biti početak novih institucija, postavljajući pitanje: 'Šta vam treba od države da omogućite organskiju stranu vaše proizvodnje?' Jedna od ideja bila bi nabavka od strane škola, ili menza u javnim institucijama.
Mogli ste da steknete predstavu o tome koliki je stepen nabavke hrane, a onda i kakvu moć ima država.
Vi ste Momentum aktivista, kao i ja. Jeste li primijetili da se neko novo znanje – prećutno, praktično znanje – stvara u Corbyn pokretu?
Bilo je mnogo novih saznanja o tome kako doći do ljudi i kako voditi kampanju. Stara, mehanička ideja koja je podržala kampanju Laburističke stranke bila je da samo obiđete i saznate ko će glasati za laburiste, označite ih, a zatim odete i pronađete ih na dan izbora. Momentum, dijelom zato što je bila toliko željna da dopre do ljudi i ubijedi ljude, dijelom učeći iz kampanje [Bernieja] Sandersa u SAD-u, razvio je potpuno drugačiji pristup. To funkcionira u izbornim jedinicama, gdje su ljudi koje treba uvjeriti, i troše puno vremena na njihovo uvjeravanje, otkrivajući koji argumenti funkcionišu – zašto argumenti o stanovanju mogu biti posebno efikasni, šta se suprotstavlja argumentima protiv imigranta.
Neki bi rekli da je to još uvijek samo izborna kampanja. Mislite li da kucanje na vrata može biti sam društveni pokret?
Ne može samo od sebe. To mora biti kombinovano sa sposobnošću da pratite ono što otkrijete kroz kucanje na vrata.
Kucanje na vrata je dobar način prikupljanja znanja: saznati šta se dešava, šta ljudi žele, šta ljudi već rade i to prepoznati. Polazi od pretpostavke da ljudi već imaju kapacitet da organizuju i rade stvari. Ponekad to možda nije izrazito politički, već kroz susjedske oblike solidarnosti. Pokucanjem na vrata saznaćete ovo. Onda vam je potrebna organizacija koja to može pratiti. Ako postoji grupa stanara koja sumnja u ono što vijeće radi i misli da će rasprodati imanje, onda Momentum treba krenuti u akciju kako bi ih povezao s drugim grupama stanara koji se osjećaju na isti način.
Ja sam također NUT [Nacionalna unija učitelja] aktivistica, i zanimljivo je da u Momentumu ima dosta ljudi koji nisu u sindikatima. Mislite li da sindikalni pokret može imati svoj Corbyn trenutak? Da li je moguće transformisati velike sindikate ili su nam potrebni novi oblici organizacije i načini rada?
Mislim da se njih dvoje mogu spojiti. Sindikat pekara (BFAWU) je vrlo star, tradicionalan sindikat, ali je otvoren za promjene. BECTU [sindikat medija i zabave] veoma ohrabruje štrajkove u zajednici.
Ali mi takođe treba da im izađemo u susret na pola puta, da ih podržimo i ohrabrimo. Često se inovatori u sindikatima ne podržavaju.
Mislite li da u tome imaju ulogu aktivista Momentuma i Corbyna?
Definitivno. Kao članovi sindikata možemo igrati ulogu, ali i kao ljudi u zajednici na koju utiče ono što se dešava na radnim mjestima. Veoma smo pogođeni onim što se dešava u bolnicama i lokalnoj samoupravi i školama. NUT je jako dobar, jedan je od najboljih sindikata. Dolazi do roditelja i organizira na vrlo holistički način. Radnike i korisnike – u njihovom slučaju učenike i roditelje – vidi kao dio iste borbe. To je dobar model za praćenje.
Potječete iz feminističkog pokreta i pominjete to više puta u knjizi. Vidjeli smo neke nevjerovatne primjere, poput Sisters Uncut, ženskih organizacija na bazi stanovništva. Ali Sisters Uncut je prilično izoliran primjer. Zašto misliš da je tako? Šta se desilo sa feminističkom politikom?
Čini mi se da je živa i zdrava u svijesti mnogih žena, i žena koje sestrinski rade jedna s drugom. Nije uvijek pod okriljem ženske grupe, ali, recimo, u Momentumu, postoji mnogo zaista dobrih žena kojima sam gravitirao. Pronašli smo rješenja za probleme i razvili zajednički način da Momentum učinimo participativnijim i demokratskim.
Dakle, kroz Momentum se provlači feministički senzibilitet ili osjetljivost. Ne bih još rekao da je dominantan, ali neko poput Laure Parker [nova nacionalna organizatorica u Momentumu] će početi da vodi tu politiku.
Štednja zaista vraća žene. Na neki način to je stimuliralo novi ženski pokret. Možda je fragmentiran, ali dolazi iz fragmentiranog konteksta.
Koga vidite da predvodi put za žene, u pokretu iu Laburističkoj stranci?
Nisam siguran da se toliko identifikujem sa liderstvom. Mnogo je primjera da se žene organiziraju. Stvari kao što je štrajk Picturehouse uglavnom su žene, a McDonalds, većina njih su žene. Žene to jednostavno ne uzimaju. Odbijaju tu marginalnu, podređenu, eksploatisanu poziciju.
Mnogo je žena koje se pojavljuju u vodećoj ulozi, u organizaciji radnika. I mnoge mlađe žene prihvatile su promjene za koje se Jeremy borio u Laburističkoj stranci. Branile su ga, a sada igraju glavnu ulogu u kabinetu u senci – žene poput Rebecce Long-Bailey, Dawn Butler, Angele Rayner. Impresioniran sam brojem žena koje su se zaglavile i preuzele centralnu ulogu.
U svojoj knjizi govorite o horizontalnim, demokratskim oblicima organizovanja, a Jeremy Corbyn nije tipičan vođa na mnogo načina. Da li je važno da slavimo nove vrste lidera i da pokušamo da ih razvijemo – ili će se to desiti samo organski?
Mislim da trebamo slaviti vođe pokreta – ljude koji su postali vođe jer su se zalagali i zastupali i artikulirali potrebe grupa ljudi, i pomogli da se tim ljudima osnaži. Dakle, lideri koji su ukorijenjeni, a ne lideri koji su 'tamo van'.
U knjizi govorite o „običnoj kulturi“…
Rejmond Vilijams, da – „kultura je obična“. On je ukazao na činjenicu da očigledno postoji takoreći „visoka kultura“ – klasična muzika, književnost, pozorište – kultura koja je svjesno stvorena kao kultura. Onda postoji svo značenje i creaktivnosti koje postoje u životima ljudi.
Možete ga vidjeti za Božić. Pored svih kulturnih sranja, tu su i ljudi koji kreiraju svoje božićne čestitke, organizuju nevjerovatne zabave, kreiraju izvanrednu odjeću i poklone za svoju djecu, organiziraju igre. Postoji ogromna kulturna kreativnost usprkos, često protiv, i malo distancirana od – zbog troškova – svih sranja.
Ljudi preživljavaju, ali ne samo da preživljavaju. Takođe su izuzetno kreativni. To je 'kultura je obična'. Obični ljudi su kreativni, a i društveni. Stoga uvijek stvaraju zajednička značenja i zajedničke kulturne forme. Naša politika, kao i organizacije poput Laburističke partije i Momentuma, moraju se mnogo više zasnivati na prepoznavanju uobičajenosti kreativne kulture.
Razgovarali smo o nekoliko stvari koje aktivisti nove politike mogu raditi. Šta je prioritet?
Ne mislim da su ove stvari alternative. Postoji princip organizacije. Ako krenete od politike u kojoj se promjene dešavaju kroz ljude koji su organizirani, svjesni i budni, samopouzdani i samoorganizirani, onda to sve oblikuje.
To oblikuje način na koji radite u Laburističkoj stranci, tako da ne radite samo na donošenju rezolucija i dobijanju glasova. Vi zapravo radite na tome da organizujete ljude tako da Laburistička partija postane organizaciono središte u zajednici za donošenje promjena i stvaranje veće kohezije među ljudima, u sferama stanovanja i potreba zajednice i na radnom mjestu. To pak mijenja društvo jer stvara egalitarniju kulturu.
Dakle, ideja je da ono što nam sada treba jeste ta zajednička filozofija o kojoj govorite u knjizi – demokratija, kolektivitet – i da to uzmemo u bilo koju sferu organizacije u kojoj radite?
Da, i oko toga gradite svoju politiku. Vjerujte u svoje vlastite kapacitete, vjerujte u sve druge i radite na kolaborativni način da promijenite društvo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati