Američka spoljna politika u 21. veku nema šta da ponudi osim ogromne vojne moći. Zaista, prošla su vremena kada je vojna moć korištena kako bi se „rekreirao svijet po ugledu na Ameriku“. U posthladnoratovskoj eri, američke vojne intervencije odvijaju se u nedostatku sveobuhvatne strateške vizije i uz ideološka opravdanja koja nemaju snagu i uvjerenje čak i među tradicionalnim saveznicima Sjedinjenih Država. Nije onda ni čudo da vojne intervencije, uvijek nezakonite i neopravdane, na kraju ne postižu ništa više od stvaranja crnih rupa, dok zauzvrat stvaraju nove i sve veće nasilne terorističke organizacije sklone širenju vlastite vizije društvenog i političkog poretka.
U ovom ekskluzivnom intervjuu za Truthout, Noam Chomsky razmišlja o dinamici američke vanjske politike u 21. vijeku i implikacijama politike razaranja svjetskog poretka. Chomsky također procjenjuje ulogu ruskog angažmana u Siriji, uspon Islamske države i očiglednu privlačnost koju ona ima za mnoge mlade muslimane iz Evrope, te nudi tmuran pogled na budućnost američke vanjske politike.
CJ Polychroniou: Američke vojne intervencije u 21. vijeku (npr. Avganistan, Irak, Libija, Sirija) pokazale su se potpuno katastrofalnim, ali uslovi interventne debate tek treba da se precrtaju među zagovornicima Vašingtona. Koje je objašnjenje za ovo?
Noam Chomski: Djelomično stari kliše: kada je sve što imate čekić, sve izgleda kao ekser. Komparativna prednost SAD-a je u vojnoj sili. Kada jedan oblik intervencije ne uspije, doktrina i praksa se mogu revidirati novim tehnologijama, uređajima itd. Postoji dobar pregled procesa od Drugog svjetskog rata do danas u nedavnoj knjizi Andrewa Cockburna, Kill Chain. Postoje moguće alternative, kao što je podrška demokratizaciji (u stvarnosti, a ne retorika). Ali to ima vjerovatno posljedice koje SAD ne bi favorizirale. Zato kada SAD podržavaju “demokratiju”; to su oblici demokracije odozgo prema dolje u kojima tradicionalne elite povezane sa SAD-om ostaju na vlasti, da citiramo vodećeg naučnika "promocije demokratije", Thomasa Carothersa, bivšeg Reaganova zvaničnika koji je snažan zagovornik procesa, ali koji nesrećno prepoznaje stvarnost.
Neki su tvrdili da su Obamini ratovi prilično drugačiji i po stilu i po suštini od ratova njegovog prethodnika, Georgea W. Busha. Postoji li ikakva valjanost iza ovih tvrdnji?
Bush se oslanjao na vojno nasilje šoka i strahopoštovanja, koje se pokazalo katastrofalnim za žrtve i dovelo do ozbiljnih poraza za SAD. Obama se oslanja na različite taktike, prije svega na globalnu kampanju atentata dronom, koja ruši nove rekorde u međunarodnom terorizmu, i na operacije specijalnih snaga, do sada u većem dijelu svijeta. Nick Turse, vodeći istraživač na ovu temu, nedavno je izvijestio da su američke elitne snage “raspoređene u rekordnih 147 zemalja u 2015. godini”.
Destabilizacija i ono što ja nazivam “stvaranje crnih rupa” je glavni cilj Carstva haosa na Bliskom istoku i drugdje, ali je također jasno da SAD plove u uzburkanom moru bez osjećaja smjera i, zapravo, prilično neupućeni u pogledu toga šta treba učiniti kada se zadatak uništenja završi. Koliko je to zbog opadanja SAD-a kao globalnog hegemona?
Haos i destabilizacija su stvarni, ali mislim da to nije cilj. To je prije posljedica udaranja lomljivih sistema koje čovjek ne razumije maljem koji je glavno oruđe, kao u Iraku, Libiji, Afganistanu i drugdje. Što se tiče kontinuiranog pada hegemonističke moći SAD (zapravo, od 1945. godine, uz neke uspone i padove), postoje posljedice na sadašnjoj svjetskoj sceni. Uzmimo, na primjer, sudbinu Edwarda Snowdena. Izvještava se da su mu četiri latinoameričke zemlje ponudile azil, ne bojeći se više udarca Washingtona. Nijedna evropska sila nije voljna da se suoči sa gnevom SAD. To je posljedica veoma značajnog pada američke moći na zapadnoj hemisferi.
Međutim, sumnjam da je haos na Bliskom istoku u velikoj mjeri povezan sa ovim faktorom. Jedna od posljedica američke invazije na Irak bila je podsticanje sektaških sukoba koji uništavaju Irak i koji sada razdiru regiju u komadiće. Bombardovanje Libije koje je pokrenula Evropa stvorilo je tamo katastrofu, koja se proširila daleko dalje uz protok oružja i stimulaciju džihadističkih zločina. A tu su i mnogi drugi efekti stranog nasilja. Postoji i mnogo unutrašnjih faktora. Mislim da je dopisnik sa Bliskog istoka Patrick Cockburn u pravu u svom zapažanju da je vehabizacija sunitskog islama jedan od najopasnijih razvoja modernog doba. Do sada mnogi od najstrašnijih problema izgledaju gotovo nerješivi, poput sirijske katastrofe, gdje jedine mršave nade leže u nekoj vrsti dogovornog rješenja prema kojemu uključene sile, čini se, polako teže.
Rusija takođe pljušti razaranja u Siriji. S kojim ciljem i da li Rusija predstavlja prijetnju američkim interesima u regionu?
Ruska strategija je očito da se održi Assadov režim, i ona zaista „ruši razaranja“, prvenstveno napadajući snage predvođene džihadistima koje podržavaju Turska, Saudijska Arabija i Katar, te donekle i SAD. Nedavni članak u Washington Postu sugerirao je da je visokotehnološko oružje koje je CIA obezbijedila ovim snagama (uključujući TOW protivtenkovske rakete) pomjerilo vojnu ravnotežu protiv Asada i bilo faktor u privlačenju Rusa. O “Interesu SAD-a, “Moramo biti oprezni. Interesi američke moći i naroda Sjedinjenih Država često su prilično različiti, kao što je uobičajeno i drugdje. Zvanični interes SAD-a je eliminacija Asada, i naravno, ruska podrška Asadu predstavlja prijetnju tome. A sukob ne samo da je štetan, ako ne i katastrofalan, za Siriju, već nosi i prijetnju slučajne eskalacije koja bi mogla biti katastrofalna daleko dalje.
Da li je ISIS čudovište koje su stvorili SAD?
Nedavni intervju s istaknutim analitičarem Bliskog istoka Grahamom Fullerom naslovljen je: “Bivši službenik CIA-e kaže da je politika SAD pomogla stvaranju IS-a”. Ono što Fuller kaže, tačno mislim, jeste da, „Mislim da su Sjedinjene Države jedan od ključnih kreatora ove organizacije. Sjedinjene Države nisu planirale formiranje ISIS-a, ali su njihove destruktivne intervencije na Bliskom istoku i rat u Iraku bili osnovni uzroci rađanja ISIS-a. Sjećate se da je polazna tačka ove organizacije bila protest protiv američke invazije na Irak. U to vrijeme podržavali su ga i mnogi neislamistički suniti zbog njihovog protivljenja iračkoj okupaciji. Mislim da čak i danas ISIS (sada Islamska država) podržavaju mnogi suniti koji se osjećaju izolirano od strane šiitske vlade u Bagdadu.” Uspostavljanje šiitske dominacije bila je direktna posljedica američke invazije, pobjeda Irana i jedan element značajnog američkog poraza u Iraku. Dakle, u odgovoru na vaše pitanje, američka agresija je bila faktor u usponu ISIS-a, ali nema smisla za teorije zavjere koje kruže u regiji koje smatraju da su SAD planirale uspon ove izuzetne monstruoznosti.
Kako objašnjavate fascinaciju koju jedna potpuno varvarska i divlja organizacija poput Islamske države ima za mnoge mlade muslimane koji žive u Evropi?
Bilo je dosta pažljivog proučavanja ovog fenomena, između ostalih i Scott Atran. Čini se da je privlačnost prvenstveno među mladim ljudima koji žive u uslovima represije i poniženja, sa malo nade i malo mogućnosti, i koji traže neki cilj u životu koji nudi dostojanstvo i samospoznaju; u ovom slučaju, uspostavljanje utopijske islamske države koja se diže u suprotnosti sa stoljećima potčinjavanja i uništenja od strane zapadne imperijalne moći. Pored toga, čini se da postoji veliki pritisak vršnjaka – članovi istog fudbalskog kluba i tako dalje. Oštra sektaška priroda regionalnih sukoba bez sumnje je također faktor - ne samo u "branjeni islama", već u njegovoj obrani od šiitskih otpadnika. To je veoma ružna i opasna scena.
Obamina administracija pokazala je malo interesa za preispitivanje odnosa SAD-a s autoritarnim i fundamentalističkim režimima u mjestima poput Egipta i Južne Arabije. Da li je promocija demokratije potpuno lažni element američke vanjske politike?
Nema sumnje da postoje ljudi poput Thomasa Carothersa, spomenutog gore, koji su zaista posvećeni promociji demokratije i koji su unutar vlade; bio je uključen u “promociju demokratije” u Reagan State Departmentu. Ali zapis sasvim jasno pokazuje da je to jedva element u politici, a prilično često se demokratija smatra prijetnjom – iz dobrih razloga, kada pogledamo popularno mišljenje. Da spomenemo samo jedan očigledan primjer, ankete međunarodnog mnijenja vodeće američke agencije za istraživanje javnog mnjenja (WIN/Gallup) pokazuju da se Sjedinjene Države smatraju najvećom prijetnjom svjetskom miru s velikom razlikom, Pakistan daleko iza na drugom mjestu (vjerovatno naduvanim za indijsko glasanje). Ankete sprovedene u Egiptu uoči arapskog proljeća otkrile su značajnu podršku iranskom nuklearnom oružju kao protutežu izraelskoj i američkoj moći. Javno mnijenje često favorizuje društvenu reformu one vrste koja bi štetila multinacionalnim kompanijama sa sjedištem u SAD-u. I još mnogo toga. Teško da bi to bile politike koje bi američka vlada željela vidjeti, ali autentična demokratija bi dala značajan glas javnom mnjenju. Iz sličnih razloga, kod kuće se strahuje od demokratije.
Očekujete li neke velike promjene u vanjskoj politici SAD u bliskoj budućnosti, bilo pod demokratskom ili republikanskom administracijom?
Ne pod demokratskom administracijom, ali je situacija sa republikanskom administracijom mnogo manje jasna. Stranka se daleko udaljila od spektra parlamentarne politike. Ako se izjave o trenutnom broju kandidata mogu shvatiti ozbiljno, svijet bi se mogao suočiti s velikim problemima. Uzmimo, na primjer, nuklearni sporazum s Iranom. Ne samo da se jednoglasno protive tome, već se takmiče oko toga koliko brzo bombardovati Iran. To je vrlo čudan trenutak u američkoj političkoj historiji, iu državi sa nevjerovatnim moćima razaranja, to bi trebalo izazvati ne malu zabrinutost.
CJ Polychroniou je politički ekonomista/politolog koji je predavao i radio na univerzitetima i istraživačkim centrima u Evropi i Sjedinjenim Državama. Njegovi glavni istraživački interesi su evropske ekonomske integracije, globalizacija, politička ekonomija Sjedinjenih Država i dekonstrukcija političko-ekonomskog projekta neoliberalizma. Redovni je saradnik Truthouta, kao i član Truthoutovog javnog intelektualnog projekta. Objavio je nekoliko knjiga, a njegovi članci su se pojavili u raznim časopisima, časopisima, novinama i popularnim novinskim web stranicama. Mnoge njegove publikacije prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući hrvatski, francuski, grčki, talijanski, portugalski, španjolski i turski.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati