Nivo neznanja u zapadnom izvještavanju o graničnim sukobima između Irana i Pakistana ne bi trebao biti iznenađenje. Ni State Department ne bi trebao izjaviti da je odgovor Pakistana bio 'proporcionalan' – što je činilo neugodnim poređenjem sa tekućim masovnim pokoljem koje je izvršio drugi i naoružani entitet koji finansira SAD nedaleko od toga. Da biste dobili jasnu sliku o najnovijim udarima – Iran je u utorak gađao bazu naoružano-separatističke grupe, Jaish al-Adl, u pakistanskoj provinciji Baluchistan; dva dana kasnije, Pakistan je pokrenuo napad dronom na militantne Beludžije 'teroristička skrovišta' na iranskoj strani granice – moramo pomesti njihovu mrežu laži i mistifikacija.
Balučistan je planinska regija razdvojena pakistansko-iranskom granicom, baš kao što su zemlje Pakhtuna podijeljene između Afganistana i Pakistana. Nacionalisti Baludža dugo su negodovali zbog često brutalne kontrole koju vrše iranske i pakistanske vlade. Istorijski, međutim, dok su vođe Baludža u Iranu bili politički konzervativni, svi glavni plemenski vođe Baludža u Pakistanu bili su progresivni, u nekim slučajevima bliski tradicionalnim komunističkim strujama na potkontinentu. Prije iranske klerikalne revolucije 1979. čak se govorilo o ujedinjenju dvije pokrajine kao samoupravne republike.
Bio sam uključen u mnoge razgovore s plemenskim vođama Baludža, kao i s radikalnim aktivistima u to vrijeme. Postojala je nezavisna marksistička struja koja je obuhvatila plemena, predvođena ljevičarskim balauškim intelektualcima i njihovim ne-baluškim saveznicima iz provincija Panjab i Sindh. njihov časopis, Džabal ('Planina') nosio je neke od najzanimljivijih debata o nacionalnom pitanju, prepune pozivanja na Lenjinove tekstove o nacionalnom samoopredeljenju. Neprestano se raspravljalo o analogiji etiopsko-eritrejske podjele. Vodeća ličnost, Murad Khan, tvrdio je da su se rušenjem proimperijalističkog režima Hailea Selassiea u Adisu 1974. godine promijenili objektivni uslovi borbe u Eritreji i da se društveno-ekonomska situacija u oba regiona mogla razviti u pravcu klasno jedinstvo koje je prevazišlo čisti nacionalizam. Većina Baludža je takođe želela neki oblik političke autonomije, ili, ako to ne uspe, nezavisnost.
Pakistan je bio pod velikim pritiskom iranskog šaha da uguši pobunu Baludža. Teheran je bio zabrinut da bi radikalne struje mogle preći granicu. Buto, tadašnji premijer, je kapitulirao i pakistanska vojska je nastavila da razbija pobunjenike. Od 1977. godine, Pakistanom je upravljala opaka vojna diktatura koju podržavaju SAD (kao što je sada, što se tiče Baludžistana, pod sadašnjom 'skrbničkom' vladom). Godine 1979. vojska će objesiti Butoa, prvog pakistanskog demokratski izabranog vođu, brutalizirajući nacionalnu političku kulturu. U međuvremenu, u Iranu je nova Islamska Republika uzbuđivala narodne nade i baluški nacionalizam je bio primoran, nekoliko godina, da zauzme pozadinu.
Geopolitika je uništila sve utopijske vizije koje su izvirale iz Beludžistana. Raspad Sovjetskog Saveza doveo je do implozije ljevičarskih grupa Baludža u Pakistanu. Iranske mule su potvrdile svoj autoritet na svojoj strani granice. Represija u pakistanskom Baludžistanu bila je opaka i nepopustljiva. Butova egzekucija izazvala je turbulencije u cijeloj zemlji i ubrzo je cijelo pleme Beluchi, Marri, predvođeno Sardarom Khair Baksh Marrijem (polu-maoist po sklonosti) pobjeglo prešavši granicu u Afganistan gdje su postavili kamp i dobili utočište, hranu i oružje prosovjetske vlade PDPA. Bilo je izvještaja da su Marri i ključni saradnici odletjeli u Havanu preko Moskve po savjet od Fidela Castra, iako to nikada nije potvrdila nijedna strana. Ova faza je završila dolaskom civilne vlade u Pakistanu, ali pakistanska vojska je nastavila praktično vladati pokrajinom.
Represija nad narodom Baludža bila je užasna tokom posljednjih decenija. Privremeno olakšanje pod nekim civilnim vladama nikada nije dugo trajalo, a nedavno je obračun ubrzao. Prije nekoliko sedmica zamolili su me da potpišem još jedan apel solidarnosti Baludža, nakon što je policija razbila potpuno miran i relativno mali skup Baludža disidenata i njihovih pahtunskih i pandžabskih pristalica u Islamabadu, njegove vođe uhapšene, a neke od njih pretukle. Moja prva reakcija je bila 'zašto sada?' U to vrijeme takva proizvoljna brutalnost nije imala smisla. Sada ima. Očigledno je da je pakistanska vojna obavještajna služba imala naređenja da spriječi bilo kakvo iskazivanje neslaganja Baludža u Pakistanu. Odabrati da provocira Iran upravo sada samo bi izazvalo još više glavobolje Washingtonu. U isto vrijeme, naravno, to bi dodatno podijelilo muslimanski svijet u trenutku kada Jemen – iako ne Egipat, Saudijska Arabija ili marioneta koji vladaju zaljevskim državama – nudi zapanjujuće efikasan oblik solidarnosti sa opkoljenim Palestincima.
Sumnjam da će se ova razmjena vatre između dvije države pretvoriti u punopravni rat. Pakistan, koji je već siročad MMF-a, pretrpio bi više. I Kina je apelovala na obje zemlje da pristupe momentalnom prekidu vatre. Kina ima određeni uticaj. Ima veliku vojno-ekonomsku bazu u Gwadaru na obali Baludža u Pakistanu i ima bliske ekonomske veze s Iranom. Pekinška konjica će naporno raditi iza kulisa. Ali političke implikacije ovog rasplamsavanja su vrijedne pažnje.
Grupa koju je Teheran ciljao, Jaish ul-Adl, izdanak al-Qaide, djeluje iz pakistanskog Beludžistana više od jedne decenije. Grupa ima bliske odnose sa Ansar al Furkanom, njenim sunitskim ekvivalentom u Iranu. Ko finansira takve organizacije? Zašto pakistanska obavještajna služba među službama, zauzeta nestankom nenaoružanih baluških nacionalista, ne rješava ove dobro snabdjevene sunitske fanatike? Oni su ti koji su ciljali i ubili iranske snage sigurnosti, uključujući posljednji napad na policijsko sjedište u Rasku, iranskom pograničnom gradu, u decembru. Iran je u više navrata molio Pakistan da zaustavi ove napade. Bez odgovora osim dragih riječi. Da li još neko finansira ovu terorističku grupu? Izrael? Saudijci? Ima li korisnika? Ne znam, ali ništa ne bi iznenadilo ovih dana jer se zapadni dvostruki standardi o 'ljudskim pravima' i 'međunarodnom pravu' ne shvaćaju previše ozbiljno, osim od strane platnih prijatelja.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati