Do prošlog ljeta radila sam kao profesor engleskog jezika na osnovnoškolskoj akademiji (ili 'hakwon') u Seulu, Južna Koreja. Dok sam podučavao korejske studente, otkrio sam tri pouzdane metode da se oglušim bučnim protestima razbješnjelih predtinejdžera. U opadajućem redosledu efikasnosti te tehnike su bile:
1. Ples (čini se da se moji očaravajući pokreti ne mogu prevesti u istočnu Aziju).
2. Sugeriranje da Kim Yuna nije najbolja klizačica na svijetu.
3. Reći bilo šta čak i nejasno pozitivno o Japanu.
Neprijateljstvo prema Japanu među patriotskom korejskom djecom nije iznenađujuće. Najbolniji događaj u modernoj korejskoj istoriji, osim Korejskog rata, je tridesetpetogodišnja okupacija Korejskog poluostrva od strane Japana. Koreju, koja je već bila pod efektivnom japanskom kontrolom od Japansko-korejskog sporazuma iz 1876. godine, zvanično je pripojena Japanskom carstvu 1910. Japanska vladavina u Koreji nije prestala sve do poraza Japana od strane saveznika 1945. godine.
Japanska imperijalna vladavina bila je brutalna. Tokom Drugog svetskog rata, Japanci su regrutirali milione Korejaca na prinudni rad. Stotine hiljada ljudi bilo je prisiljeno napustiti Koreju kako bi radili u Japanu i japanskoj marionetskoj državi Mandžukuo u sjeveroistočnoj Kini. Stotine hiljada je umrlo, a 1944. godine japanska vojska, očajnički u nedostatku ljudstva, počela je regrutirati Korejce u Carsku vojsku. Nepoznati broj takozvanih 'žena za utjehu' u Koreji i drugdje u sferi zajedničkog prosperiteta Velike istočne Azije bio je prisiljen u vojne bordele da ih koriste japanski vojnici.
Posljednjih godina, provokativni komentari Shinzōa Abea, japanskog premijera, rasplamsali su neprijateljstva. Abe je doveo u pitanje da li japansku okupaciju Koreje i većeg dela Kine početkom dvadesetog veka treba tačno opisati kao invaziju. Također je tvrdio da Japanci nisu prisiljavali Korejke u vojne javne kuće. Uznemirujući se, Abe je 2013. godine posjetio svetilište u Tokiju, Yasukuni, izgrađeno u čast japanskih poginulih u ratu, uključujući ratne zločince klase A.
Unatoč dubokim ekonomskim i kulturnim vezama između Koreje i Japana, japanska okupacija ostaje ključni dio korejskog identiteta. Decenije srama i nečasti koje je 'čudo na rijeci Han' bačeno u olakšanje – izuzetno brz razvoj južnokorejske ekonomije od ranih 1960-ih pa nadalje.
Zločini koje su počinili Japanci bili su neosporno stravični. Međutim, kao opšte pravilo, građani bilo koje zemlje će znati mnogo više o nepravdama počinjenim protiv njihove nacije nego o krivičnim delima koje je počinila njihova sopstvena država. Pomislite na britansku fiksaciju na zločine nacističke Njemačke i navodno nedvosmisleno hrabru ulogu Britanije tokom Drugog svjetskog rata. Sedamdeset godina od kraja rata, britanska popularna kultura i dalje je zasićena referencama na britanski 'najbolji čas'. Dok sam pisao ovaj članak, brzo sam pogledao dokumentarni dio web stranice BBC-a. Dovoljno predvidljivo, pet od šest najnovijih BBC-jevih dokumentaraca o dvadesetom veku bilo je o Drugom svetskom ratu.
Britanska nacistička monomanija ponekad je jednostavno sramotna – tokom Evropskog prvenstva 1996. godine, na zaprepaštenje njemačke javnosti, The Daily Mirror je pozdravio polufinalni meč Engleske protiv Njemačke naslovnom stranom na kojoj je pisalo: 'ACHTUNG! PREDAJA Za tebe Fritz, ze Euro 96 prvenstvo je gotovo.
Britanska preokupacija Drugim svjetskim ratom povezana je sa šutnjom o zločinima Britanskog carstva i kasnijim nedjelima. Na primjer, vjerodostojne procjene govore da je stotine hiljada (a vjerovatno i više od milion) Iračana umrlo nakon anglo-američke invazije 2003. Međutim, istraživanje javnog mnijenja koje je sproveo ComRes pokazalo je da dvije trećine britanske javnosti procjenjuje da je 20,000 ili manje Iračana je umrlo nakon invazije. Nevjerovatno, prema anketi, više od pedeset posto Britanki (i trideset pet posto Britanaca) vjeruje da je 5,000 ili manje Iračana poginulo u ratu.
Zaokupljenost nedjelima drugog čovjeka teško da je svojstvena Velikoj Britaniji. Poricanje zločina je hronično u cijelom svijetu: od opsjednutosti ruskih medija zločinima Zapada dok umanjuju svoje vlastite pljačke u Čečeniji i drugdje do američkog fokusa na zločine Sovjetskog Saveza zajedno s neznanjem o vlastitim kriminalnim akcijama unutar američkog imperijala sferi tokom Hladnog rata.
Jedini izuzetak od pravila su one zemlje u kojima je vladajuća elita ili diskreditovana ili raseljena, tako da je ili nemoguće ili neupotrebljivo umanjiti značaj zločina o kojima je reč. Od potonjeg slučaja, misli se na Istočnu Evropu nakon završetka Hladnog rata ili Kambodžu nakon pada Crvenih Kmera.
Poučno je uporediti tretman imperijalnih zločina u Britaniji, Njemačkoj i Japanu. U slučaju Britanskog carstva, imperijalna vlast se povukla sa osvojenih teritorija djelimično svojom voljom (nije poražena od strane carskog protivnika) i nije bilo suđenja za arhitekte carstva. Shodno tome, zločini Britanske imperije – masovna ubistva, mučenja i nametanje ekonomske politike koja je uzrokovala milione smrtnih slučajeva od gladi u britanskom Raju jedva da su poznati u Velikoj Britaniji. Godine 2005. tadašnji britanski kancelar i budući premijer Gordon Brown izjavio je da je vrijeme da se 'prestane izvinjavati' za zločine imperije. Ovo je moralo biti iznenađenje za građane bivših britanskih kolonija koji sigurno nisu bili svjesni takvog skrušenosti. Nasuprot tome, u Njemačkoj poslije 1945. nacistička elita je bila tako sveobuhvatno diskreditovana da je poslijeratna njemačka elita uglavnom bila primorana da prizna razmjere njemačkih zločina tokom rata. S druge strane, dok se Japan ne približava Britaniji ili Sjedinjenim Državama u mjeri njihovog poricanja, unutar Japana i dalje traje otvorena javna debata o prirodi japanske imperijalne vladavine. Takav razgovor postoji samo na rubovima njemačke politike; trenutno je nezamislivo zamisliti njemačkog kancelara koji daje komentare slične onima od Shinzōa Abea. Stepen dvosmislenosti koji i dalje postoji u japanskom je posljedica manjeg razmjera delegitimizacije japanske imperijalne elite. Proces denacifikacije koji se dogodio u Njemačkoj nije se odvijao u sličnim razmjerima u Japanu, a što je najvažnije, japanski car i značajan broj imperijalne elite koja je bila direktno umiješana u japanske ratne zločine izbjegla je krivično gonjenje.
Koreja je, naravno, bila jedna od žrtava međuimperijalnog rivalstva (izgradnja japanskog carstva dijelom je bila inspirisana strahom od potčinjenosti evropskim imperijalnim državama). Međutim, postoji jedan vrlo značajan zločin za koji je odgovorna Južna Koreja, a koji je malo priznat u zemlji.
30. aprila obilježena je četrdeseta godišnjica 'pada Sajgona' i završetka Vijetnamskog rata. Rat je bio najnasilniji sukob od Drugog svjetskog rata – neke procjene govore da je više od 3 miliona Vijetnamaca izgubilo živote, a milioni umrli u Laosu i Kambodži. Najveći kontingent neameričkih trupa prisutnih u Vijetnamu je više od 300,000 vojnika iz Republike Koreje (ROK) poslanih da se bore uz Amerikance kao dio 'Vojnih snaga slobodnog svijeta'.
Dok su Amerikanci počinili užasavajuću seriju masakra u Vijetnamu, ni snage Republike Koreje nisu pokleknule na frontu zločina. Najozloglašeniji primjer bio je masakr koji je izvršila brigada Plavog zmaja ROK u zaseoku Ha My u blizini grada Dananga u februaru 1968. Nakon što su seljane strpali na dva mjesta ubijanja, snage ROK-a su otvorile vatru iz mitraljeza i fragmentacijskih granata. Ubistvo je trajalo dva sata i dok su završili svoj posao, 135 Vijetnamaca je ležalo mrtvo. Samo troje su bili muškarci borbene dobi – ostali su žene, starci i djeca. Sveukupno, snage ROK-a izvele su više od četrdeset masakra u Vijetnamu tokom rata.
Korejsko učešće u ratu bilo je značajan faktor u poslijeratnom razvoju Koreje. Obaveze korejskih trupa dovele su do milijardi dolara grantova, zajmova i subvencija od njihovog američkog pokrovitelja, i služile su za povezivanje veza između dvije žestoko antikomunističke nacije.
Danas se u Koreji malo priznaje učešće ROK u ratu. Ne postoje spomen-obilježja posvećena sukobu, a godišnjica završetka rata prošla je bez ceremonije. Dok je Koreja s pravom zahtijevala od japanske vlade da pokaže skrušenost u vezi sa svojim zločinima u Koreji, vijetnamska vlada je uglavnom ostala nijema po pitanju ratnih zločina ROK. Razlog relativnog mirovanja vijetnamske vlade nije teško uočiti – Vijetnam je u velikoj mjeri mlađi partner u rastućim ekonomskim odnosima između dvije nacije. Vijetnam je šesto najveće izvozno tržište Koreje i četvrti najveći primalac direktnih investicija. Bilateralna trgovina između dvije zemlje iznosila je 27.3 milijarde dolara u 2013. U mnogo ranijoj fazi ekonomskog razvoja, Vijetnam nema mnogo poticaja da ljulja čamac sa svojim bogatijim susjedom.
Podređeni status Vijetnama u azijskoj ekonomiji oblikovao je obilježavanje zvjerstava poput onih koje su počinile snage RK u Vijetnamu. U Ha Myu, trideset godina nakon masakra, podignut je spomenik u znak sjećanja na žrtve. Za njihovu čast, spomen obilježje platili su korejski veterani Brigade Plavi zmaj. Kada je prvi put podignut, spomenik je nosio živopisan opis onoga što se dogodilo na tom mjestu 1968. Međutim, u aprilu je The Guardian objavio da je opis masakra uklonjen sa spomenika prije njegovog zvaničnog otvaranja. Prema riječima stanovnika Ha My, južnokorejske diplomate su insistirale da se riječi uklone, a korejski investitori su ponudili da plate izgradnju lokalne bolnice ako se vijetnamske vlasti povinuju. Vijetnamci su pristali na korejske zahtjeve i opis je zamijenjen slikom lotosovog cvijeta. Guardian je prenio komentare korejskog antropologa Heonika Kvona koji je postupke diplomata i investitora opisao kao "ubijanje sjećanja na ubistvo".
***
2013. godine korejska predsjednica Park Geun-hye, čiji je otac, južnokorejski diktator Park Chung-hee rasporedio korejske trupe u Vijetnam, posjetila je zemlju. Iako je položila vijenac na grob Ho Ši Mina, nije ponudila izvinjenje za korejske zločine tokom Vijetnamskog rata. Južna Koreja može zatražiti od Japana da se iskupi za svoje zločine dijelom zato što je u relativno naprednoj fazi ekonomskog razvoja. Nasuprot tome, Vijetnam ostaje relativno siromašno društvo koje značajno zavisi od vanjskih ulaganja. To nam mnogo govori o načinu na koji novac strukturira naš svijet da Vijetnam neće moći steći svoje dostojanstvo sve dok, u stvari, ne bude dovoljno bogat da ga kupi. Walter Benjamin je jednom napisao da „od svega što se dešava, ništa ne treba smatrati izgubljenim za istoriju. Bez sumnje će samo iskupljeno čovječanstvo u potpunosti preuzeti svoju prošlost.' Vjerovatno će proći mnogo vremena prije nego što Koreja preuzme zločine koje su njene oružane snage počinile u Vijetnamu kasnih 1960-ih.
Alex Doherty je suosnivač New Left Projecta i diplomirani student na odsjeku za ratne studije Kraljevskog koledža u Londonu. Pisao je za Z Magazine i Otvorenu demokratiju između ostalih publikacija. Možete ga pratiti na twitteru @alexdoherty7
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Odličan komad. Ne bih se mogao više složiti s komentarima o savremenoj Velikoj Britaniji i tome kako smo zasićeni ovim saniranim herojstvom iz Drugog svjetskog rata, isključujući naše zločine.
Prvi put sam čuo za zločine Južne Koreje u Vijetnamu u nedavnoj knjizi Nicka Tursea “Ubij sve što se kreće…” koju svakako vrijedi pročitati.
Efektivno su iznesene tačke o podređenom statusu nacija i sposobnosti ili nesposobnosti nacija da kupe i steknu međunarodnu čast zbog istovremenih pritisaka na druge nacije da priznaju istorijske zločine. U stvari, ne sećam se da je ta poenta ranije izrečena tako jasno.