Kako se vojni aspekt građanskog rata u Šri Lanki polako ali sigurno bliži kraju, pitanja o budućnosti Šri Lanke postaju sve hitnija. Šta bi trebalo biti s bivšim pobunjenicima, posebno onima koji su možda počinili ratne zločine? Kakva će biti sudbina Tamila u Šri Lanka kao narod i da li će njihova prava biti zaštićena? Iako niko ne može odgovoriti na ova pitanja prije nego što se događaji dogode, možemo se nadati da ćemo ih razotkriti Šri Lanka najboljim umovima dostupnim u relevantnim političkim i društvenim oblastima, i najrazličitijim dostupnim savjetima.
Pojavljujući se po prvi put u medijima Šri Lanke, profesor lingvistike MIT-a Noam Chomsky dao je za Sri Lanka Guardian ekskluzivni intervju kako bi razgovarao o događajima koji se odvijaju u Šri Lanka, kao i u svojoj domovini, the Sjedinjene Države. Profesor Čomski je stekao svetsku slavu zbog svog političkog aktivizma i bio je otvoreni kritičar Sjedinjene Države Vanjska politika tokom godina. On je samoproglašeni anarhista, ali je vjerovatno najpoznatiji po svojim čvrstim stavovima podrške napaćenim narodima, kao što su oni u Palestina i Somalija. Sada se nadamo da ćemo primijeniti njegovo dugogodišnje iskustvo i uvid Šri Lanka pomoći naciji da napravi tranziciju iz podijeljene kuće u ujedinjenu i mirnu zemlju.
Ovdje je cijeli tekst Intervjua;
Eric: Čuješ li me još dobro?
Čomski: Da, čujem te.
Eric: Ok, super. Želeo bih da razgovaram sa vama o nekoliko svetskih događaja, ali posebno o početku Šri Lanka jer odatle su ove novine.
Čomski: Da.
Eric: Možda ste čuli neke vijesti o njihovom građanskom ratu koji je porastao u posljednjih godinu dana.
Chomsky: Da, da, pratio sam.
Eric: Da, Tigrovi oslobođenja Tamil Eelama, ili LTTE, bore se za nezavisnu državu već više od četvrt stoljeća, ali se posljednjih nekoliko godina suočavaju s porazom za porazom, posebno u posljednjoj godini kada su izgubili glavni grad Kilinoči i nekoliko drugih ključnih baza. Zapravo, jučer je pala njihova posljednja velika pomorska baza. Možete li mi, molim vas, reći nešto o vašim stavovima Šri Lanka i kako se nosi sa separatističkim problemom?
Chomsky: Pa, ne osjećam da imam dovoljno duboko znanje o detaljima da bih ponudio pouzdano mišljenje, ali jasno je da postoji problem tamilskih prava i sada kada se čini da vojni aspekt sukoba dolazi do kraja ono što bi bilo neophodno, humano i najbolje za sve zainteresovane jeste da se dođe do neke vrste političkog rešenja koje daje priznanje validnim zahtevima za neki oblik autonomije ili samoopredeljenja unutar države Šri Lanke. Da biste to riješili, morate znati više od mene.
Eric: Smatrate li da je nezavisna država za Tamile održiva opcija ili smatrate da je u najboljem interesu ostrva da ostane kao jedna nezavisna nacija, ili kao jedna ujedinjena nacija?
Chomsky: Mislim da je ideja o jedinstvenoj državi loša opcija u velikom dijelu svijeta i zapravo dijelovima svijeta, poput dijelova Evropa, na primjer, idu ka federalnijim aranžmanima. pa uzmi, reci, Španija. u Španija, Katalonija do sada ima visok stepen autonomije unutar španske države. Baskija takođe ima visok stepen autonomije, a isto će sve više važiti i za druge regione. U Engleska, Vels i Škotska u Ujedinjeno kraljevstvo kreću se ka jednom obliku autonomije i samoopredjeljenja i mislim da postoji sličan razvoj događaja Evropa i oni su pomiješani s mnogo prednosti i nedostataka, ali uglavnom mislim da je to općenito zdrav razvoj. Mislim, ljudi imaju različite interese, različitu kulturnu pozadinu, različite brige, i treba da postoje posebni aranžmani koji će im omogućiti da ostvare svoje posebne interese i brige u skladu sa drugima. Pretpostavljam da je neki oblik federalizma dobar ishod u multinacionalnim, multikulturalnim sistemima, posebno tamo gdje postoji prilično geografska odvojenost. Znate, to samo zavisi od lokalnih okolnosti, vrste smještaja koji su mogući. Bez stvarno dubokog znanja o ovim stvarima, bilo bi previše drsko da stranac iznese svoje mišljenje.
Eric: Razumem to. Želio bih malo o tome kako će se Šri Lanka baviti rekonstrukcijom, u suštini, nakon što LTTE konačno bude poražen, što bi većina vojnih analitičara trebalo da se dogodi u narednih mjesec ili dva. Šta mislite da bi trebala biti sudbina desetina hiljada pobunjenika koji su se borili tokom decenija-
Čomski: Žao mi je, reci ponovo. Šta ja mislim, u smislu čega?
Eric: Šta mislite, kakva bi trebala biti sudbina desetina hiljada ljudi koji su se borili sa LTTE tokom decenija, uključujući vojnike nižeg nivoa, sve do vodećih oficira?
Čomski: Razumem. Pa, generalni pristup, mislim, trebao bi biti, opšta pretpostavka bi trebala biti da će postojati neka vrsta amnestije. Vjerovatno nije loša ideja osnovati nekakvu komisiju za primirje bez kaznenih ovlaštenja, ali sa istražnim ovlastima, koja bi rasvijetlila zvjerstva i zločine počinjene na svim stranama, kao korak ka pomirenju i zajedničkom životu.
Eric: Da, ratni zločini i zločini će zapravo biti vruće pitanje u Šri Lanki, s obzirom na to da je toliko visokih vođa pobunjenika optuženo za (naručivanje) nekoliko masakra i da je to grupa koja je zapravo izmislila bombaša samoubicu, ili barem samoubilački pojas, koliko ja razumijem.
Čomski: Da, pa ima dosta zločina na svim stranama, nesumnjivo, i trebalo bi da ih bude... Znate, nije lako. Mnogo ljudi je stradalo i teško im je da se suoče da je i njihova strana kriva za zločine, ali je veoma važno da se to dogodi. Na drugim mjestima je bio umjereno uspješan; in Južna Afrika, u Salvador, u Gvatemala. To ne prevazilazi probleme, ali dovodi do osnove za određeni stepen pomirenja i osnove za zajednički život na neki konstruktivan način.
Eric: U redu, razumijem to. Što se tiče najvišeg rukovodstva LTTE-a, da li mislite da bi to moglo biti zdravije ili štetnije za? Šri Lanka da kreira sopstvena suđenja u Nirnburgu da bi se sudio sa ovim vrhunskim vođama Tigrova?
Čomski: Iskreno sumnjam u to jer bi suđenja u Nirnburgu, da su ozbiljna, morala da izbegnu duboki nemoral stvarnih suđenja u Nirnburgu. Zapamtite, stvarna suđenja u Nirnburgu su bila suđenja poraženima, a ne pobjednicima. U stvari, princip Nirnburškog suđenja bio je da ako su Saveznici počinili neki zločin, to nije bio zločin. Tako, na primjer, njemački ratni zločinci nisu bili optuženi za bombardiranje urbanih, civilnih ciljeva jer su saveznici radili više od nacista, a nacistički ratni zločinci poput komandanta podmornice Dönitz su bili u mogućnosti da dovedu kao svjedoke odbrane američke i britanske kolege koji su svjedočili da su radili iste stvari tako da su to automatski postale nezločini. Drugim riječima, ratni zločin se definiše kao nešto što ste vi učinili, a mi nismo i to pretvara suđenje u laž. Od tada je to bila laž. Glavni sudija u Nirnburgu, šef Robert Džekson, američki glavni tužilac, dao je veoma snažne izjave u Nirnburgu, upozoravajući tamošnje sudije da, kako je rekao, "dajemo optuženima otrovni kalež i ako iz njega pijuckamo ( što znači da ako izvršimo zločine poput njihovih) onda moramo biti podvrgnuti istoj kazni." Naravno, ništa slično se nije dogodilo niti je uopšte zamislivo. Džekson rekao: "Ako to ne uradimo, to znači da je suđenje bilo farsa." Pa nismo to uradili pa to znači da je suđenje bilo farsa, iako su krivi možda najkrivlji zločinci u modernoj istoriji. Dakle, suđenje po uzoru na Nirnburg uopšte ne bi bilo dobro. To bi jednostavno bilo suđenje poraženima, a to samo izaziva daljnju mržnju, ljutnju i obećava ružan sukob. Pošteno suđenje, koje sudi svima, moglo bi se zamisliti, ali pretpostavljam da to vjerovatno nije dobra ideja, kao što nije provedeno u zemljama koje sam spomenuo.
Tako u Južna Afrika, Gvatemala, I Salvador bilo je dosta ljudi krivih za strašne zločine, uglavnom vlast, ali oni nisu kažnjeni. Postojala je komisija za istinu koja je dozvoljavala da se pomire sa zločinima ili barem prepoznaju i bila je neka vrsta izvinjenja za njih, ali nije bilo kazne i to je vjerovatno bio mudar potez. Pošto morate da nađete način da živite zajedno i da možda treba da postoje kazne, možda i ne, znate da to zavisi od društva i načina na koji se odluči da se bavi ovim stvarima, ali mislim da to treba raditi sa oprezom i na pravi način. način koji gleda prema budućnosti, raduje se postavljanju temelja za budućnost pomirenja, priznavanja međusobnih prava i razvoja održivog društvenog sistema za sve.
Eric: Dakle, možda bi bilo korisnije Šri Lanka da daju opštu amnestiju liderima na obe strane umesto da sude nekim od svojih lidera?
Čomski: Pa, to je delikatan problem sa kojim se suočava samo društvo. Kako da nastavimo da se nosimo sa zločinima i da u isto vreme prepoznamo da ćemo morati da živimo zajedno, a na to nema jednostavnog odgovora.
Eric: Postoji neko razmišljanje o tome kako Šri Lanka može imati globalne implikacije u poukama za buduće sukobe. Od Drugog svjetskog rata bilo je bezbrojnih sukoba u kojima su UN i globalna zajednica pozivali na prekid vatre što je prije moguće, na početak mirovnih pregovora, pa čak i na raspoređivanje mirovnih snaga, ali u toliko slučajeva, čak i ako rat se trenutno zaustavi, ponovo će se podići, kao u Etiopiji i Eritreji, na Šri Lanki nekoliko puta iu drugim slučajevima. Može li biti da će više života biti spašeno ako se sukobima dopusti da se razriješe i ako se dopusti utvrđivanje odlučujućih vojnih pobjeda i poraza umjesto zaustavljanja rata prije nego što se on zaista može riješiti?
Čomski: Pa, mislim da treba uložiti sve moguće napore za mirno diplomatsko rešenje. Postoji užasan teret dokazivanja za one koji bi savjetovali nasilje kao rješenje, i mislim da je pribjegavanje nasilju gotovo uvijek bilo štetno, gotovo gorko, tako da mislim da bi prva pretpostavka trebala biti da će međunarodne mirovne snage i diplomatija biti daleko poželjniji ishod i samo ako je jednostavno nemoguće izvršiti, treba dozvoliti da se situacija pogorša u nasilje, koje je obično veoma štetno za sve. Postoje neka mjesta gdje su mirovne akcije prilično dobro funkcionisale.
Eric: Možete li možda navesti primjer toga, kao što je možda Koreja?
Čomski: Pa unutra Koreja nije bilo drugog rata, ali uzmi Egipat i Izrael. Na Sinaju postoje mirovne snage i daljeg nasilja nije bilo. S druge strane, u južnom Libanu postoje mirovne snage UN-a, ali to nije spriječilo Izrael od nastavka invazije. Možda je ograničio obim agresije i vjerovatno je, u stvari, imao neku vrstu odvraćajućeg efekta, ali ne mnogo. Postoji samo mješavina slučajeva širom svijeta. To je svakako poželjno i treba ga težiti što je više moguće. Nadao bi se da bi to moglo dovesti do direktnog rješenja, što se ponekad dešavalo. Uzmi Sudan, što je užasna situacija, ali jedan od pozitivnijih koraka koje je Bushova administracija poduzela bio je pomaganje da se dođe do smanjenja, ne potpunog rješenja, već barem smanjenja sukoba između Sjevera i Juga u njihovom građanskom ratu, i to je rješenje koje treba dati prednost. Isto u Indonezija. Nakon što su SAD i Britanija podržale, snažno podržale, invaziju Indonezije i masakri u Istočnom Timoru, jednom od najgorih na svijetu i vjerovatno zbrisali četvrtinu stanovništva, ali kada su SAD konačno pristale, pod velikim pritiskom, (međunarodni i domaći) Clinton je pristao da kaže Indonežanima da se povuku, što su, naravno, i učinili, zatim su bile poslate mirovne snage, mirovne snage UN-a, pod vodstvom Australije, koje su smanjile i u velikoj mjeri eliminirale preostali nasilni sukob. Bio je to daleko od potpunog uspjeha, ali je bio djelomičan.
Eric: Razumem. Želeo bih da premestim naš razgovor ovde Amerika, i neke od novih dešavanja koja su se dešavala ove godine. Posebno sada kada imamo novog predsjednika, želio bih da dobijem vaše mišljenje o njemu o nekim pitanjima, ali kao uvod u to, možete li mi reći neka početna razmišljanja o sada završenoj Bushovoj administraciji?
Čomski: Pa, Bušova administracija se sigurno rangira kao jedna od najgorih u američkoj istoriji, možda i najgora. Dovela je do katastrofe u gotovo svemu čega je dotakla. Domaća privreda i društveni sistem ulaze u najgori kolaps od Velike depresije u značajnoj mjeri zbog mjera koje je preduzela Bushova administracija, iako sežu dublje u Klintonovu i Reganovu administraciju. Na međunarodnom planu izvela je dva rata, oba katastrofalna za žrtve i štetna za US također. To je dovelo do pada prestiža Sjedinjene Države do istorijskog minimuma. The US nikada nije bio toliko omražen i često omražen u cijelom svijetu. U stvari, to je razorilo sistem građanskih sloboda. Srećom, prilično je otporan pa će preživjeti, ali su svakako pokušali ozbiljno potkopati Ustav. Zaista nije potrebno o tome detaljno raspravljati. Poenta je da je Bushova administracija bila toliko omražena čak i iznutra da su na prošlim izborima obje stranke bile protiv nje. Republikanska stranka se natjecala protiv dosadašnje administracije, što se smatralo obavezom, pa su ga pokušali spriječiti u tome, što je dobra mjera štete koju je nanijela Sjedinjenim Državama, a još gore svijetu. Spomenuo sam jedan pozitivan element, a ima i nekoliko drugih, ali uglavnom je to bila katastrofa.
Eric: Postoji nekoliko republikanaca koji su to izjavili zato što nije bilo napada nakon 11. septembra, i zato što se toliko predsjednika koji su nepopularni u svoje vrijeme pamti pozitivnije u budućnosti...šta mislite da će njegovo naslijeđe biti 50 ili 100 godine od sada?
Čomski: Čuli ste taj argument, što je prilično neverovatno. Između 1993. i 2001. godine nije bilo terorističkih napada. 1993. godine je bio pokušaj dizanja u zrak svjetskog trgovinskog centra koji je bio vrlo blizu uspjeha. Uz malo bolje planiranje, vjerovatno bi ubilo deset hiljada ljudi. Ali nije bilo terorističkih napada između 1993. i 2001. bez napada na građanske slobode i bez ratova i agresije, pa šta nam to govori? Činjenica je da je pod Bushovom administracijom terorizam znatno porastao. Očekivalo se da će invazija na Irak dovelo bi do porasta terorizma širom svijeta i jeste, ali daleko više nego što se očekivalo. Terorizam je porastao za oko sedam puta nakon invazije Irak. Druge akcije Bušove administracije koje su bile navodne reakcije na terorizam imale su užasne posledice na drugim mestima. Uzmi Somalija. Bushova administracija je počela da traga za dobrotvornim organizacijama, islamskim dobrotvornim organizacijama, a jedna od dobrotvornih organizacija koju su ušli i uništili je bila dobrotvorna organizacija koju su optužili za terorizam, a kasnije su priznali da nije bilo osnova za optužbu. U međuvremenu su uništili dobrotvornu organizaciju koja je pružala jednu od glavnih potpora privredi Somalija. Rezultat je bio to Somalija pao u haos, a to je još veći haos nego ranije. Tada je Bushova administracija podržala etiopsku invaziju, što je pogoršalo situaciju.
Sada je to jedna od najvećih humanitarnih kriza Afrika. Značajan dio toga bila je navodna radnja za zaštitu Sjedinjene Države od terora koji je imao efekat nula, ali efekat Somalija bilo užasno, a ima i drugih takvih slučajeva. Dakle, taj argument je užasan. Što se tiče naslijeđa Uprave, to u velikoj mjeri zavisi od propagandnog sistema. Uzmite, recimo, Ronalda Regana. Reagan nije bio posebno popularan predsjednik. Zapravo, njegova popularnost je bila otprilike normalna kada je bio na funkciji ili kasnije. Njegov rekord je bio šokantan. Bio je najprotekcionističkiji predsjednik u poslijeratnoj američkoj istoriji. Udvostručio je protekcionističke barijere. On je praktično doveo Pentagon da poduči zaostali američki menadžment japanskim modernim proizvodnim tehnikama. Spasao je banke. Izašao je iz zemlje sa ogromnim deficitom. Stopa rasta pod Reaganom bila je niža nego u bilo kojoj drugoj poslijeratnoj deceniji. On ima veliki dio odgovornosti za razvoj radikalnog islama u Avganistan, i još važnije u Pakistan gde je to izuzetno opasna pojava. Uz podršku diktature Zia h je izvršio masovni terorizam. On je jedan od vodećih terorista u modernom svijetu i izazvao je klanje stotina hiljada ljudi u Centralna Amerika. Podržavao je režim aparthejda, kršeći sankcije Kongresa.
Dalje i dalje sa užasnim zapisom, ali nekoliko godina nakon njegove smrti, desno krilo Republikanske stranke pokrenulo je propagandni program pod nazivom Reganovo naslijeđe koji je pokušao izgraditi sliku o njemu kao velikom heroju i svetom svecu slobodne trgovine. , čemu se protivio i tako dalje, i sada ne možete otići u grad u Sjedinjenim Državama a da ne vidite Reaganovu biblioteku ili Reagan aerodrom ili tako nešto. Memorijal kada je umro bio je jedan od najsramotnijih perioda američke istorije sa nečim što možete očekivati u Severnoj Koreji, ali je stvorio potpuno izmišljeno Reganovo nasleđe koje se sada ugradilo u istorijsku svest. Dakle, to se može uraditi uz masovnu propagandu, a možda će to biti učinjeno i sa Bushom. Malo sumnjam, ali je zamislivo. Ako je naslijeđe zasnovano na akcijama, na njega će se gledati kao na vrlo mračni dio Amerika povijest.
Eric: Razgovarali smo o ratu protiv terorizma koji je vodio SAD i njeni saveznici za nekoliko pitanja, ali bih o tome direktno razgovarao. Znam da se protivite ratu u Iraku, kao i nekoliko drugih upada, kao što je ono što smo uradili u Somaliji, ali šta mislite o Avganistanu? Bio je US pravo u invaziji Avganistan nakon 9/11?
Čomski: Osjećao sam da je to veliki zločin i još uvijek se osjećam. The Sjedinjene Države napao Avganistan iz veoma eksplicitnog razloga. To je objavljeno u javnosti, ali od tada se mnogo lagalo o tome, ali je bilo vrlo javno. Razlog je bio taj što su talibani – Bushova administracija zahtijevali da se Osama Bin Laden izruči Sjedinjenim Državama i tražili su dokaze o njegovom zločinu. Pa, Bushova administracija nije htjela pružiti nikakve dokaze pa su izvršili invaziju. Razlog zašto nisu pružili nikakve dokaze, kasnije se ispostavilo, je taj što ih nisu imali. Osam mjeseci kasnije FBI je priznao da nakon najveće međunarodne istrage u historiji jednostavno nisu imali nikakve dokaze. Vjerovali su da je zavjera za 9. septembar skovana Avganistan, ali je vjerovatno implementiran na Arapskom poluostrvu i u Evropa.
Tako su izvršili invaziju, i izvršili invaziju sa saznanjem da nekoliko miliona ljudi izlažu riziku od gladi. Bili su na ivici gladi i invazija ih je možda otjerala preko ivice. Njihova procjena je bila 2.5 miliona ljudi. U stvari, humanitarne agencije i drugi su bili ljuti zbog toga i morali su povući svoju podršku i tako dalje. Srećom, nije se dogodilo najgore, ali izvršiti invaziju na osnovu te pretpostavke, kada je vaš jedini cilj da natjerate vladu da preda nekoga kada ne možete pružiti dokaze je samo veliki zločin, a invazija je imala užasan efekat na Avganistan. Neka od aktualnih studija javnog mnijenja otkrivaju da je jedna od najpopularnijih ličnosti u Avganistan čini se da je trenutno Nadžibulah, posljednji komunistički vladar zemlje nakon što su se Rusi povukli. Od tada je US je zemlju predao gospodarima rata koji su je raskomadali, zatim izvršili invaziju, a sada zemlja ide ka katastrofi.
Što se tiče trenutne politike, mislim da Obama izgleda agresivnije i nasilnije od Busha. Prva djela koja su se dogodila pod njegovom upravom bili su napadi na Avganistan i u Pakistan, od kojih su oba ubila mnogo civila i jačaju podršku talibanima i teroru. Želi da proširi vojnu stranu rata. Postoji afganistanski mirovni pokret, koji poziva na smanjenje ili kraj terora. Predsjednik Karzai je molio Sjedinjene Države da ne izvode napade koji će pogoditi civile i, zapravo, zahtijevao je vremenski raspored za povlačenje stranih snaga, američkih snaga, ali to se samo potpuno zanemaruje i prilike za mirno rješenje su samo ignorisano. Postoje razlozi za to u koje neću ulaziti, ali mislim da je to užasna politika. One su pogubne za Avganistance, a možda i za Amerikance. Takođe se preliva i na Pakistan, naravno, što je zaista opasno. Pakistan, do sada je djelimično pod kontrolom radikalnih islamističkih elemenata koje je Reagan pomogao da se tamo instaliraju. To je ekstremna opasnost za Pakistan i zapravo za svijet, pošto Pakistan ima nuklearno oružje.
Eric: S tim u vezi, Obama je ranije izjavio da će poslati trupe Pakistanplemenskim regijama u Rusiji ako pakistanske vojne snage ne bi mogle slomiti tamošnje snage Talibana i Al Kaide. Mislite li da je ovo realna mogućnost, i ako jeste, rizikuje li Obama sličnu reakciju kod kuće i širom svijeta koju je možda predsjednik Nixon dobio nakon kambodžanske invazije i američke zračne podrške naporima ARVN-a u Laos još tokom Vijetnamskog rata?
Čomski: Moguće je, ali pravi problem će biti šta to radi Pakistan i Avganistan, i tu mislim da bi bilo pogubno.
*U ovom trenutku nam je ponestalo vremena pa smo se oprostili.
Do Erica Beilaya možete doći na [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati