Dana 13. februara, Imad Moughniyeh, viši komandant Hizbolaha, ubijen je u Damasku. "Svijet je bolje mjesto bez ovog čovjeka", rekao je portparol State Departmenta Sean McCormack: "na ovaj ili onaj način priveden je pravdi." Direktor Nacionalne obavještajne službe Mike McConnell dodao je da je Moughniyeh "odgovoran za više smrti Amerikanaca i Izraelaca nego bilo koji drugi terorista, osim Osame bin Ladena".
Radost je bila nesputana i u Izraelu, jer je "jedan od najtraženijih ljudi u SAD-u i Izraelu" priveden pravdi, londonski Financial Times prijavljen. Pod naslovom "Militant je želio cijeli svijet", prateća priča navodi da ga je Osama bin Laden "zamijenio na listi najtraženijih" nakon 9. septembra i tako bio na drugom mjestu među "najtraženijim militantima u svijet."
Terminologija je dovoljno tačna, prema pravilima anglo-američkog diskursa, koji definiše "svijet" kao političku klasu u Washingtonu i Londonu (i ko god se s njima slaže u određenim stvarima). Uobičajeno je, na primjer, čitati da je "svijet" u potpunosti podržao Georgea Busha kada je naredio bombardovanje Afganistana. To može biti istina za "svijet", ali teško za svijet, kao što je otkriveno u međunarodnoj anketi Gallup-a nakon objave bombaškog napada. Globalna podrška je bila mala. U Latinskoj Americi, koja ima iskustva s ponašanjem SAD-a, podrška se kretala od 2% u Meksiku do 16% u Panami, a ta podrška je bila uslovljena identifikovanjem krivaca (oni još nisu bili ni osam mjeseci kasnije, izvijestio je FBI), a civilni ciljevi su pošteđeni (odjednom su napadnuti). Postojala je ogromna preferencija u svijetu za diplomatskim/sudskim mjerama, koje je "svijet" neprihvatljivo odbacio.
Prateći trag terora
U ovom slučaju, kada bi se "svijet" proširio na svijet, mogli bismo pronaći neke druge kandidate za čast najomraženijeg arhi-zločinca. Poučno je zapitati se zašto je to istina.
The Financial Times izvještava da je većina optužbi protiv Moughniyeha nepotkrijepljena, ali "jedan od rijetkih slučajeva kada se njegova umiješanost može sa sigurnošću utvrditi [je] u otmici TWA aviona 1985. u kojoj je poginuo ronilac američke mornarice." Ovo je bio jedan od dva teroristička zločina koji su doveli do ankete urednika novina da izaberu terorizam na Bliskom istoku kao glavnu priču 1985. godine; druga je bila otmica putničkog broda Achille Lauro, u kojoj je brutalno ubijen osakaćeni Amerikanac Leon Klinghoffer. To odražava sud "svijeta". Možda je svijet na stvari vidio nešto drugačije.
The Achille Lauro otmica je bila odmazda za bombardovanje Tunisa koje je nedelju dana ranije naredio izraelski premijer Šimon Peres. Njegove zračne snage ubile su 75 Tunišana i Palestinaca pametnim bombama koje su ih rastrgale u komadiće, između ostalih zvjerstava, o čemu je slikovito izvijestio s lica mjesta istaknuti izraelski novinar Amnon Kapeliouk. Washington je sarađivao tako što nije upozorio svog saveznika Tunis da su bombarderi na putu, iako Šesta flota i američki obavještajci nisu mogli biti nesvjesni predstojećeg napada. Državni sekretar George Shultz obavijestio je izraelskog ministra vanjskih poslova Yitzhaka Shamira da Washington "ima znatne simpatije prema izraelskoj akciji", koju je nazvao "legitimnim odgovorom" na "terorističke napade", uz opšte odobravanje. Nekoliko dana kasnije, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je osudilo bombardovanje kao "čin oružane agresije" (sa SAD suzdržanim). "Agresija" je, naravno, daleko teži zločin od međunarodnog terorizma. Ali dajući Sjedinjenim Državama i Izraelu korist od sumnje, zadržimo se na manjoj optužbi protiv njihovog vodstva.
Nekoliko dana nakon toga, Peres je otišao u Washington da se konsultuje sa vodećim međunarodnim teroristom tog vremena Ronaldom Reaganom, koji je osudio "zlu pošast terorizma", ponovo uz opšte priznanje "sveta".
"Teroristički napadi" koje su Šulc i Peres ponudili kao izgovor za bombardovanje Tunisa bili su ubistvo trojice Izraelaca u Larnaki na Kipru. Ubice, kako je Izrael priznao, nisu imale nikakve veze s Tunisom, iako su možda imale veze sa Sirijom. Tunis je, međutim, bio poželjna meta. Bio je bespomoćan, za razliku od Damaska. A tu je bilo i dodatno zadovoljstvo: tamo je moglo biti ubijeno više prognanih Palestinaca.
Ubistva iz Larnake su, zauzvrat, počinioci smatrali odmazdom: bila su odgovor na redovne izraelske otmice u međunarodnim vodama u kojima su mnoge žrtve ubijene — i mnoge druge otete i poslane u zatvore u Izraelu, koje se obično drže bez optužbe na duge periode. Najozloglašeniji od njih je tajni zatvor/komora za mučenje Ustanova 1391. Dosta se toga može saznati iz izraelske i strane štampe. Ovakvi redovni izraelski zločini su, naravno, poznati urednicima nacionalne štampe u SAD-u, i povremeno se povremeno spominju.
Klinghofferovo ubistvo je propisno gledano sa užasom i veoma je poznato. Bila je to tema hvaljene opere i filma napravljenog za TV, kao i mnogo šokiranih komentara u kojima se osuđuje divljaštvo Palestinaca — "dvoglave zvijeri" (premijer Menahem Begin), "drogirani žohari koji jure okolo u boci " (šef kabineta Raful Eitan), "kao skakavci u poređenju sa nama", čije glave treba "razbiti o kamene gromade i zidove" (premijer Yitzhak Shamir). Ili još češće samo "Araboushim," žargonski pandan "kike" ili "crnja".
Tako je, nakon posebno izopačenog pokazivanja vojnog terora naseljenika i namjernog poniženja u gradu Halhul na Zapadnoj obali u decembru 1982., koji je zgadio čak i izraelske jastrebove, poznati vojni/politički analitičar Yoram Peri sa užasnutošću napisao je da je jedan "zadatak vojska danas [je] da uništi prava nevinih ljudi samo zato što su oni Arabuši koji žive na teritorijama koje nam je Bog obećao," zadatak koji je postao daleko hitniji i izvršen s daleko brutalnijom, kada su Arabuši počeli da "dignu glave" nekoliko godina kasnije.
Lako možemo procijeniti iskrenost izraženih osjećaja o ubistvu Klinghoffera. Potrebno je samo istražiti reakciju na slične izraelske zločine koje podržavaju SAD. Uzmimo, na primjer, ubistvo u aprilu 2002. dvojice osakaćenih Palestinaca, Kemala Zughayera i Jamala Rashida, od strane izraelskih snaga koje su divljale izbjegličkim kampom Jenin na Zapadnoj obali. Zughayerovo zgnječeno tijelo i ostatke njegovih invalidskih kolica pronašli su britanski novinari, zajedno s ostacima bijele zastave koju je držao kada je ubijen dok je pokušavao pobjeći od izraelskih tenkova koji su ga tada preletjeli, rastrgnuvši mu lice na dva dijela i odseče mu ruke i noge. Jamal Rashid je bio slomljen njegov invalidskim kolicima kada je jedan od ogromnih izraelskih Caterpillar buldožera isporučenih iz SAD-a srušio njegov dom u Dženinu s njegovom porodicom unutra. Diferencijalna reakcija, odnosno nereakcija, postala je toliko rutinska i tako lako objasniti da dalji komentar nije potreban.
Car Bomb
Očigledno, bombaški napad u Tunisu 1985. bio je mnogo teži teroristički zločin od Achille Lauro otmice, ili zločin za koji se Moughniyehova "umiješanost može sa sigurnošću utvrditi" iste godine. Ali čak i bombaški napad u Tunisu imao je konkurenciju za nagradu za najgori teroristički zločin na Bliskom istoku na vrhuncu 1985.
Jedan izazivač bio je bombaški napad automobila u Bejrutu ispred džamije, koji je zakazao za početak dok su vjernici napuštali molitvu petkom. U njemu je poginulo 80 ljudi, a ranjeno 256. Većina mrtvih bile su djevojke i žene, koje su izlazile iz džamije, iako je žestina eksplozije "spalila bebe u krevetima", "ubila mladu koja je kupovala pantalone" i "raznijela udaljio troje djece dok su se vraćali kući iz džamije." Takođe je "devastirala glavnu ulicu gusto naseljenog" predgrađa Zapadnog Bejruta, izvijestila je Nora Boustany tri godine kasnije u Washington post.
Predviđena meta bio je šiitski sveštenik šeik Mohamed Husein Fadlalah, koji je pobegao. Bombardovanje su izveli Reganova CIA i njegovi saudijski saveznici, uz pomoć Britanije, a posebno ga je odobrio direktor CIA-e William Casey, navodi Washington post izvještaj novinara Boba Woodwarda u njegovoj knjizi Veo: Tajni ratovi CIA-e, 1981-1987. Malo se toga zna osim golih činjenica, zahvaljujući rigoroznom pridržavanju doktrine da ne istražujemo vlastite zločine (osim ako ne postanu previše istaknuti da bi se suzbili, a istraga se može ograničiti na neke niže razine "loše jabuke" koje su prirodno bile "izvan kontrole").
"Seljani teroristi"
Treći konkurent za nagradu za terorizam na Bliskom istoku 1985. bile su operacije premijera Peresa "Gvozdena pesnica" na južnim libanonskim teritorijama koje je tada okupirao Izrael kršeći naredbe Vijeća sigurnosti. Mete su bile ono što je izraelska vrhovna komanda nazvala "terorističkim seljanima". Peresovi zločini u ovom slučaju su potonuli u nove dubine "proračunate brutalnosti i proizvoljnog ubistva", prema riječima jednog zapadnog diplomate upoznatog s tim područjem, što je procjena koja je u velikoj mjeri podržana direktnim izvještavanjem. Oni, međutim, nisu od interesa za "svet" i stoga ostaju neistraženi, u skladu sa uobičajenim konvencijama. Mogli bismo se dobro zapitati da li ovi zločini spadaju u međunarodni terorizam ili daleko teži zločin agresije, ali hajde da ponovo damo prednost sumnje Izraelu i njegovim podržavaocima u Washingtonu i zadržimo se na manjoj optužbi.
Ovo su neke od misli koje bi mogle pasti na pamet ljudima u drugim dijelovima svijeta, čak i ako ne i onima iz "svijeta", kada se uzme u obzir "jedan od rijetkih puta" kada je Imad Moughniyeh bio jasno umiješan u teroristički zločin.
SAD ga takođe optužuju za odgovornost za razorne napade kamionima bombama samoubice na kasarne američkih marinaca i francuskih padobranaca u Libanu 1983. godine, u kojima je ubijen 241 marinac i 58 padobranaca, kao i za prethodni napad na američku ambasadu u Bejrutu, ubivši 63, posebno ozbiljan udarac zbog sastanka tamošnjih zvaničnika CIA-e u to vrijeme.
The Financial Times je, međutim, pripisao napad na kasarnu marinaca Islamskom džihadu, a ne Hizbolahu. Fawaz Gerges, jedan od vodećih naučnika džihadi pokreta i o Libanu, napisao je da je odgovornost preuzela "nepoznata grupa pod nazivom Islamski džihad". Glas koji je govorio na klasičnom arapskom pozvao je sve Amerikance da napuste Liban ili se suoče sa smrću. Tvrdilo se da je Moughniyeh bio šef Islamskog džihada u to vrijeme, ali koliko ja znam, dokazi su rijetki.
Mišljenje svijeta nije uzorkovano o ovoj temi, ali je moguće da bi moglo postojati oklijevanje oko nazivanja napada na vojnu bazu u stranoj zemlji "terorističkim napadom", posebno kada su američke i francuske snage izvele teška pomorska bombardovanja i zračni napadi u Libanu, a ubrzo nakon što su SAD pružile odlučujuću podršku izraelskoj invaziji na Liban 1982. godine, u kojoj je ubijeno oko 20,000 ljudi i opustošilo jug, dok je veći dio Bejruta ostavio u ruševinama. Predsjednik Reagan ga je konačno opozvao kada je međunarodni protest postao previše intenzivan da bi se ignorirao nakon masakra u Sabri i Šatili.
U Sjedinjenim Državama, izraelska invazija na Libanon se redovno opisuje kao reakcija na terorističke napade Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) na sjeverni Izrael iz njihovih libanonskih baza, čime je razumljiv naš ključni doprinos ovim velikim ratnim zločinima. U stvarnom svijetu, libanonsko pogranično područje bilo je tiho godinu dana, osim ponovljenih izraelskih napada, od kojih su mnogi bili ubojiti, u nastojanju da se izazove neki odgovor PLO-a koji bi se mogao iskoristiti kao izgovor za već planiranu invaziju. Njegovu stvarnu svrhu tada izraelski komentatori i lideri nisu skrivali: da zaštiti izraelsko preuzimanje okupirane Zapadne obale. Zanimljivo je da je jedina ozbiljna greška u knjizi Džimija Kartera Palestina: Mir ne aparthejd je ponavljanje ove propagandne izmišljotine o napadima PLO iz Libana koji su motiv izraelske invazije. Knjiga je bila ogorčeno napadnuta i uloženi su očajnički napori da se pronađe neka fraza koja bi se mogla pogrešno protumačiti, ali ova očigledna greška - jedina - je zanemarena. Razumno, budući da zadovoljava kriterij pridržavanja korisnih doktrinarnih izmišljotina.
Ubijanje bez namjere
Druga tvrdnja je da je Moughniyeh "naredio" bombaški napad na izraelsku ambasadu u Buenos Airesu 17. marta 1992., ubivši 29 ljudi, kao odgovor, kao Financial Times rečeno, na izraelsko "ubistvo bivšeg vođe Hizbolaha Abasa Al-Musavija u vazdušnom napadu u južnom Libanu". Za atentat nema potrebe za dokazima: Izrael je ponosno preuzeo zasluge za to. Svijet bi mogao biti zainteresiran za ostatak priče. Al-Mussawi je ubijen helikopterom koji je isporučio SAD, daleko sjeverno od izraelske ilegalne "sigurnosne zone" u južnom Libanu. Bio je na putu za Sidon iz sela Jibšit, gdje je govorio na spomen obilježju za drugog imama kojeg su ubile izraelske snage. U napadu helikoptera ubijena je i njegova supruga i petogodišnje dijete. Izrael je tada uposlio helikoptere koje su isporučili SAD da napadnu automobil koji je preživjele od prvog napada doveo u bolnicu.
Nakon ubistva porodice, Hezbolah je "promijenio pravila igre", obavijestio je premijer Rabin izraelski Kneset. Ranije nije bilo lansiranja raketa na Izrael. Do tada su pravila igre bila da Izrael može pokrenuti ubilačke napade bilo gdje u Libanu po volji, a Hizbolah će odgovoriti samo unutar libanske teritorije koju je okupirao Izrael.
Nakon ubistva svog vođe (i njegove porodice), Hizbolah je počeo da odgovara na izraelske zločine u Libanu raketiranjem severnog Izraela. Ovo posljednje je, naravno, nepodnošljiv teror, pa je Rabin pokrenuo invaziju koja je protjerala oko 500,000 ljudi iz njihovih domova i ubila više od 100. Nemilosrdni izraelski napadi stigli su čak do sjevernog Libana.
Na jugu je 80% grada Tira pobjeglo i Nabatiye je ostavljen "grad duhova", Jibshit je uništen oko 70% prema glasnogovorniku izraelske vojske, koji je objasnio da je namjera bila "da se selo potpuno uništi zbog njegovog važnost za šiitsku populaciju južnog Libana." Cilj je bio "izbrisati sela s lica zemlje i posijati uništenje oko njih", kako je operaciju opisao visoki oficir izraelske sjeverne komande.
Džibšit je možda bio posebna meta jer je to bio dom šeika Abdula Karima Obeida, kidnapovanog i dovedenog u Izrael nekoliko godina ranije. Obeidov dom je „dobio direktan udarac od projektila“, izvestio je britanski novinar Robert Fisk, „iako su Izraelci vjerovatno pucali na njegovu ženu i troje djece." Oni koji nisu pobjegli sakrili su se u strahu, napisao je Mark Nicholson u Financial Times, "jer će svako vidljivo kretanje unutar ili izvan njihovih kuća vjerovatno privući pažnju izraelskih artiljerijskih posmatrača, koji su... više puta i razorno udarali svojim granatama u odabrane mete." Artiljerijske granate su povremeno pogađale neka sela brzinom većom od 10 metaka u minuti.
Sve je to dobilo čvrstu podršku predsjednika Billa Clintona, koji je razumio potrebu za instrukcijama Araboushim strogo prema "pravilima igre". I Rabin se pojavio kao još jedan veliki heroj i čovjek mira, toliko različit od dvonožnih zvijeri, skakavaca i drogiranih žohara.
Ovo je samo mali uzorak činjenica koje bi svijet mogle biti zanimljive u vezi s navodnom odgovornošću Moughniyeha za teroristički čin odmazde u Buenos Airesu.
Druge optužbe su da je Moughniyeh pomogao u pripremi odbrane Hizbolaha protiv izraelske invazije na Liban 2006. godine, očigledno nepodnošljivog terorističkog zločina po standardima "svijeta", koji razumije da se Sjedinjene Države i njihovi klijenti ne smiju suočiti s preprekama u svom pravednom teroru i agresiji .
Vulgarniji apologeti američkih i izraelskih zločina svečano objašnjavaju da, dok Arapi namjerno ubijaju ljude, SAD i Izrael, budući da su demokratska društva, nemaju namjeru to učiniti. Njihova ubistva su samo slučajna, dakle ne na nivou moralne izopačenosti njihovih protivnika. To je, na primjer, bio stav Visokog suda Izraela kada je nedavno odobrio oštro kolektivno kažnjavanje naroda Gaze lišavanjem struje (dakle vode, kanalizacije i drugih sličnih osnova civiliziranog života).
Ista linija obrane uobičajena je za neke od prošlih Washingtonovih peccadilloa, poput uništenja farmaceutske fabrike al-Shifa u Sudanu 1998. Napad je očigledno doveo do smrti desetina hiljada ljudi, ali bez namjere da se oni ubiju, dakle nije zločin po nalogu namjernog ubijanja — tako nas upućuju moralisti koji dosljedno potiskuju odgovor koji je već dat ovim vulgarni pokušaji samoopravdanja.
Da još jednom ponovimo, možemo razlikovati tri kategorije zločina: ubistvo s umišljajem, slučajno ubistvo i ubistvo sa predznanjem, ali bez posebne namjere. Izraelski i američki zločini obično spadaju u treću kategoriju. Stoga, kada Izrael uništi opskrbu električnom energijom u Gazi ili postavi barijere za putovanje na Zapadnoj obali, on nema izričitu namjeru da ubije određene ljude koji će umrijeti od zagađene vode ili u vozilima hitne pomoći koja ne mogu stići do bolnica. A kada je Bill Clinton naredio bombardovanje fabrike al-Shifa, bilo je očigledno da će to dovesti do humanitarne katastrofe. Human Rights Watch ga je odmah obavijestio o tome, navodeći detalje; ipak, on i njegovi savjetnici nisu imali namjeru da ubijaju određene ljude među onima koji bi neizbježno umrli kada polovina farmaceutskih zaliha bude uništena u siromašnoj afričkoj zemlji koja ih nije mogla nadoknaditi.
Umjesto toga, oni i njihovi apologeti gledali su na Afrikance kao i mi na mrave koje zgnječimo dok hodamo ulicom. Svjesni smo da će se to vjerovatno dogoditi (ako se potrudimo da razmislimo o tome), ali ne namjeravamo ih ubijati jer nisu vrijedni takvog razmatranja. Nepotrebno je reći, uporedivi napadi od strane Araboushim u oblastima naseljenim ljudskim bićima bi se posmatralo prilično drugačije.
Ako na trenutak možemo usvojiti perspektivu svijeta, mogli bismo se zapitati koji su kriminalci "potraženi širom svijeta".
Noam Chomsky je autor brojnih najprodavanijih političkih djela. Njegove najnovije knjige su Neuspjele države: Zloupotreba moći i napad na demokratiju i Ono što kažemo ide, knjiga razgovora sa Davidom Barsamianom, obojica u Projekat American Empire serija u Metropolitan Books. Essential Chomsky (uredio Anthony Arnove), zbirka njegovih spisa o politici i jeziku od 1950-ih do danas, upravo je objavljena u New Pressu.
[Ovaj se članak prvi put pojavio na Tomdispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, suosnivač kompanije projekat Američko carstvo i autor Kraj kulture pobjede (University of Massachusetts Press), koji je upravo temeljno ažuriran u novoizdanom izdanju koje se bavi nastavkom kulture pobjede i paljenja u Iraku.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati