U prvom od dva intervjua sa urednicima EUROPP-a Stuartom A Brownom i Chrisom Gilsonom, Noam Chomsky raspravlja o tehnokratskom upravljanju u Evropi, zašto politike štednje eurozone ne uspijevaju riješiti krizu i usponu krajnje desnice u zemljama kao što su Grčka i Francuska.
Šta mislite da upotreba tehnokratskih vlada u Evropi govori o evropskoj demokratiji?
Postoje dva problema s tim. Prije svega, ne bi trebalo da se desi, barem ako neko vjeruje u demokratiju. Drugo, politike koje oni slijede samo tjeraju Evropu u sve dublje i dublje probleme. Ideja o nametanju štednje tokom recesije nema nikakvog smisla. Problema ima, posebno u zemljama južne Evrope, ali u Grčkoj se problemi ne ublažavaju primoravanjem zemlje da smanji rast jer se dug u odnosu na BDP jednostavno povećava, a to je ono što politike rade. U slučaju Španije, što je drugačiji slučaj, zemlja je zapravo išla prilično dobro sve do kraha: imala je budžetski suficit. Bilo je problema, ali su to bili problemi koje su izazvale banke, a ne vlada, uključujući njemačke banke, koje su davale kredite u stilu svojih američkih kolega (subprime hipoteke). Dakle, finansijski sistem se srušio, a onda je Španiji nametnuta štednja, što je najgora politika. Povećava nezaposlenost, smanjuje rast; spašava banke i investitore, ali to ne bi trebalo da bude glavna briga.
Evropi su potrebni podsticaji – čak se i MMF približava toj poziciji – i ima dosta kapaciteta za podsticaj. Evropa je bogato mesto, ima dosta rezervi na raspolaganju Evropskoj centralnoj banci. Bundesbanci se to ne sviđa, investitorima se ne sviđa, bankama se ne sviđa, ali to su politike koje treba voditi. Čak se i pisci iz američke poslovne štampe slažu s tim. Ako Evropa ne promijeni politiku, samo će ući u dublju recesiju. Evropska komisija je upravo objavila svoj izvještaj o očekivanjima za narednu godinu, koja su za veoma nizak rast i povećanje nezaposlenosti, što je glavni problem. To je veoma ozbiljan problem: nezaposlenost uništava generaciju, što nije trivijalna stvar. Takođe je ekonomski neobičan. Ako su ljudi prisiljeni na nezaposlenost, to nije samo izuzetno štetno s ljudske tačke gledišta – za pojedince – već čak i s ekonomske tačke gledišta. To znači da postoje neiskorišteni resursi, koji se mogu iskoristiti za rast i razvoj.
Evropske politike imaju smisla samo pod jednom pretpostavkom: da je cilj pokušati potkopati i razotkriti državu blagostanja. I to je skoro rečeno. Mario Dragi, predsjednik Evropske centralne banke, dao je intervju za Wall Street Journal u kojem je rekao da je društveni ugovor u Evropi mrtav. On to nije zagovarao, on je to opisivao, ali to je u suštini ono čemu politike vode. Možda ne 'mrtav', to je preterivanje, ali na udaru.
Da li je uspon krajnje desnice u zemljama poput Grčke i Francuske samo još jedan simptom krize evrozone?
Ne može biti nikakve sumnje. Mislim u Grčkoj je to očigledno, mada u Francuskoj to traje već neko vreme. Zasnovan je na antiislamskom, antimuslimanskom rasizmu. Zapravo, to ide dalje od toga u Francuskoj. Postoje stvari o kojima se, za mene nevjerovatno, ne raspravlja. Pretpostavimo da je Francuska danas počela protjerivati Jevreje iz zemlje i tjerati ih na mjesto gdje će biti napadnuti, potisnuti i otjerani u siromaštvo i bijedu. Ne možete ni opisati buku koja bi uslijedila, ali to je upravo ono što Francuska radi: ne Jevrejima, već Romima, koje su nacisti tretirali prilično isto kao i Jevreji. Bili su žrtve Holokausta. Protjerani su u Rumuniju i Mađarsku gdje ih čeka jadna budućnost, a o tome se jedva govori. I to nije krajnja desnica, to je u cijelom spektru, što je po mom mišljenju prilično izvanredno.
Ali razvoj ekstremne desnice je zastrašujući u Evropi. Njemačka također doživljava nešto slično. Na primjer, u Njemačkoj postoje neonacističke grupe, iako sebe ne nazivaju "neonacističkim", koje se sada organiziraju da osude bombardovanje Drezdena, tvrdeći da je ubijeno 250,000 ljudi: deset puta više od stvarnog broja. Pa, mislim da je bombardovanje Drezdena zaista bilo zločin – veliki zločin – ali ne i način na koji ga neonacističke grupe koriste. Ako idete malo dalje na istok, recimo u Mađarsku, upravo je prošle sedmice poslanik Zsolt Barath iz krajnje desničarske stranke Jobik održao skandalozan govor u kojem je osudio prisustvo Jevreja na pozicijama odlučivanja: “mi” moram da ih napravim spisak, identifikujem ih, da se rešim ovog raka” i tako dalje. Znate, dovoljno sam star da se toga lično sećam iz 1930-ih, ali svi znamo šta to znači. To se dešava u velikim dijelovima Evrope – uglavnom kroz antimuslimanski rasizam – i to je zastrašujući fenomen.
Kratkoročno, možete li vidjeti da Evropa rješava svoju krizu?
Trenutno evrozona samo odlaže svoje probleme – ono što se zove „izbacivanje limenke niz cestu“ – ne rešava ih. Postoje ozbiljni problemi. Evrozona je, po mom mišljenju, generalno pozitivan razvoj, ali se njime postupa na način koji podriva obećanje koje bi trebalo da ima. Mislim da se široko slaže da mora biti više političke unije. Ne možete imati sistem u kojem države ne mogu da kontrolišu sopstvene valute i da im se nameću štednja, kada ne mogu da sprovedu mere koje bi bilo koja druga država poduzela da je u ekonomskoj krizi. To je jednostavno nemoguća situacija i sa njom se treba pozabaviti.
Takođe treba priznati da Evropa u izvesnoj meri pati zbog svoje relativne humanosti. Ako uporedite Evropu sa Sjevernom Amerikom, jedinstvena valuta je dogovorena otprilike kada je uspostavljen Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), ali to je učinjeno na vrlo različite načine. Prije nego što su siromašnije države uključene u projekat u Evropi, uloženi su značajni napori da se podignu njihovi standardi na mnogo načina, koristeći reforme, subvencije i druge mjere. To je učinjeno kako ne bi narušili zapošljavanje i životni standard radnika u razvijenijim evropskim zemljama. To je relativno human način kretanja ka integraciji. U Sjedinjenim Državama, nešto sasvim slično je predložio američki radnički pokret, pa čak i istraživački biro američkog Kongresa, ali je to odbačeno bez komentara. Umjesto toga, Meksiko je integriran, na način koji je bio prilično štetan za Meksikance, kao i za američke i kanadske radnike. Evropa pati od toga.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati