1. O rekonstrukciji
Anthony DiMaggio: “Humanitarna rekonstrukcija” Iraka je u velikoj mjeri priznata kao neuspjeh u korporativnoj štampi. Zanimljivo je, međutim, vidjeti razloge zašto: otpor koči obnovu, nije bilo savršenog predviđanja od strane Bushove administracije u procesu planiranja koordinacije rekonstrukcije, pretjerane “brze kadrovske smjene” onih Amerikanaca uključenih u obnovu, Američki novac je „nužno“ otišao u „pacifikaciju“ umesto u obnovu, itd. Ono što se ovde čini da se sistematski izostavlja jeste bilo kakva stvarna odgovornost na Bušovu administraciju zbog njenog neuspeha da humanitarnu rekonstrukciju učini visokim prioritetom.
Čomski: Izgovori takođe zanemaruju činjenicu da je pobuna nastala zbog brutalnosti invazije i okupacije — što je, u stvari, jedan od najneverovatnijih neuspeha u vojnoj istoriji. Nacisti su imali manje problema u okupiranoj Evropi, a Rusi su decenijama držali svoje satelite sa daleko manje poteškoća. Teško je zamisliti analog. Nekoliko mjeseci nakon invazije, sreo sam visoko iskusnog starijeg ljekara u jednoj od vodećih humanitarnih organizacija, koji je služio u nekim od najgorih dijelova svijeta. Upravo se nakratko vratio iz Bagdada, gdje je pokušavao da ponovo uspostavi zdravstvene ustanove, ali nije mogao zbog nesposobnosti CPA. Rekao mi je da nikada nije vidio takvu kombinaciju "arogancije, neznanja i nekompetentnosti", misleći na civile Pentagona koji su zaduženi za to. Zapravo, bilo je monumentalno. Čak nisu uspjeli da čuvaju i lokacije oružja za masovno uništenje koje su bile pod nadzorom UN-a, tako da su ih sistematski pljačkali, predavali nekome — vjerovatno džihadistima — visokopreciznu opremu pogodnu za proizvodnju projektila i nuklearnog oružja, opasnih biotoksina itd., koji su njihovom prijatelju Sadamu dali SAD, UK i drugi. Ironije su gotovo neopisive.
Još jedna činjenica koja se zanemaruje, iako konačno počinje da curi, je ogromna korupcija po CPA, pored koje sve što se pripisuje UN-u bledi u beznačajnosti. Dosta informacija je bilo lako dostupno, ali ovdje su objavljene samo sitnice.
Može se nastaviti. Ali glavna i ključna točka koja se previđa je presuda Nirnberga, u kojoj se proglašava da je agresija „najviši međunarodni zločin koji se razlikuje od drugih ratnih zločina samo po tome što u sebi sadrži akumulirano zlo cjeline“. Svo "akumulirano zlo". Također se zanemaruju stroge riječi američkog glavnog tužioca, sudije Jacksona: „Ako su određena djela kršenja ugovora zločini, oni su zločini bez obzira da li ih čini Sjedinjene Države ili Njemačka, a mi nismo spremni postaviti pravilo zločinačkog ponašanja prema drugima na koje ne bismo bili voljni da se pozivamo protiv nas... Nikada ne smijemo zaboraviti da je zapisnik po kojem sudimo ovim optuženima zapis na osnovu kojeg će nam sutra suditi historija. Dati ovim optuženicima otrovni kalež znači staviti ga i našim usnama.” Dok se barem ovo ne prepozna, sve druge rasprave su samo fusnote, i to sramotne.
Herman: Specijalnost SAD je uništavanje, a ne rekonstrukcija, u skladu sa dugogodišnjim davanjem primata od strane američke elite vojnim sredstvima i upotrebom sile u obračunu sa ciljnim državama. Spašavamo ih uništavajući ih, a zatim prelazimo na sljedeći kreativni projekat. Tako to funkcionira čak i kada uspijemo da na vlast dovedemo popustljiv klijentski režim, kao u Nikaragvi nakon svrgavanja Sandinista ili u Afganistanu nakon uklanjanja i raspršenja Talibana. Bilo je eksplicitnih izjava rukovodstva da “izgradnja nacije” nije naš posao – mi smo specijalizovani za demontažu, a ne za izgradnju.
U Iraku je bilo dosta izgradnje, ali ne mnogo rekonstrukcije. Ono što je izgrađeno su ogromne američke vojne baze i objekti, popravke postrojenja za vađenje nafte i zaštitni zidovi ui oko Zelene zone, koja je u suštini okupirana tvrđava unutar Bagdada. Nije mnogo urađeno za dobrobit Iraka. Postoje dva podsticaja za obnovu u Iraku: jedan je da služi američkim kompanijama, očigledno uglavnom donatorskim kompanijama poput Halliburtona i Bechtela, koje žele posao, posebno u uslovima u kojima je pljačka relativno laka s obzirom na teške uslove i fiskalnu konfuziju. Postoji i poticaj za rekonstrukciju kako bi se pomoglo u prodaji vlade klijenta iračkom narodu. Prvi poticaj je bio djelotvoran, jer su donatorske kompanije dobile mnogo poslova uz mnogo preplate, ali većina njihovog posla je bila u izgradnji baze, naftnoj industriji i izgradnji zelene zone, a ne rekonstrukciji koja je od pomoći Iračanima. Drugi poticaj je mogao imati određenu moć osim ekstremnih poteškoća u radu u vrlo nesigurnom okruženju okupiranog Iraka, plus činjenica da su Bushevi prioriteti i neočekivano visoki troškovi okupacije učinili ovaj oblik pomoći vladi klijenta preskupim ; pa je pomoć klijentskoj vladi svedena na američku specijalnost pacifikacije nasiljem.
2. O građanskom ratu u Iraku
DiMaggio: Uobičajeni argument protiv deeskalacije i povlačenja je da bi Irak zapao u građanski rat. Da li američka javnost treba ozbiljno shvatiti ovaj argument? Mnogi su tvrdili da SAD već promovira građanski rat u Iraku obučavajući iračke snage sigurnosti da se bore protiv drugih Iračana (otpor). Osim toga, drugi su istakli da američka okupacija teško da će promijeniti dinamiku dugogodišnjih sektaških i kulturnih podjela između različitih grupa u Iraku (šiiti, Kurdi, suniti); zapravo ih može pogoršati pogoršanjem odnosa između sunitskih pobunjenika/otpora i šiita i Kurda. Ima li ikakvog legitimiteta argument da bi SAD trebale spriječiti građanski rat?
Čomski: Agresori nemaju prava, samo odgovornost. Jedan je da se obezbede ogromne reparacije (a ne pomoć). Drugi je da se odmah povuku, osim ako ne postoje jaki dokazi da stanovništvo želi da oni ostanu. Reći da takvi dokazi nedostaju je ozbiljno potcenjivanje. Najnovija anketa (u avgustu 2005.), koju je sprovelo britansko Ministarstvo odbrane i koja je procurila u desničarsku britansku štampu, otkriva da preko 80% stanovništva želi da snage SAD-a i Velike Britanije napuste, a 1% misli da povećavaju bezbednost, i da 45% odobrava napade na američko-britanske snage. Ako to znači da su svi Iračani, kako je objavljeno, mora biti da je protivljenje okupatorima daleko veće u arapskom Iraku, gdje su oni zapravo raspoređeni i angažirani. Ovo nije previše iznenađujuće u svjetlu ranijih informacija
koji je objavljen.
Herman: Bušov rat je već započeo građanski rat kao dio evoluirajuće okupacione strategije. Karakter okupacije, sa svojom ubilačkom upotrebom vatrene moći i grubim postupanjem prema stanovništvu, stalno je jačao i konsolidovao otpor. Pošto nisu uspjeli da efektivno instaliraju marionetu čak i bez nominalnih demokratskih oblika, Bushovi ratni menadžeri odlučili su se za prešutni savez sa šiitima i Kurdima, kojima bi se kroz izborni proces dala nominalna i vjerovatno delić stvarne moći, ali uz veći dio pravni i moćni aranžmani okupacije ostali su netaknuti, a Sjedinjene Države su ostale da štite nove kvazi-vladare od pobune zasnovane na sunitima. To je izazvalo i institucionaliziralo građanski rat, pri čemu je okupacija zadržana kao vojna ruka jedne strane. Stoga je ideja da bi Sjedinjene Države trebale ostati na tome kako bi spriječile građanski rat smijeh – proizvele su otpor, a zatim prešle na prešutno savezništvo sa šiitima i Kurdima da se bore protiv sunita u ime posljednje dvije grupe dok su pokušavale da obučiti ih i naoružati kako bi sami mogli smiriti sunite, što će reći u građanskom ratu uz direktnu pomoć i učešće strane vojske.
3. O povlačenju SAD-a
DiMaggio: Čini se da većina Amerikanaca razmišlja o povlačenju u narednih godinu dana. Mislite li da UN ili Arapska liga treba da odigraju bilo kakvu ozbiljnu ulogu u osiguravanju da vakuum moći ne zamijeni američku okupaciju, ako SAD odluče da odu? Drugim riječima, da li su ove dvije organizacije neophodne za promicanje sigurnosti u Iraku? Prema onome što su ankete otkrile, čini se da ljudi u Iraku više vole da iračke snage sigurnosti preuzmu stabilizaciju i nadzor nad zemljom, a ne SAD ili neka druga sila. Da li je ovo uopšte realno? Da li dovođenje snaga Arapske lige ne bi samo izložilo Irak vanjskim političkim pritiscima susjednih režima? I ima li tu UN zaista kredibilitet nakon skoro 15 godina ubilačkih sankcija?
Čomski: U zapadnoj propagandi, ubilačke sankcije se nazivaju “sankcije UN-a”, što je tehnički tačno, ali kukavička utaja. Oduvijek je bilo savršeno očito da su oni pokrenuti i provedeni na inicijativu SAD-a, sa „nosačem koplja za Pax Americana“ — kako je Blairova Britanija opisana u vodećem britanskom časopisu za međunarodne poslove — ljubazno iza. A okrutni i divlji karakter sankcija (kao i ilegalne isporuke nafte) u velikoj većini sežu do Washingtona. Do aprila 2003. velika većina Amerikanaca smatrala je da UN, a ne SAD, treba da preuzmu odgovornost za Irak – otprilike stav koji su španski glasači odobrili godinu dana kasnije, ali u SAD-u se demokratija pogoršala do te mjere da je javno mnijenje mali uticaj na politiku, na veoma širok spektar pitanja. Diskusija je, u svakom slučaju, prazna. Na Iračanima je da donose ove odluke. Osvajači mogu imati bilo koje neobaviještene subjektivne prosudbe koje žele, ali oni su samo marginalnog interesa, bez obzira ko su osvajači.
Herman: Uz povlačenje SAD-a, postojao bi snažan poticaj za tri podnacionalne grupe da dođu u neku vrstu smještaja, bez ikakve vanjske pomoći. Američko povlačenje bi ukinulo veliki dio razloga za pobunu, pa bi smještaj postao moguć. Sama garancija o specifičnom i kratkoročnom izlasku SAD-a na vrijeme bi vjerovatno izazvala ozbiljne domaće pokušaje da proizvedu pomirenje i okončaju borbu koja je toliko skupa za sve strane, ali uglavnom za sunite i šiite.
Druge arapske države su radile korisnu uslugu posredovanja u Libanu u ranijim godinama, tako da njihova korisnost u ovoj službi nije isključena. UN su prilično potpuno diskreditirane i vjerovatno nemaju nikakvu korisnu ulogu ovdje. Ali ne treba zanemariti mogućnost čisto autohtonog smještaja u odsustvu agresora-okupatora iz inostranstva. Sjedinjene Države su uništile zemlju i nastavljaju dalje da uništavaju u svojim operacijama pacifikacije, tako da bi završetak njihovih operacija bio gigantski plus. Malo je vjerovatno da bi situacija bila tako loša ili gora sa Sjedinjenim Državama i njihovom “koalicijom potkupljenih” iz Iraka, a postoji velika šansa da bi bila mnogo bolja. Iračanima svakako treba dati šansu da se oslobode agresije okupacije nakon dugih godina neslobode pod Sadamom Huseinom.
Sjedinjene Države ne samo da treba brzo izaći, već ih treba primorati ili posramiti da plate ogromne sume slobodnom Iraku da nadoknade ogromnu štetu koja je proistekla iz njegovog izvršenja “vrhovnog zločina” i ubilačke okupacije.
Anthony DiMaggio predaje bliskoistočnu politiku i američku vladu na Državnom univerzitetu Ilinoisa. On je viši urednik The Indy, nezavisnih novina sa sjedištem u Illinoisu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati