Izvor: Otvorena demokratija
Fotografija gallofilm/Shutterstock.com
Nije dugo trebalo. Tri sedmice nakon izbijanja, mađarski parlament je premijeru Viktoru Orbanu dodijelio ogromna izvršna ovlaštenja, omogućivši mu da vlada dekretom. Izrael je bio još brži. Neposredno nakon što je vlada objavila karantin širom zemlje, ministar pravde je to zabranio sudovi od sazivanja, potez koji je na neodređeno vrijeme odgodio saslušanja o korupciji protiv premijera Benjamina Netanyahua. U međuvremenu, u Čileu je vlada poslala vojni na javne trgove koje su nekada okupirali demonstranti.
Uvođenje hitnih mjera za rješavanje krize Covid-19 je nesumnjivo neophodno, ali brojne vlade su također iskoristile pandemiju da potkopaju demokratske principe, krše ljudska prava i počine zločine nad građanima i migrantima.
Međutim, pandemija nije samo pokrenula nove državne zločine; takođe razotkriva skrivene i uglavnom skrivene zločine. Poput zemljotresa koji je razbio grad, ispunjavajući ulice ruševinama i ostavljajući samo golu infrastrukturu izloženom, Covid-19 otkriva strukturno nasilje koje su države pokrenule protiv svog stanovništva. Kao i zemljotres, uništenje i smrt nakon pandemije su ni neizbježan ni potpuno prirodan.
Strukturno nasilje kao državni zločin
Iako je manje vidljivo od nasilja koje koriste državni agenti, kao što su policija, vojska i snage sigurnosti, strukturno nasilje je ipak smrtonosno. Ovaj oblik nasilja je ugrađen u društvene institucije i politike i teži da šteti ljudima sprečavajući ih da zadovolje svoje osnovne potrebe. Često dovodi do mnogih smrtnih slučajeva, dok nesrazmjerno pogađa određene populacije.
Ljudi često ne prepoznaju da je nasilje koje proizilazi iz društvenih struktura manifestacija državnog zločina, koji u naše istraživanje, definiramo kao oblik nasilja koji uključuje kršenje ljudskih prava koje su počinile države radi unapređenja organizacionih ciljeva. Oni ne vide ovaj kriminal jer strukturalno nasilje ima tendenciju da se ubrza socijalna smrt, koji je postupan i stoga ne uspijeva stvoriti vrstu visceralnog šoka koji trenutno doživljavamo dok se pandemija širi svijetom.
Ljudi često ne prepoznaju da je nasilje koje proizilazi iz društvenih struktura manifestacija državnog zločina.
Nasilje zbog iscrpljivanja počinjeno nad Rohingya u Mijanmaru – u početku kroz stigmatizaciju i uskraćivanje pristupa obrazovanju, sredstvima za život i zdravstvenoj zaštiti – bio je, na primjer, efektivno skriven od pogleda. Tek nakon genocidnog nasilja 2017. godine, sistemsko nasilje Mjanmara bilo je široko izloženo svijetu. Slično tome, Covid-19 je rasvijetlio strukturalno nasilje koje informira naša društva kroz ubrzanje smrti.
Zaista, lokalne novine u najteže pogođenim zemljama odmah su počele da izvještavaju o vlastitim zdravstvenim uslugama, pružajući bezbrojne grafikone vladinih ulaganja u infrastrukturu i osoblje zdravstvene zaštite. U Velikoj Britaniji smo saznali da postoje samo 2.5 bolnica kreveti i samo 2.9 doktora na 1,000 ljudi, u poređenju sa prosjekom OECD-a od 5.4 odnosno 3.4. Tada je uspostavljena veza između Torijevljeve politike štednje i rastućih vreća za tijela, i Britanci su lako mogli vidjeti da politika njihove vlade ubija.
Razotkrivanje postojećih nejednakosti
Kobne posljedice tretiranja zdravstvene zaštite kao robe, a ne kao osnovnog prava i neravnomjerne distribucije zdravstvene zaštite unutar društva, sada su postale razorno jasne. Iako su podaci još uvijek ograničeni, tvrdnja da je Covid-19 ekvilajzer, koji ubija bogate i siromašne, podjednako crne i bijele, jednostavno je neistinita. Objavljeni brojevi 7. aprila predlažu da u Chicagu, crni Amerikanci čine 68 posto od 118 smrtnih slučajeva u gradu i 52 posto od otprilike 5,000 potvrđenih slučajeva koronavirusa, iako čine samo 30 posto gradske populacije.
Činjenica da Afroamerikanci umiru dvostruko brže od svog procenta u društvu, naglašava njihovu sistematsku marginalizaciju, strategiju karakterističnu za većinu oblika državnog kriminala. I dok bi strukturalni rasizam mogao biti izraženiji u Sjedinjenim Državama, preliminarni podaci u Velikoj Britaniji sugeriraju da su crni ljudi značajno prezastupljeni u jedinicama intenzivne njege.
Na sličan način, reprezentacija stariji tokom krize otkriva da ih se doživljava kao nepotrebno, dok je pandemija razotkrila i kako siromaštvo čini ljude izloženijima. Siromašni ljudi nemaju resurse da se izbore sa ovom krizom, niti imaju sigurnosnu mrežu da ih uhvate.
Naravno da će situacija na globalnom jugu biti mnogo gora. Široka eksploatacija resursa, politička korupcija, represija i siromaštvo stvaraju pojačanu ranjivost na 'prirodne' katastrofe kao što su zemljotresi, poplave i pandemije.
Adam Hanieh, ističe da je ova katastrofa uglavnom uzrokovana ljudskim djelovanjem. Loše stanje sistema javnog zdravstva u većini zemalja na jugu, koji imaju tendenciju da nemaju dovoljno sredstava i adekvatnih lijekova, opreme i osoblja, posljedica je 'podređenosti siromašnijih zemalja interesima najbogatijih država svijeta i najvećih transnacionalnih korporacija '.
Državni zločin u Velikoj Britaniji i pandemija
Društvene i ekonomske strukture rijetko se shvataju kao državni zločin, jer se kriminal općenito percipira kao diskretno djelo koje je zakonom definisano kao krivično. Ali, kao što smo svjedočili u proteklih nekoliko sedmica, mjere štednje koje su NHS lišile potrebnih resursa, iako nisu formalno nezakonite, dovele su do mnogih nepotrebnih smrti i treba ih smatrati zločinom.
Najranjiviji ostaju bez podrške. Ono što nam je sada potrebno je da demontiramo same strukture koje podstiču zločine.
Dakle, ubrzanje smrti izazvano Covid-19, istovremeno izazivajući vlastiti haos, također razotkriva strukturne zločine naših vlada. Iako će paketi socijalne pomoći – nezamislivi prije samo dva mjeseca – pomoći nekim ljudima da prebrode ovu krizu, najugroženiji ostaju bez podrške. Ono što nam je sada potrebno je da demontiramo same strukture koje podstiču zločine. Ono što nam treba, u najmanju ruku, je Green New Deal.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati