Westminsterski okvir borbe oko povijesnih brodogradilišta Harland i Wolff sužava je na jednu od tržišnih naspram države: "čisto komercijalna stvar", kaže Boris Johnson, obično izbjegavajući problem. “Prevest ćemo dvorišta u javno vlasništvo”, kaže John McDonnell, predviđajući planove laburista za rekonstrukciju industrije koju predvodi vlada.
Sami radnici brodogradilišta, međutim, koji sada zauzimaju brodogradilišta, traže alternativu na dublji nivo, baveći se suštinskim pitanjem same proizvodnje, predviđajući budućnost zasnovanu ne na fantaziji o povratku na velike brodove u stilu Titanika. prošlost, već na proizvodnji infrastrukture i unutrašnjem radu opreme za proizvodnju obnovljive energije kroz iskorištavanje snage vjetra i valova.
Oni u praksi osporavaju vrijednosni sud implicitan u Johnsonovoj apelaciji na tržište: da samo tržište može suditi o društvenim vrijednostima proizvoda; samo ako proizvod ima tržište ima vrijednost. Naprotiv, radnici inzistiraju da bi bilo kriminalno, suočeni s klimatskom krizom, gubiti vještine i proizvodne kapacitete koji bi se uz minimalne troškove mogli odmah iskoristiti putem državnih nabavki (i stoga političkih, a ne tržišnih odluka) za smanjiti barem emisiju ugljika u Velikoj Britaniji.
Sve ovo bi zahtijevalo podršku vlade u interesu opstanka građana, sfere u kojoj je tržište očigledno propalo; zaista, neregulisano korporativno tržište je glavni pokretač prijetnje klimatskog haosa.
Štaviše, inicijativa radnika Belfasta ukazuje na novi pravac za javno vlasništvo i državnu rekonstrukciju, na čemu već rade laburisti. Alternativni plan radnika brodogradilišta, zasnovan na detaljnoj reviziji proizvodnih kapaciteta brodogradilišta i na njihovim vlastitim vještinama i iskustvu, ilustruje važnost insistiranja Johna McDonnell-a na novom demokratskom upravljanju javnim preduzećima po principu da „niko bolje ne zna kako da vode ove industrije nego oni koji provode život s njima”.
McDonnellovo povjerenje u demokratizaciju javnog vlasništva kao sredstva za maksimiziranje javne koristi javnih preduzeća, inspirirano je zanimljivo sličnom inicijativom iz 1970-ih godina, slično visokokvalificiranih radnika, svjesnih i zaista ponosnih na potencijalnu korisnost svojih vještina za ostale društva.
Ovi radnici, dizajneri i inženjeri, koji su radili u različitim fabrikama Lucas Aerospacea, imali su, poput radnika Harlanda i Wolffa, tradiciju snažne organizacije i militantnosti na radnom mjestu. Ali uz svu ovu militantnost, nisu bili u stanju da zaustave stalni pad radnih mesta; u njihovom slučaju to je uglavnom bio rezultat tehnoloških promjena, kao i racionalizacije kompanije vođene konkurencijom.
Kao iu Belfastu, zatvaranje tvornica je bilo kap koja je prelila čašu, a kao i kod brodogradilišta, samo po sebi zanimanje nije bilo dovoljno da zaustavi zatvaranje. Za to su radnici Lucas Aerospacea vjerovali da trebaju dobiti političku i javnu podršku. Tony Benn, tadašnji ministar industrije, poput Johna McDonnell-a, već je govorio o dovođenju Aerospace komponenti – a time i Lucas Aerospacea u javno vlasništvo.
Ali radnici su željeli dublju vrstu promjene: vidjeli su da javno vlasništvo nad rudnicima i željeznicama nije promijenilo način na koji se upravlja kompanijama ili ko je imao koristi od njihovog ekonomskog „uspjeha“. Vlada je povećala svoje prihode, ali po istoj cijeni radnih mjesta radnika kao iu privatnom sektoru.
Izvukavši pouke iz ovoga, oni su javno vlasništvo zamislili ne kao cilj sam po sebi, već kao sredstvo za održivo, zadovoljavajuće i društveno korisno zapošljavanje nad kojim su imali određenu kontrolu. Imajući to na umu, sindikalni lideri na radnom mjestu iz različitih tvornica Lucas Areospace, zamolili su svoje članove da sastave popis lokalnih mašina i vještina i predlože alternativne proizvode koje bi mogli dizajnirati ili napraviti kako bi zadovoljili nezadovoljene društvene potrebe.
Radnici su došli do 150 različitih ideja za proizvode za transport – zapravo su dizajnirali prototip „drumskog šinskog vozila“; očuvanje energije, pomagala za hendikepirane, inspirisana diskusijama u lokalnim bolnicama, i još mnogo toga. The Lucas Aerospace Workers planiraju društveno korisnu proizvodnju postao svjetionik za demokratsku i ekološku ekonomiju.
Njegove ideje žive kao živopisan, praktičan dokaz da postoje alternative tržišnim imperativima, proizvodnji energije s visokim udjelom ugljika i proizvodnji općenito, ekonomiji oružja i zapošljavanju s kojim je povezan. U osnovi ovih alternativa je participativan i produktivan oblik demokratije koji oslobađa i iskorištava za dobrobit društva ljudske kapacitete koje tržište vođeno privatnim profitom smatra „suvišnim“. Kada bi laburisti ovaj pristup učinili centralnim za svoju predizbornu kampanju u kombinaciji sa jačanjem ograničenja EU na korporativnoj moći, postali bi stranka koja bi zaista mogla „povratiti kontrolu“.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati