Samo 10 minuta vožnje od Tel Aviva, oronuli grad Lod – ili Lydda kako ga zovu Palestinci – postao je središte beduinskih narko-bosova i ekstremističkih jevrejskih naseljenika.
Sedamdeset pet hiljada Jevreja, muslimana i kršćana živi jedni pored drugih u ovom siromašnom gradu, koji je opkoljen rasizmom, netrpeljivostima i nasiljem.
Korupcija, udružena sa lošim upravljanjem i džingoističkom politikom, odvela je Lod duboko u ponor sve dok konačno, izraelska vlada nije bila prisiljena da uskoči i imenuje Meira Nitzana za gradonačelnika, nadajući se da će on uspjeti spasiti grad.
Novi film Urija Rosenwaksa i Eyala Blachsona Grad na žici, koji se premijerno prikazuje u narednom periodu Međunarodni festival dokumentarnog filma u Kopenhagenu, prikazuje Nitzanov pokušaj i krajnji neuspjeh da oživi zapušteni grad.
Biblijski polis
Lod je, naravno, drevni grad koji se prvi put spominje u Bibliji i dom čuvene crkve Svetog Đorđa iz četvrtog veka. Ipak, nedavna istorija grada zapravo služi kao neophodna pozadina za razumevanje filma.
Prvih dana jula 1948., prvi izraelski premijer David Ben-Gurion pokrenuo je operaciju Larlar, osmišljenu da osvoji Lydda, Ramle, Latrun i Ramallah. Kako Ari Shavit opisuje u svojoj bestseler knjizi Moja obećana zemlja, izraelske trupe su 11. jula upali u Lidu, a sljedećeg dana masakrirali su 250 Palestinaca.
Ben-Gurionova reakcija je ipak bila beskompromisna, zahtijevajući da Yitzhak Rabin, koji je u to vrijeme bio operativni oficir, izda pismeno naređenje trupama. Rabin, koji je kasnije postao premijer i potpisnik sporazuma iz Osla, objavio je naredbu: “Stanovnici Lydde moraju biti brzo protjerani, bez obzira na godine.”
Otprilike 35,000 Palestinaca bilo je prisiljeno napustiti Lyddu, marširajući u dugoj koloni prema Zapadnoj obali. Cionizam je, kako piše Ari Šavit, “izbrisao grad Lidu”.
Po ironiji istorije, Lod nikada nije postao čisto jevrejski grad. Ogromna većina njegovih palestinskih stanovnika koji trenutno čine 30 posto gradskog stanovništva nisu, međutim, izvorni stanovnici Lydde, već interne izbjeglice.
To uključuje Palestince iz gradova poput Jafe i beduina s juga koje je izraelska vlada nasilno preselila u grad. Ove dvije grupe žive među jevrejskim imigrantima iz istočne Evrope i sjeverne Afrike, a kako film pokazuje, odnosi među njima su izuzetno napeti.
Filmski stvaraoci zaranjaju duboko u utrobu ovog razderanog grada, otkrivajući prljave ruke svih onih koji se miješaju u lokalnu politiku.
Prikazujući, na primjer, užase krvne osvete među beduinskim porodicama, film otkriva da ih ne rješavaju policija ili izraelski pravosudni sistem, već tradicionalni beduinski sudovi koji nastavljaju da osnažuju patrijarhalne plemenske norme.
Reditelji također prate jevrejske fundamentaliste, koji, nakon eksproprijacije palestinske zemlje na Zapadnoj obali, sada ulaze u "mješovite" izraelske gradove kako bi protjerali svoje palestinske stanovnike.
Oni razotkrivaju bijesni rasizam u javnom obdaništu, pokazujući kako se on brine samo za Jevreje iako se nalazi u palestinskom kvartu. Gledalac tako postepeno shvata da su lokalne svađe i vrtići blisko povezani u veće nacionalne i verske podele.
Gradonacelnik
Ulazi Nitzan, 79-godišnji religiozni Jevrejin koji je preživio holokaust. On je humanistički cionista, dobar čovjek sa časnim namjerama.
Vjeruje u građanska prava, ali i u jevrejsku državu. On vjeruje da Palestinci treba da imaju glas, ali da nikada ne bi trebali biti hegemonistički. Mrzi korupciju i rasizam, ali se bori protiv njenih manifestacija, a ne protiv izvora. On je, kako se ističe u filmu, predstavnik stare cionističke elite, ljudi koji su raselili Palestince, a potom pokušali stvoriti liberalnu jevrejsku državu.
Nitzan je zaista zadivljujuća figura i gledajući ga kako djeluje u nemogućim okolnostima, počinjemo cijeniti zavodljive elemente liberalnog cionizma.
Iako film nudi duboko kritičku perspektivu, čini se da čak i reditelji ponekad padaju pod Nitzanovu čaroliju i dozvoljavaju mu da izazove nostalgičnu čežnju za boljom prošlošću.
Ova nostalgija se proizvodi u nekoliko scena, poput one u kojoj poziva jevrejske fundamentaliste na sastanak i upućuje ih da javni vrtić dijele sa svojim palestinskim susjedima.
Ali Rosenwaks i Blachson također pokazuju da Nitzan ne čini ništa kada isti fundamentalisti zauzmu zapuštenu zgradu u srcu palestinskog kvarta. Njegov cionistički pogled na svet, otkrivaju oni, je liberalizam sa jakim primesama obespravljenosti.
Ali kao što film Grad na žici elokventno pokazuje, Nitzan je također dinosaurus, ostatak prošlosti koji je vaskrsao dvije godine da bi ga zamijenila nova cionistička elita: neliberalne vjerske grupe.
Za razliku od drugih sila koje su sve više na Bliskom istoku, film pokazuje kako ova nova elita svodi nacionalističku borbu između Izraelaca i Palestinaca na plemensku vjersku borbu zasnovanu na besramnom rasističkom svjetonazoru.
Bez ikakvog interesa za stvaranje pluralističkog društva, oni koriste državne institucije kako bi gazili Palestince usred bijela dana.
Dakle, da bismo razumjeli snage koje pokreću “novu Intifadu”, kako vjerske poruke preuzimaju sve zahtjeve za nacionalno samoopredjeljenje i zašto sukob ne vode samo Palestinci na Zapadnoj obali i Gazi, već i njihovi rođaci u Izraelu, Town on the Wire je definitivno dobro mjesto za početak.
Neve Gordon je autor knjige Izraelska okupacija, kao i Ljudsko pravo na dominaciju (u koautorstvu sa Nicolom Perugini).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati