Ne dugo nakon erupcije Druge intifade u septembru 2000. godine, postao sam aktivan u jevrejsko-palestinskom političkom pokretu pod nazivom Ta'ayush, koji vodi nenasilnu direktnu akciju protiv izraelske vojne opsade Zapadne obale i Gaze. Njegov cilj nije samo da protestira protiv izraelskog kršenja ljudskih prava, već da se pridruži palestinskom narodu u njegovoj borbi za samoopredjeljenje. Nekoliko godina sam većinu vikenda provodio sa Ta'ayushom na Zapadnoj obali; tokom sedmice pisao bih o našim aktivnostima za domaću i međunarodnu štampu. Moji radovi zapeli su za oko profesoru sa Univerziteta u Haifi, koji je napisao seriju članaka u kojima me prvo optužuje da sam izdajnik i pristalica terorizma, a kasnije da sam 'judenrat wannabe' i antisemit. Optužbe su počele da kruže po desničarskim web stranicama; Dobio sam prijetnje smrću i mnoštvo poruka mržnje putem e-pošte; administratori na mom univerzitetu su primili pisma, neka od velikih donatora, sa zahtjevima da me otpuste.
Spominjem ovo lično iskustvo, jer iako su ljudi u Izraelu i inostranstvu izrazili zabrinutost za moju dobrobit i ponudili svoju podršku, osećam da su, u svojoj istinskoj uzbuni zbog moje bezbednosti, propustili nešto veoma važno u vezi sa optužbom za 'novi anti- semitizma' i koga je, u konačnici, njegova meta.
Rečeno nam je da 'novi antisemitizam' poprima oblik kritike cionizma i akcija i politike Izraela, i često se manifestuje u kampanjama koje pozivaju izraelsku vladu na odgovornost međunarodnom pravu, a nedavni primjer je bojkot, Pokret za prodaju i sankcije (BDS). Po tome se razlikuje od 'tradicionalnog' antisemitizma, shvaćenog kao mržnja prema Jevrejima per se, ideja da su Jevreji prirodno inferiorni, vera u svetsku jevrejsku zaveru ili u jevrejsku kontrolu kapitalizma itd. 'Novi antisemitizam ' također se razlikuje od tradicionalnog oblika po političkim afinitetima svojih navodnih krivaca: tamo gdje smo navikli misliti da antisemiti dolaze s političke desnice, novi antisemiti su, u očima tužitelja, prvenstveno na političkim lijevo.
Logika 'novog antisemitizma' može se formulisati kao silogizam: i) antisemitizam je mržnja prema Jevrejima; ii) biti Jevrej znači biti cionista; iii) stoga je anticionizam antisemitski. Greška ima veze sa drugom tvrdnjom. Tvrdnje da je cionizam identičan židovstvu, ili da se može napraviti jednoznačna jednačina između Države Izrael i jevrejskog naroda, lažne su. Mnogi Jevreji nisu cionisti. A cionizam ima brojne crte koje ni na koji način nisu ugrađene u jevrejstvo niti su karakteristične za židovstvo, već su proizašle iz nacionalističkih i kolonijalnih ideologija naseljenika u posljednjih tri stotine godina. Kritika cionizma ili Izraela nije nužno proizvod animusa prema Jevrejima; nasuprot tome, mržnja prema Jevrejima ne povlači nužno anticionizam.
I ne samo to, moguće je biti i cionista i antisemita. Dokaz za to su izjave bijelih supremacista u SAD-u i ekstremno desnih političara širom Evrope. Richard Spencer, vodeća ličnost američke alt-desnice, bez problema okarakterizira sebe kao 'bijelog cionistu' ('Kao izraelski građanin', objasnio je svom intervjueru na izraelskim vijestima Channel 2, 'koji ima osjećaj za nacionalnost i narodnost, i istoriju i iskustvo jevrejskog naroda, treba da poštujete nekoga kao što sam ja, ko ima slična osećanja prema belcima... Želim da imamo sigurnu domovinu za sebe i za sebe. Kao što vi želite sigurnu domovinu u Izraelu' ), dok također vjeruje da su 'Jevreji u velikoj mjeri prezastupljeni u onome što biste mogli nazvati "establišmentom".' Gianfranco Fini iz Italijanske nacionalne alijanse i Geert Wilders, lider Holandske Partije za slobodu, također su iskazali svoje divljenje cionizmu i 'bijeloj' etnokratiji države Izrael, dok su u drugim prilikama svoje antisemitske stavove iznosili jasnim. Tri stvari koje privlače ove antisemite prema Izraelu su, prvo, etnokratski karakter države; drugo, islamofobija za koju pretpostavljaju da Izrael dijeli s njima; i treće, izraelska neoprostivo oštra politika prema crnim migrantima iz Afrike (u posljednjoj od niza mjera osmišljenih da primoraju eritrejske i sudanske migrante da napuste Izrael, ranije ove godine uvedena su pravila koja zahtijevaju od tražitelja azila da polože 20 posto svoje zarade u fond, koji će im biti vraćen samo ako, i kada, napuste zemlju).
Ako se cionizam i antisemitizam mogu poklopiti, onda se – prema zakonu kontradikcije – anticionizam i antisemitizam ne mogu svesti jedan na drugi. Naravno, istina je da se u određenim slučajevima anticionizam može i preklapa sa antisemitizmom, ali to samo po sebi ne govori mnogo, budući da se različiti pogledi i ideologije mogu podudarati sa antisemitizmom. Možete biti kapitalista, ili socijalista ili libertarijanac, i dalje biti antisemit, ali činjenica da se antisemitizam može uskladiti sa tako raznolikim ideologijama, kao i sa anticionizmom, ne govori nam praktički ništa o njemu ili njima . Ipak, uprkos jasnoj razlici između antisemitizma i anticionizma, nekoliko vlada, kao i think tanks i nevladine organizacije, sada insistiraju na ideji da je anticionizam nužno oblik antisemitizma. Definicija koju je usvojila sadašnja vlada Ujedinjenog Kraljevstva nudi 11 primjera antisemitizma, od kojih sedam uključuje kritiku Izraela – konkretnu manifestaciju načina na koji je novo razumijevanje antisemitizma postalo prihvaćeno gledište. Svaki prijekor upućen državi Izrael sada poprima mrlju antisemitizma.
Jedan idiosinkratičan, ali upečatljiv primjer 'novog antisemitizma' dogodio se 2005. tokom povlačenja Izraela iz Gaze. Kada su vojnici došli da evakuišu osam hiljada jevrejskih doseljenika koji su živeli u regionu, neki od doseljenika su protestovali noseći žute zvezde i insistirajući da neće 'kao ovce ići na klanje'. Shaul Magid, predsjedavajući jevrejskih studija na Univerzitetu Indiana, ističe da su doseljenici na taj način proglasili izraelsku vladu i izraelsku vojsku antisemitskim. U njihovim očima, vlada i vojnici su zaslužili da ih nazivaju antisemitima ne zato što mrze Jevreje, već zato što su sprovodili anticionističku politiku, potkopavajući projekat naseljavanja takozvanog velikog Izraela. Ovo predstavljanje dekolonijalizacije kao antisemitske je ključ za pravilno razumijevanje onoga što je u pitanju kada se ljudi optužuju za 'novi antisemitizam'. Kada me je profesor sa Univerziteta u Haifi označio kao antisemitu, nisam bio njegova prava meta. Ljudi poput mene su redovno napadnuti, ali nas "nova antisemitistička" mašina smatra živim štitom. Njegova prava meta su Palestinci.
Ima tu ironije. Istorijski gledano, borba protiv antisemitizma težila je unapređenju jednakih prava i emancipacije Jevreja. Oni koji osuđuju 'novi antisemitizam' nastoje da legitimiraju diskriminaciju i pokoravanje Palestinaca. U prvom slučaju, neko ko želi da ugnjetava, dominira i istrijebi Jevreje žigosan je kao antisemit; u drugom, neko ko želi da učestvuje u borbi za oslobođenje od kolonijalne vlasti biva žigosan antisemitom. Na ovaj način, Judith Butler je primijetila, 'strast za pravdom' je 'preimenovana u antisemitizam'.*
Izraelskoj vladi je potreban 'novi antisemitizam' da opravda svoje postupke i da je zaštiti od međunarodne i domaće osude. Antisemitizam je efektivno naoružan, ne samo da bi ugušio govor – 'Nije važno da li je optužba istinita', piše Butler; njegova svrha je 'nanošenje bola, izazivanje sramote i svođenje optuženog na šutnju' – ali i suzbijanje politike oslobođenja. Nenasilna kampanja BDS-a protiv izraelskog kolonijalnog projekta i kršenja prava označena je kao antisemitska ne zato što zagovornici BDS-a mrze Jevreje, već zato što osuđuje pokoravanje palestinskog naroda. Ovo naglašava još jedan uznemirujući aspekt 'novog antisemitizma'. Konvencionalno, nazvati nekoga 'antisemitom' znači razotkriti i osuditi njihov rasizam; u novom slučaju, optužba 'antisemita' se koristi za odbranu rasizma i za održavanje režima koji provodi rasističku politiku.
Pitanje je danas kako očuvati pojam antisemitizma koji odbacuje mržnju prema Jevrejima, ali ne promoviše nepravdu i oduzimanje imovine na palestinskim teritorijama ili bilo gdje drugdje. Postoji izlaz iz dileme. Možemo se suprotstaviti dvije nepravde odjednom. Možemo osuditi govor mržnje i zločine nad Židovima, poput onih koji su nedavno svjedočili u SAD-u, ili antisemitizam krajnje desnih evropskih političkih stranaka, u isto vrijeme kada osuđujemo izraelski kolonijalni projekat i podržavamo Palestince u njihovoj borbi za sebe -odlučnost. Ali da bi se ovi zadaci mogli istovremeno izvršavati, jednačina između antisemitizma i anticionizma prvo mora biti odbačena.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati