Pristalice Green New Deala u četvrtak pokreću turneju po cijeloj zemlji kako bi izgradili podršku za rezoluciju Kongresa o transformaciji američke ekonomije kroz finansiranje obnovljivih izvora energije uz ukidanje američkih emisija ugljičnog dioksida do 2030. Democracy Now! razgovarao s Noamom Chomskyjem o Green New Deal-u i lekcijama starog New Deala u Bostonu prošle sedmice.
AMY DOBAR ČOVJEK: Ovo je Democracy Now! Ja sam Amy Goodman, sa Nermeen Shaikh. Današnju emisiju završavamo sa svjetski poznatim lingvistom, političkim disidentom Noamom Chomskyjem. Razgovarao sam s njim prošle sedmice u Old South Church u Bostonu. Za trenutak ćemo čuti kako Noam Chomsky govori o ruskom miješanju u izbore 2016. io onome što je Mueller otkrio, a šta nije našao, a koji je danas objavljen. Ali prvo sam zamolio Noama Čomskog da govori o Green New Deal-u i lekcijama starog New Deala.
NOAM CHOMSKY: Prije svega, mislim da je Green New Deal upravo prava ideja. Možete postaviti pitanja o specifičnom obliku u kojem su ga Ocasio-Cortez i Markey predstavili: Možda ne bi trebalo da bude baš ovako; trebalo bi da bude malo drugačije. Ali generalna ideja je sasvim tačna. I postoji veoma solidan rad koji objašnjava, detaljno razvija, kako bi to tačno moglo da funkcioniše. Dakle, vrlo fini ekonomista na UMass Amherst, Robert Pollin, opširno je pisao o tome, opširno detaljno, uz detaljnu analizu o tome kako možete implementirati politike ove vrste na vrlo efikasan način, što bi zapravo učinilo bolje društvo. Ne bi bilo da biste izgubili od toga; dobićete od toga. Troškovi obnovljive energije padaju veoma naglo. Ako eliminišete ogromne subvencije koje se daju fosilnim gorivima, one ih verovatno već prevazilaze. Postoje mnoga sredstva koja se mogu implementirati i sprovesti za prevazilaženje, svakako za ublažavanje, možda i za prevazilaženje ove ozbiljne krize. Dakle, osnovna ideja je, mislim, potpuno odbranjiva – u stvari, suštinska. Mnogi medijski komentari koji ismijavaju ovaj i taj aspekt toga su u suštini nebitni. Možete promijeniti datume od 2030. do 2040. godine, možete napraviti još par manipulacija, ali osnovna ideja je ispravna.
Pa, koja je razlika od 1930-ih? Nekoliko stvari. Jedna stvar koja je drugačija je radna akcija velikih razmjera. Tridesete godine prošlog veka bile su period organizovanja CIO. Tokom 1920-ih, američki radnički pokret je bio praktično uništen. Zapamtite, ovo je u velikoj mjeri poslovno društvo. Američka radnička istorija je veoma nasilna, sasvim za razliku od uporedivih zemalja. I do 1920-ih, prilično efikasan, militantni radnički pokret je bio prilično slomljen. Jedno od velikih djela istorije rada, Davida Montgomeryja, jednog od velikih istoričara rada, zove se Uspon i pad američkog radničkog pokreta [Pad kuće rada: radno mjesto, država i američki radnički aktivizam, 1865-1925]. Govorio je o 1920-im, kada je u suštini bio uništen. 1930-ih, oživio je. Oživjela je uz velike organizacione aktivnosti. The CIO počelo je organizovanje. Štrajkačke akcije su bile prilično militantne. Oni su doveli do sjedećih štrajkova. Sjednički štrajk je pravi znak upozorenja za poslovne klase, jer postoji korak dalje od štrajka. Sljedeći korak nakon štrajka je: „Pokrenimo fabriku tako što ćemo je sami pokrenuti. Ne trebaju nam gazde. Možemo ga sami pokrenuti. Dakle, riješite ih se.” UREDU? To je prava revolucija, onakva kakva bi se trebala dogoditi. Učesnici preduzeća bi ga sami posedovali i vodili, umesto da budu robovi privatnih vlasnika koji kontrolišu njihove živote. A sjedeći štrajk je samo korak od toga. To je izazvalo pravi strah među vlasničkim klasama.
Drugi element je bio simpatična administracija, što je vrlo kritično. Ako pogledate istoriju radničkih akcija tokom vekova – postoji veoma dobra knjiga o tome, uzgred, od Erika Lumisa, koji studira – ima knjigu pod nazivom Američka istorija u deset udaraca, ili neki sličan naziv [Istorija Amerike u deset udaraca], gde prolazi kroz militantne radne akcije još od početka 19. veka. I on iznosi zanimljivu poentu. Kaže da je svaka uspješna radnička akcija imala barem prešutnu podršku vlade. Ako su vlada i vlasničke klase ujedinjene u slamanju radničke akcije, uvijek su uspjele. UREDU? Veoma značajno zapažanje. A 1930-ih godina postojala je simpatična administracija, iz mnogo razloga. Ali ta kombinacija militantne radničke akcije – to je bio vrlo živ politički period na mnogo načina – i simpatične administracije je dovela do New Deala, koji je uvelike promijenio živote ljudi.
AMY DOBAR ČOVJEK: Možete li podijeliti svoju analizu predsjednika Trumpa? Preživjeli ste toliko predsjednika. Objasnite nam predsjednika Trumpa i procijenite masovan odgovor na njega.
NOAM CHOMSKY: Pa, Trump je—znate, mislim da postoje brojne iluzije o Trumpu. Ako pogledate Trampov fenomen, to nije mnogo iznenađujuće. Prisjetite se posljednjih 10 ili 15 godina na predizbore Republikanske stranke i sjetite se šta se dogodilo tokom predizbora. Na svakom predizboru, kada je neki kandidat izašao iz baze, bili su toliko neobični da ih je republikanski establišment pokušao slomiti i uspio u tome – Michele Bachmann, Herman Cain, Rick Santorum. Svako ko je izlazio iz baze bio je potpuno neprihvatljiv za establišment. Promjena u 2016. je da ga nisu mogli slomiti.
Ali interesantno pitanje je: Zašto se to dogodilo? Zašto je, na izborima za izborima, glasačka baza koja je proizvodila kandidata krajnje nepodnošljiva za establišment? A odgovor na to je—ako razmislite o tome, odgovor nije teško otkriti. Tokom—od 1970-ih, tokom ovog neoliberalnog perioda, obe političke stranke su se pomerile udesno. Demokrate su do 1970-ih poprilično napustile radničku klasu. Mislim, posljednji dah više ili manje progresivnih zakonodavnih prijedloga Demokratske stranke bio je Humphrey-Hawkinsov zakon o punom zapošljavanju iz 1978., koji je Carter razvodnio tako da nije imao zube, samo je postao dobrovoljan. Ali demokrate su prilično napustile radničku klasu. Postali su uglavnom ono što se nekada zvalo umjereni republikanci. U međuvremenu, republikanci su se pomaknuli toliko udesno da su potpuno izašli iz spektra. Dvojica vodećih političkih analitičara američkog Enterprise instituta, Thomas Mann, Norman Ornstein, prije otprilike pet ili 10 godina, opisali su Republikansku stranku kao ono što su nazvali “radikalnom pobunom” koja je napustila parlamentarnu politiku.
Pa, zašto se to dogodilo? To se dogodilo jer se republikanci suočavaju sa teškim problemom. Oni imaju primarnu biračku jedinicu, pravu biračku jedinicu: ekstremno bogatstvo i korporativnu moć. Tome moraju da služe. To je njihova izborna jedinica. Ne možete dobiti glasove na taj način, tako da morate učiniti nešto drugo da biste dobili glasove. Šta radite da dobijete glasove? Ovo je započeo Richard Nixon sa južnjačkom strategijom: pokušajte pokupiti rasiste na jugu. Sredinom 1970-ih, Paul Weyrich, jedan od republikanskih stratega, došao je na briljantnu ideju. Katolici sa sjevera glasali su za demokrate, skloni su glasanju za demokrate, mnogi od njih su bili radnička klasa. Republikanci bi mogli dobiti taj glas pretvarajući se – što je najvažnije, “pretvarajući se” – da se protive abortusu. Pod istim pretvaranjem, mogli su pokupiti evanđeoski glas. To su veliki glasovi — evangelici, sjeverni katolici. Obratite pažnju na riječ "pretvaranje". To je ključno. Vraćate se u šezdesete, svaka vodeća republikanska figura bila je snažno, ono što mi sada zovemo, pro-izbor. Stav Republikanske stranke je bio—to je Ronald Regan, Džordž HW Buš, sve rukovodstvo—njihov stav je bio: Abortus nije posao vlade; to je privatni posao - vlada nema šta da kaže o tome. Okrenuli su skoro novčić da bi pokušali da pokupe bazu glasanja o onome što se zove kulturna pitanja. Isto je i sa pravima na oružje. Prava na oružje postaju sveti spis jer na taj način možete pokupiti dio stanovništva. U stvari, ono što su uradili je da su sastavili koaliciju birača na osnovu pitanja koja su u osnovi, znate, tolerantna za establišment, ali im se to ne sviđa. UREDU? I oni to moraju održati, te dvije izborne jedinice, zajedno. Pravi izbor bogatstva i korporativne moći, o njima se brine aktuelno zakonodavstvo.
Dakle, ako pogledate zakonodavstvo pod Trumpom, to su samo raskošni pokloni bogatstvu i korporativnom sektoru — porezni račun, deregulacija, znate, svaki slučaj. To je posao Mitcha McConnell-a i Paula Ryana, onih momaka. Oni služe pravoj birači. U međuvremenu, Trump mora zadržati biračku jedinicu, s jednim nečuvenim stavom za drugim koji se dopadaju nekom sektoru glasačke baze. I to radi veoma vešto. Kao politička manipulacija, to je vješto. Radite za bogate i moćne, razbijajte sve ostale, ali dobijajte njihove glasove—to nije lak trik. I on to nosi.
I, rekao bih, demokrate mu pomažu. Oni su. Fokusirajte se na Russiagate. o čemu se radi? Mislim, na početku je bilo prilično očigledno da nećete naći ništa ozbiljno o ruskom mešanju u izbore. Mislim, kao prvo, to se ne može otkriti. Mislim, na izborima 2016. Senat i Dom su išli istim putem kao i izvršna vlast, ali niko ne tvrdi da je tu bilo uplitanja Rusije. U stvari, znate, rusko miješanje u izbore, ako je postojalo, bilo je vrlo malo, mnogo manje, recimo, od miješanja, recimo, Izraela. Izraelski premijer Netanyahu odlazi u Kongres i razgovara na zajedničkoj sjednici Kongresa, a da nije ni obavijestio Bijelu kuću, kako bi napao Obaminu politiku. Mislim, to je dramatično mešanje u izbore. Šta god da su Rusi pokušali, neće biti ništa slično. I, u stvari, nema mešanja u izbore koje počinje da se poredi sa finansiranjem kampanje. Zapamtite da vam samo finansiranje kampanje daje vrlo visoko predviđanje izbornog ishoda. To je, opet, glavni rad Toma Fergusona koji je to pokazao vrlo uvjerljivo. To je masovno miješanje u izbore. Sve što su Rusi mogli da urade biće, znate, kikiriki u poređenju. Što se tiče Trumpovog dosluha sa Rusima, to nikada neće predstavljati ništa više od sitne korupcije, možda izgradnja Trumpovog hotela na Crvenom trgu ili nešto slično, ali ništa od nekog značaja.
Demokrate su sve uložile u ovo pitanje. Pa, ispostavilo se da tu nije bilo ništa posebno. Dali su Trampu ogroman poklon. Zapravo, možda su mu predali sljedeće izbore. To je samo—to je stvar u tome da nisu toliko spremni da se bave fundamentalnim pitanjima, da traže nešto sa strane što će na neki način dati politički uspeh. Pravi problemi su različite stvari. To su stvari poput klimatskih promjena, kao što je globalno zagrijavanje, kao što je Nuclear Posture Review, deregulacija. Ovo su stvarna pitanja. Ali demokrate ne idu za tim. Oni traže nešto drugo — demokratski establišment. Ne govorim o mladoj kohorti koja dolazi, a koja je sasvim drugačija. Samo sve to mora biti značajno pomaknuto, ako će postojati legitimna politička opozicija desničarskom zanosu koji se događa. I to se može desiti, definitivno se može dogoditi, ali za to će biti potreban posao.
AMY DOBAR ČOVJEK: Svjetski poznati lingvista i politički disident Noam Chomsky, govoreći u Old South Church u Bostonu prošlog četvrtka navečer. Idite na democracynow.org da vidite više o intervjuu i da vidite njegov govor. Možete posjetiti democracynow.org za naše video i audio podcaste, kao i transkripte svih naših emisija.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati