Evo statistike koju nećete vidjeti u istraživanju antisemitizma, bez obzira na to koliko je studija pedantna. U prvih šest mjeseci ove godine zabilježena su 154 antisemitska napada, od čega 45 samo oko jednog sela. Neki strahuju da bi prošlogodišnji rekord od 411 napada – znatno više od 312 napada u 2010. i 168 u 2009. – mogao biti oboren ove godine.
Samo u junu zabilježeno je 58 incidenata, uključujući bacanje kamena na poljoprivrednike i pastire, razbijene prozore, paljevine, oštećene vodovodne cijevi i objekte za skladištenje vode, čupanje voćaka i jednu oštećenu bogomolju. Napadači su ponekad maskirani, ponekad ne; ponekad napadaju kriomice, ponekad na svjetlu dana.
Bila su dva nasilna napada dnevno, na različitim mestima, 13., 14. i 15. jula. Reči "smrt" i "osveta" ispisane su u raznim oblastima; originalnija poruka obećava da ćemo "još zaklati".
Nije slučajno što su vrijedni istraživači antisemitizma izostavili ove podatke. To je zato što oni to ne vide kao relevantno, jer napadnuti Semiti žive u selima sa imenima kao što su Jalud, Mughayer i At-Tuwani, Yanun i Beitilu. Dnevna doza terorizma (inače poznatog kao terorizam) koja je nanesena ovim Semitima nije sastavljena u uredan statistički izvještaj, niti je primjećuje većina jevrejske populacije u Izraelu i širom svijeta – iako incidenti liče na priče koje su pričali naši djedovi i bake.
Dan kojeg su se naši djedovi i bake bojali bila je nedjelja, kršćanska subota; Semiti, koji nisu od interesa za istraživače koji prate antisemitizam, strahuju od subote, jevrejske subote. Naši djedovi i bake su znali da organi za provođenje reda neće intervenirati da pomognu jevrejskoj porodici koja je napadnuta; znamo da Izraelske odbrambene snage, Izraelska policija, Civilna uprava, Granična policija i sudovi svi stoje po strani, zatvaraju oči, omekšavaju istrage, ignorišu dokaze, umanjuju težinu djela, štite napadače i davanje podsticaja tim progromčicima. Ruke iza ovih napada pripadaju izraelskim Jevrejima koji krše međunarodno pravo živeći na Zapadnoj obali. Ali ciljevi i ciljevi iza napada su meso i krv izraelske neokupacije. Ovo sistemsko nasilje je dio postojećeg poretka. Dopunjuje i olakšava nasilje režima, a ono što predstavnici – komandanti brigada, komandanti bataljona, generali i službenici civilne uprave – rade dok „nose teret” vojne službe.
Oni grabe što je više moguće zemlje, koristeći izgovore i trikove koje je Visoki sud pravde napravio košer; oni ograničavaju domorodce u gusto naseljene rezervate. To je suština ogromnog uspjeha poznatog kao područje C: namjerno smanjenje palestinskog stanovništva na oko 62 posto Zapadne obale, kao priprema za formalnu aneksiju.
Dan za danom, desetine hiljada ljudi žive u senci terora. Hoće li danas biti napada na kuće na rubu sela? Hoćemo li moći doći do bunara, do voćnjaka, do žitnog polja? Hoće li naša djeca dobro doći u školu, ili će neozlijeđena doći do kuće svojih rođaka? Koliko je stabala maslina oštećeno tokom noći?
U izuzetnim slučajevima, kada se ima sreće, video kamera kojom upravljaju volonteri B'Tselem dokumentira incident i probija oklop namjernog neznanja koji nose građani jedine demokratije na Bliskom istoku. Kad nema kamere, stvar je od zanemarljive važnosti, jer ipak ne možete vjerovati Palestincima. Ali ova rutina eskalacije nasilja je vrlo stvarna, čak i ako se o njoj nedovoljno prijavljuje.
Za organizaciju za ljudska prava Al-Haq, eskalacija podsjeća na ono što se dogodilo 1993-1994, kada su upozoravali da će sve veće nasilje, u kombinaciji s propustom vlasti da preduzmu akciju, dovesti do masovnih žrtava. A onda je došao dr. Baruch Goldstein iz Kiryat Arbe i ubio 29 muslimanskih vjernika u Ibrahim džamiji. Masakr je postavio pozornicu za dosljednu izraelsku politiku pražnjenja Starog grada Hebrona od palestinskih stanovnika, uz pomoć izraelskih jevrejskih pogromčika. Postoji li neko među donosiocima odluka i implementatorima u zemlji ko se nada drugom krugu?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati