U svojoj knjizi Mercenaries, Pirates, and Sovereigns, Janice Thomson opisuje kako su Morski psi poput Francisa Drakea iznuđivali velike otkupnine od španskih kolonijalnih gradova prijeteći da će ih uništiti ako ne plate. Morski psi se gotovo nisu razlikovali od drugih gusara, osim što su djelovali pod okriljem krune. Kraljica Elizabeta je orkestrirala njihove takozvane privatne kampanje, a velikim dijelom zbog ovih pustošenja koje je odobrila država, do kraja 16. stoljeća Engleska je stekla pupčanu superiornost nad Španijom. U određenom smislu, Francis Drake je bio podizvođač; Kraljica Elizabeta je angažovala njega i druge morske pse da izvrše određene zadatke koji su, prema današnjem govoru, predstavljali očigledna kršenja ljudskih prava.
Ekonomski neologizam outsourcing označava, prema Oksfordskom rječniku engleskog jezika, 'pribavljanje robe ili ugovaranje poslova iz izvora izvan kompanije ili područja.' Zamjena riječi rad sa kršenjima i dodavanje riječi vlada prije kompanije, daje definiciju koja pomaže objasniti prožimajuću strategiju koja se ovih dana koristi za zloupotrebu osnovnih ljudskih prava: outsourcing, ugovaranje kršenja iz izvora izvan vlade, kompanije ili područja.
Uključivanje termina kršenja autsourcinga u svakodnevni diskurs nije važno zato što opisuje novu praksu, ali ne, već zato što se može koristiti kao teorijsko sredstvo za olakšavanje konceptualizacije postojećih procesa koji se odnose na ljudska prava. Korištenje za opisivanje niza postojećih praksi je od pomoći jer outsourcing otkriva i ističe neke od preovlađujućih karakteristika koje karakteriziraju globalno kršenje ljudskih prava koje bi inače mogle ostati skrivene.
Outsourcing je prvenstveno korišten kako bi se odbacila društvena i moralna odgovornost. Njegove prednosti su pravne, političke i ekonomske.
Iz pravne perspektive, zapošljavanje podizvođača je efikasan način jer zamagljuje vezu između počinioca i radnje koja je prekršena, što izuzetno otežava da se prekršilac zakonski smatra odgovornim za zloupotrebe koje sankcioniše.
Iz političke perspektive, outsourcing je koristan jer čak i ako su zloupotrebe otkrivene, često se javnosti predstavljaju kao da ih je izvršio neko drugi, tj. podizvođač. Na ovaj način, kršenja podugovaranja pomažu zemlji da odvrati tehniku sramote koju mnogi smatraju najefikasnijim oruđem koje koriste organizacije za ljudska prava. Iz malo drugačije perspektive, utoliko što je glavna uloga grupa za ljudska prava da kreiraju norme koje oblikuju politike i interese, kao i da obezbede poštovanje ovih normi, eksternalizacija se koristi kako bi se prikrilo kršenje ovih normi od strane počinioca.
Konačno, korištenje podizvođača je ekonomski povoljno ne samo zato što smanjuje troškove proizvodnje, već i zato što omogućava korporaciji da izbjegne i sudski progon i sramotu, što oboje može imati nepovoljan učinak na kapital.
Angažovanje podizvođača kako bi se izbjegla odgovornost za kršenje ekonomskih i socijalnih prava, kao što su adekvatni uslovi rada i zdravstvena zaštita, dobilo je široku pokrivenost sredinom 1990-ih kada su lokalne organizacije vodile brojne kampanje protiv multinacionalnih korporacija kao što su Nike, Disney, Heineken i Carlsberg.
Grupe za ljudska prava su otkrile da je Nike zapošljavao djecu u lošim radnim uslovima koji su ugrožavali njihovo zdravlje; otkrili su i da Nikeovi zaposleni u jugoistočnoj Aziji primaju platu od dva dolara dnevno, što ih ne može izdržavati, a kamoli osigurati zdravstveno osiguranje i penzione fondove. Prilikom prvog intervjua, izvršni direktor i osnivač Nikea Philip Knight tvrdio je da njegova kompanija nije odgovorna za kršenja jer su ih činili podizvođači. Kasnije je otkriveno da Nike nije vlasnik nijedne proizvodne kompanije; sva proizvodnja je bila podugovarana sa firmama u zemljama poput Tajlanda, Vijetnama i Indonezije.
Zanimljiv fenomen koji je otkrila Nike kampanja nije toliko eksploatacija ugroženog stanovništva i resursa praksa koja se može pratiti od starih kolonizatora, već raširena korporativna praksa eksploatacije eksploatacije podizvođačima. Nadalje, državnocentrična paradigma koja obavještava većinu praktičara ljudskih prava i koja pretpostavlja da je država glavni kršitelj ljudskih prava više nije tačna, jer ne uzima u obzir preveliki utjecaj transnacionalnih korporacija čiji su prihodi često višestruko veći od domaće privrede.
Dok se zapošljavanje podizvođača dobro uklapa u neoliberalnu ekonomiju, ono često podriva osnovna prava. Opšte je poznato da ekonomska polarizacija koja karakteriše globalizaciju ima dalekosežne implikacije na ekonomska i socijalna prava, prava koja se često krše zapošljavanjem podizvođača.
Pored korporativnog outsourcinga, vlade krše prava ugovarajući usluge kao što su zatvori, zdravstvena zaštita i vojska, korporacijama. Organizacije za ljudska prava u zapadnim zemljama rijetko se susreću sa ovom praksom, djelimično kao rezultat hladnoratovske politike i zapadnjačkog naglaska na principima slobodnog tržišta. Tek u protekloj deceniji naučnici i organizacije za ljudska prava počele su da naglašavaju važnost ekonomskih i socijalnih prava, pokazujući da se bez obrazovanja i zdravlja ne može uživati sloboda govora ili pravo na udruživanje. Štaviše, ekonomska prava su neophodna za mjerenje štetnih efekata tržišnih sila, uključujući štetne implikacije sve većeg društvenog i ekonomskog jaza.
Međunarodne kampanje protiv prekršaja počinjenih u radionicama širom svijeta na kraju su navele zapadne kompanije da zahtijevaju da njihovi podizvođači ispune osnovne zdravstvene i sigurnosne standarde. Bez obzira na to, radnici u znojnicama i dalje svakodnevno trpe široko rasprostranjene prekršaje. Većina vlada i transnacionalnih korporacija, kao i međunarodnih finansijskih institucija i dalje ohrabruju korištenje vanjskih izvora za kršenje ekonomskih i socijalnih prava.
Na isti način, politička i građanska kršenja se takođe podugovaraju širom svijeta. Mučenje, koje je još uvijek ilegalno u Sjedinjenim Državama, ugovoreno je sa zemljama poput Saudijske Arabije, Maroka i Egipta. CIA je već prebacila stotinu osumnjičenih u zemlje saveznice čije su brutalne metode mučenja opširno dokumentovane u godišnjim izvještajima State Departmenta o ljudskim pravima. 'Ne izbacujemo [psovke] iz njih', rekao je jedan vladin zvaničnik Washington Postu. 'Šaljemo ih u druge zemlje kako bi mogli izbaciti [psovke] iz njih.'
Ovo je saznao The Nation's Eyal Press:
Mnogi zarobljenici su poslati u Egipat, gdje se, prema State Departmentu, osumnjičeni rutinski 'svlače i povezuju preko očiju; okačen za plafon ili okvir vrata sa nogama koje samo dodiruju pod; premlaćivanje pesnicama, bičevima, metalnim šipkama ili drugim predmetima; podvrgnut električnim šokovima. 'U najmanje jednom slučaju, osumnjičeni je poslan u Siriju, gdje, kako kaže State Department, metode mučenja uključuju 'vađenje noktiju; prisiljavajući predmete u rektum... koristeći stolicu koja se savija unazad da bi ugušila žrtvu ili slomila kičmu.'Priča u Newsdayu objavljena neposredno nakon Mohamedovog hapšenja citirala je bivšeg službenika CIA-e koji je, opisujući zatvorenika prebačenog iz Guantanamo Baya u Egipat, rekao: 'Odmah su mu počupali nokte i počeo je pričati stvari.'
Druga Bushova administracija, sa svojim stalnim napadom na građanske slobode, nije izmislila točak. Ne samo da su prošle administracije koristile ovu taktiku, već i druge zemlje.
Uzmite u obzir Izrael, koji je osnovao plaćeničku vojsku Južnog Libana (SLA) 1978. godine, koristeći je za kontrolu takozvane sigurnosne zone ili enklave, koja obuhvata oko 10 posto libanonske teritorije. Zatvor Al-Khiam je bio stalna ustanova za ispitivanje i pritvor SLA, u kojoj su zatvorenici držani van bilo kakvog zakonskog okvira. Mučenje se sistematski praktikovalo u Al-Khiamu; korištene metode uključivale su strujni udar, vješanje sa stuba za struju, polivanje vodom, bolne položaje, premlaćivanje električnim kablom i uskraćivanje sna. Amnesty International izvještava da je mučenje koje je prakticirao izraelski podizvođač rezultiralo fizičkim ozljedama i, u nekoliko navrata, smrću zatočenika.
Vojna obuka i podrška vladinim sigurnosnim snagama i plaćenicima, koje su Sjedinjene Države i bivši Sovjetski Savez uveliko koristile nakon Drugog svjetskog rata, također su mehanizmi kršenja autsorsinga. Manje i manje moćne nacije su također koristile ove alate. Brutalnu Buhtulaizijevu vladu naoružao je i podržavao južnoafrički režim aparthejda, a paravojne formacije u Istočnom Timoru djelovale su prema direktivama indonežanske vojske.
U novije vreme, privatni vojni izvođači (PMC), koje često vode penzionisani vojni generali, korišćeni su za obavljanje prljavih poslova koje su ranije obavljali strani plaćenici. PMC su novi veliki biznis u bloku. Njihov posao je da obezbede pomoćnike aktivnim vojnicima, učestvujući u svemu, od stvarne borbe i obuke na bojnom polju do logističke podrške i vojnih saveta u zemlji i inostranstvu. Pišući za Mother Jonesa, Barry Yeoman sugerira da oni uživaju u poslovanju od oko 100 milijardi dolara svake godine, a veći dio tog novca ide kompanijama sa liste Fortune 500 kao što su Lockheed Martin, Raytheon, Halliburton i DynCorp. U nedavnom američkom ratu protiv Iraka, Sjedinjene Države su zapošljavale oko dvadeset hiljada korporativnih radnika u regionu; to je jedan civil na svakih deset vojnika, što je desetostruko više u odnosu na rat u Iraku 1991. godine.
Prednost podugovaranja sa PMC-ima je jasna: omogućava izvršnoj vlasti da izbjegne javnu debatu ili zakonodavnu kontrolu.
Dok je Kongres ograničio broj američkih vojnika koji bi mogli biti poslati u Kolumbiju na pet stotina, Pentagon zajedno s kolumbijskom vladom zapošljava dodatne korporativne vojnike iz DynCorp-a za izvođenje operacija protiv droge. Prema Piteru Singeru sa Instituta Brookings, firma koristi naoružane izviđačke avione i topovske helikoptere dizajnirane za protivgerilski rat, i bila je uključena u nekoliko vatrenih obračuna sa lokalnim pobunjenicima. DynCorp je izgubio nekoliko aviona i zaposlenike zbog pobunjeničke vatre, ali nije bilo negodovanja javnosti o gubicima, jednostavno zato što su ubijeni 'korporativni vojnici', a ne 'pravi vojnici'.
U Bosni je dodavanje od dvije hiljade korporativnih vojnika pomoglo da se izbjegne ograničenje Kongresa od dvadeset hiljada vojnika. Problem nije samo u tome što Pentagon koristi PMC da potkopa ograničenja koja su napravljena demokratskim procedurama, već i to što su korporativni vojnici odgovorni isključivo korporacijama koje ih zadržavaju, a ne vladama.
Zaposlenici DynCorp-a u Bosni uhvaćeni su kako vode lanac seksualnih robova maloljetnih žena i čak snimaju silovanje. Leslie Wayne iz New York Timesa je izvijestila da je kompanija zatvorila oči dok su zaposleni u DynCorp-u trgovali ženama, uključujući i kupovinu jedne za 1,000 dolara. Budući da uključeni zaposlenici DynCorp-a nisu bili vojnici, njihove akcije nisu bile predmet vojne discipline. Niti su se suočili sa lokalnom pravdom; jednostavno su otpušteni i poslani kući.
Embargo Ujedinjenih nacija na oružje iz 1991. godine, koji su odobrile SAD, zabranjivao je prodaju oružja ili obuku bilo kojoj zaraćenoj strani na Balkanu. Ali Pentagon je uputio Military Professional Resources Inc. (MPRI), drugog privatnog vojnog izvođača (trenutno podružnica L-3 Communications) hrvatskom ministru obrane. MPRI je obučavao lokalne snage u Hrvatskoj, koje su svojim obrazovanjem protjerale više od sto tisuća Srba iz njihovih domova i ubile stotine u četverodnevnoj kampanji etničkog čišćenja. Nijedan radnik vojne firme nikada nije optužen.
Dodatni primjer u kojem se outsourcing koristi za sistematsko kršenje ljudskih prava je privatni zatvorski kompleks u kojem se trenutno nalazi preko sto hiljada zatvorenika. U ovom slučaju se krše kako politička i građanska prava, tako i ekonomska i socijalna prava.
Eric Bates iz Nationa tvrdi da stvarna opasnost od privatizacije zatvora nije samo nehumanost od strane čuvara, već dodatni finansijski poticaji koji nagrađuju nečovječnost. On navodi: „Ista ekonomska logika koja motiviše kompanije da efikasnije vode zatvore takođe ih ohrabruje da seku uglove na račun radnika, zatvorenika i javnosti. Privatni zatvori u suštini odražavaju praksu smanjenja troškova organizacija za održavanje zdravlja: kompanije dobijaju zagarantovanu naknadu za svakog zatvorenika, bez obzira na stvarne troškove. Svaki novčić koji ne potroše na hranu ili medicinsku njegu ili obuku za čuvare je novčić koji mogu u džep.'
Najveći pad je u ljudstvu. Zaposleni su nedovoljno obučeni, slabo plaćeni i smanjeni u broju; ovo rezultira, između ostalog, prekomjernim nasiljem kako od strane čuvara tako i od strane zatvorenika. Koristeći opsežnu aparaturu video kamera, jedan zatvor zapošljava samo pet čuvara koji danju nadgledaju 750 zatvorenika, a noću dva. Uz brzu fluktuaciju zaposlenih i nedostatak obuke čuvara dolazi do znatno veće stope krijumčarenja, droge i napada na osoblje i zatvorenike.
Zdravstvene usluge, kada se pruže, često su neadekvatne i stižu prekasno, kaže Allison Campbell, suurednica knjige Kapitalistička kazna: Privatizacija zatvora i ljudska prava. Rehabilitacijski ili obrazovni programi se smatraju suvišnim luksuzom koji zatvorenici ne zaslužuju i koji si preduzeća ne mogu priuštiti. Konačno, nedostatak adekvatne hrane je također veliki problem u privatnim zatvorima. Jedan pušteni zatvorenik je izjavio da će dobiti jedan dobar obrok mjesečno; ostatak se sastojao od instant krompira, konzerviranog povrća i pizza.
'Kada je zatvor posao, takva smanjenja troškova imaju određenu vrstu smisla', tvrdi Campbell. 'Međutim, fizičko zlostavljanje, neadekvatna zdravstvena zaštita i nedostatak adekvatnog programa prečesto predstavljaju grubu zloupotrebu moći i ovlasti koje je odobrila država.'
Angažman se, međutim, ne koristi samo kao strategija da se počinitelju pomogne da se odrekne odgovornosti za kršenja koja on ovlašćuje. Takođe pomaže agresoru da održi respektabilnu auru u očima javnosti. Nisu Sjedinjene Države te koje muče osumnjičene za Al-Kaidu, već Egipat; nije transnacionalna korporacija ta koja zanemaruje zdravlje svojih zaposlenih, već njena podružnica na Tajlandu.
Država i transnacionalne korporacije koriste kooperante kako bi prikrile pogubne prakse, jer je uspjeh onih koji su na vlasti, kako je uvjerljivo tvrdio Michel Foucault, 'srazmjeran njihovoj sposobnosti da sakrije vlastite mehanizme'. Stoga, outsourcing treba smatrati tehnikom. koristi vlast kako bi prikrila svoje mehanizme. Motivisan je nepokolebljivim naporima vlada i korporacija da ostanu pod kontrolom.
Budući da je moć podnošljiva samo u onoj mjeri u kojoj uspijeva prikriti dio sebe, ona predstavlja hijerarhijske, eksploatatorske i opresivne odnose kao da su normalni ili prirodni; odnosno mimo politike. Drugačije rečeno, države i korporacije koriste niz strategija i tehnika kako bi prikazale društvene odnose koje podržava moć kao da su je lišeni ili na neki način deterministički. Shodno tome, sama tehnika outsourcinga se često predstavlja kao neophodna, kao što je evidentno u mnogim ekonomskim diskursima koji tvrde da korporacije moraju smanjiti troškove proizvodnje ako žele da prežive; outsourcing stoga postaje neizbježan. Na isti način, smanjenje državnih rashoda za zdravstvo i obrazovanje, kao i eksternalizacija rada preko kadrovskih agencija i privatizacija javnih službi i kompanija, predstavljaju se kao neophodni i izvan politike. Ideja da je tehnika outsourcinga nužno vođena konfiguracijom globalne ekonomije također je tvrdnja o moći.
Praksa ugovaranja kršenja zakona stvara nove izazove za zajednicu ljudskih prava. Ako strana koja je izvršila djelo nije jedini krivac, onda proces identifikacije odgovornih postaje mnogo komplikovaniji. Štaviše, identifikacija agenta koji zapošljava podizvođača samo je prvi korak u dugoj i napornoj borbi protiv kršenja, jer često ostaje izuzetno teško krivično goniti ili efikasno primijeniti tehniku sramote. Shodno tome, organizacije za ljudska prava treba da razviju nove strategije i promovišu uvođenje jasnih direktiva u međunarodno pravo koje uzimaju u obzir ovaj fenomen i koje mogu pomoći da vlade, korporacije i druge međunarodne finansijske institucije budu odgovorne. Neki međunarodni sporazumi i sporazumi već su dali pravni okvir iz kojeg se može početi rješavati ova kršenja.
Smjernice iz Maastrichta o kršenju ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava su jedan od primjera, u kojima se, na primjer, izjavljuje da su: države odgovorne osigurati da privatni subjekti ili pojedinci, uključujući transnacionalne korporacije nad kojima vrše jurisdikciju, ne liše pojedince svojih ekonomska, socijalna i kulturna prava. Države su odgovorne za kršenje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava koje proizilaze iz njihovog nepoštovanja dužne pažnje u kontroli ponašanja takvih nedržavnih aktera (član 8).
Suočavanje sa angažovanjem spoljnih saradnika za društvena i ekonomska kršenja zahteva veliku ponovnu procenu načina na koji treba da budu konstituisane organizacije za ljudska prava. Organizacije za zaštitu prava treba da počnu predstavljati alternativu neoliberalnom diskursu koji šire vlade, korporacije i masovni mediji. Trenutni hegemonistički diskurs zanemaruje postojanje ekonomskih i socijalnih prava i pretpostavlja da se preduzećima mora dati maksimalan prostor za rad. Da bi to postigle, grupe za ljudska prava također moraju preispitati sastav svojih organizacija i početi zapošljavati socijalne ekonomiste koji mogu raditi sa njihovim pravnim savjetnicima. Osnovna pretpostavka koja daje informaciju ovom prijedlogu je da cilj organizacija za ljudska prava nije samo borba protiv konkretnih kršenja, već i stvaranje prostora i diskursa koji osnažuje potlačene populacije i omogućava im da se bore za svoja osnovna prava. Dakle, samo uvođenje alternativnih diskursa i termina pomoći će u borbi protiv kršenja ljudskih prava u najširem smislu.
Neve Gordon predaje politiku i ljudska prava na Univerzitetu Ben-Gurion, Izrael, i pisala je o tehnici outsourcinga u izraelskom kontekstu za Journal of Human Rights. Može se dobiti na adresi [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati