Kako se užasne priče koje dolaze iz Sirije i Egipta povećavaju, zašto bi se iko trebao brinuti o nevolji palestinske udovice i majke šestero djece (svi maloljetnici i svi stanovnici Izraela) koja se suočava s izgledom da bude deportirana, iako je živjela na istoku Jerusalim skoro 20 godina? Neko ko je pročitao moj izveštaj prošle nedelje o Nahilu Rajbiju, 38, koji je rođen u Hebronu i živi u istočnom Jerusalimu od 1995. godine, rekao mi je: „Previše vremena trošiš na sitnice“ („Sud daje udovici u istočnom Jerusalemu u poslednjem trenutku odgode deportacije”, Haaretz, 22. avgust 2013.). Ova primjedba nije bila neprijateljska ili podrugljiva; to je jednostavno bio izraz iznenađenja.
Radžbijev slučaj je, kako kažu, prevazišao slovo zakona. Službenik granične policije nije je odmah deportovao iako mu je visoki službenik Registra stanovništva dao zeleno svjetlo. Umjesto toga, uzeo je u obzir da Rajbi ima šestero djece, starosti od 5 do 17 godina, i dao joj je grejs period od tri dana da joj da vremena da se izbori sa nalogom za deportaciju. Izraelska grupa za ljudska prava, Hamoked: Centar za odbranu pojedinca — gdje se ljudi prirodno obraćaju u takvim slučajevima — podnijela je hitnu peticiju Visokom sudu pravde u njeno ime. Tražilo je da se nalog za deportaciju poništi. Sudija Yoram Danziger nije izdao privremenu zabranu deportacije, ali je Odeljenje za predstavke Višeg suda pri Ministarstvu pravde shvatilo iz teksta njegove presude da on zapravo nalaže vlastima da suspenduju nalog za deportaciju; duh njegove odluke uticao je i na smjernice date policiji i Registru stanovništva.
Ima onih koji kažu da je Radžbin strah od deportacije iz svog doma u starom gradu Jerusalemu manji od patnje miliona sirijske djece koja su postala izbjeglice. Neki bi čak išli toliko daleko da bi rekli da je historija izraelske dominacije nad Palestincima patuljasta zbog neshvatljivog pokolja koji se događa u regiji. Po toj logici, muškarci mogu reći ženama u Izraelu i Italiji da se ne žale na rodnu diskriminaciju jer njihove sestre u Africi i dalje trpe praksu sakaćenja ženskih genitalija, dok je u Indiji selektivni pobačaj ženskih fetusa i dalje rasprostranjen. Zapadnjački Jevreji mogu reći arapskim Jevrejima i Jevrejima Sefardima da bi trebali prestati da se žale jer im ide mnogo bolje od stanovnika favela u Brazilu.
Rangiranje nepravdi, zločina i diskriminacije na skali užasa samo je još jedna tehnika kojom se vlastodršci služe da zadrže svoju moć, da opravdaju svoje pretjerane privilegije i omalovaže svaku javnu ili građansku borbu za ravnopravnost.
Pitanje, dakle, nije u tome da li je Rajbijev slučaj zasjenjen nečim strašnijim, već u tome kakvi su zakoni i procedure koje su uspostavili izraelski pravnici od nje učinili zločincem. Pitanje nije da li je situacija u Siriji zastrašujuća, već zašto se još hiljade Palestinaca i Palestinki nalaze u Rajbijevoj situaciji, suočeni s prijetnjom deportacije i odsjeka od svojih porodica u Jerusalemu.
Radžbin muž, Palestinac, stanovnik Jerusalima, bio je epileptičar, narkoman i alkoholičar; zanemario je birokratske poslove, kao što je podnošenje zahtjeva za spajanje porodice. To je učinio tek 2006. godine, iako su se on i Nahil vjenčali 1994. godine. Zahtjev je odobren u junu 2012., a Rajbiju je odobrena dozvola za boravak u Jerusalimu, koja važi godinu dana. Izraelski zakon ograničava palestinske partnere izraelskih državljana i stanovnika u stjecanju statusa stalnog boravka ili državljanstva, tako da odobrenje za spajanje porodice u takvim slučajevima ima oblik obnovljive jednogodišnje dozvole boravka/boravaka. Kada je Radžbin muž umro prošlog januara, njena dozvola je automatski istekla.
Postoji poseban komitet koji se bavi nejevrejima, kao što su Rusi ili Australci, koji su se vjenčali s izraelskim državljanima i postali udovice ili udovice ili koji su se razveli od svojih partnera prije nego što su dobili status stalnog boravka ili državljanstvo. Ovo je, kako mu naslov kaže, „Savjetodavni međuministarski komitet za dodjelu rezidentnog statusa u Izraelu iz humanitarnih razloga“. Članove komisije čine generalni direktor Uprave za stanovništvo, imigraciju i granice, koji ujedno i predsjedava; predstavnici ministarstava vanjskih poslova, zdravstva i socijalnih poslova; i predstavnici Nacionalnog instituta za osiguranje, Izraelske policije i polutajne jedinice za vezu pod nazivom Nativ (koja podstiče imigraciju Jevreja u Izrael iz bivšeg Sovjetskog Saveza). Procedure rada ovog odbora prikazane su na pet stranica veličine A4; njen broj procedure u evidenciji Uprave za stanovništvo, imigraciju i granicu je 5.2.0022. Po definiciji, savjetuje generalnog direktora vlasti, koji, kao što je gore navedeno, također predsjedava odborom.
Kao Palestinka, Rajbi se morala obratiti drugom komitetu, na koji se obratila preko Centra za odbranu pojedinca u martu. Ovaj odbor je “Javni odbor za razmatranje zahtjeva za privremeni boravak/boravišnu dozvolu iz posebnih humanitarnih razloga.” Komitetom predsjedava neko ko je kvalifikovan da služi kao sudija okružnog suda i imenuje ga ministar unutrašnjih poslova. Među ostalim članovima su predstavnici Ministarstva odbrane i službe bezbednosti Šin Bet, predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova kojeg imenuje to ministarstvo i predstavnik javnosti kojeg zajednički imenuju ministri pravde i unutrašnjih poslova. I ovdje su procedure rada komisije izložene na pet stranica veličine A4; broj procedure komisije je 5.2.0039. Kao što je gore navedeno, komisija savjetuje ministra unutrašnjih poslova i bavi se samo zahtjevima za privremeni boravak ili dozvolu boravka/boravaka.
Zahtjev za međuministarski komitet (za nejevreje rođene u Australiji ili Rusiji) mora se podnijeti lično u jednoj od brojnih filijala Uprave za stanovništvo, imigraciju i granicu. Odjeljak A.2 drugog postupka organa vlasti, 5.1.0001, kaže da, “dok se ne donese odluka o zahtjevu ili žalbi, podnosilac/žalilac neće biti deportovan iz zemlje” pod uslovom da zahtjev/žalba podnesena jednoj od filijala organa.
Za razliku od toga, zahtjev drugom odboru, javnom savjetodavnom odboru koji savjetuje ministra unutrašnjih poslova, mora se poslati poštom u Vladin kompleks, Menachem Begin Rd. 125, Tel Aviv. Stoga se odjeljak A.2 u proceduri 5.1.0001 ne primjenjuje na Palestince. Ova tehnikalija je ono što je vlastima omogućilo da prijete Rajbiju deportacijom iz Jerusalima. Budući da je politika izraelske vlade motivirana željom da se ograniči broj Palestinaca u Jerusalimu i u samom Izraelu, dopuštam sebi slobodu da kažem da je ova tehnikalija bila očigledno unaprijed smišljena.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati