Od njegove smrti, komentari zapadnih medija o pokojnom Nelsonu Mandeli uglavnom su se sastojali od saniranih prikaza Mandele kao sveca, pacifista,[I]poslednjih dana Gandhi[Ii]. Beskrvna “kumbaja figura” (kod Seamusa Milnea nezaboravne riječi) čija se politička vizija za Južnu Afriku protezala malo dalje od proširenja južnoafričke franšize. U danima nakon njegove smrti Mandela je hvaljen od strane najnevjerovatnijih ličnosti – od onih koji su direktno potpomognuta vlada aparthejda, nedavni šefovi država čije su akcije na Bliskom istoku bile oštro osuđen od Mandele, do muzičari koji su se oglušili o kulturni bojkot Južne Afrike i političari nedavno angažovan u naporima da obespraviti crne Amerikance. Mandelin poznati talenat (overplayed i iskorijenjen iz svog strateškog konteksta) za oprost[Iii] je toliko efikasno od strane medijskih komentatora da je komemoracija njegove smrti postala svojevrsna etička kupka za bogate i moćne u kojoj se ispiru prošli grijesi i nezgodne činjenice.
Lijeva kritika tipično užasnog učinka mejnstrim medija uglavnom se fokusirala na licemjerje medijskog prenošenja neupitnih protesti divljenja za Mandelu od onih političkih lidera (prošlosti i sadašnjosti) država koje su imale ključnu ulogu u podržavanju vlade aparthejda u Pretoriji i osiguravanju opstanka režima, anahronog koliko god okrutnog, sve do posljednje decenije dvadesetog stoljeća (iako kao nedavno detaljno on Novi levi projekat čak i ovi kritičari potcenjivali su razmere zapadnog dosluha sa režimom aparthejda). Jedno pitanje koje nije široko zapaženo je izdvajanje iz istorije uloge Kube u porazu aparthejda i spoljnih napada režima aparthejda dok je nastojao da održi unutrašnji sistem vladavine bele rase uništavajući nacionalističke antiimperijalističke snage na svom granice. Kontrastne uloge Sjedinjenih Država i Kube u vezi sa Južnom Afrikom bile su dio šireg obrasca u kojem su Sjedinjene Države podržavale kontrarevolucionarne snage širom Afrike. Kao dio te kontrarevolucionarne borbe, Južna Afrika je bila cijenjeni saveznik Sjedinjenih Država – posebno u pogledu nove nezavisne Angole.
U periodu nakon Drugog svjetskog rata u Africi, kako su se evropski kolonijalni sistemi polako raspadali, Sjedinjene Države i europske kolonijalne sile nastojale su oblikovati taj proces tako da zadrže pristup resursima bivših kolonija, sprječavajući nove nezavisne države da naprave svoje izlazak iz novog globalnog ekonomskog poretka koji predvode Amerika, i nadmetanje sa Sovjetskim Savezom za odanost novih nezavisnih država.
Kako se južnoafrički susjed Angola približavao nezavisnosti od Portugala 1975., Amerikanci su bacili svoju podršku iza UNITA-e (União Nacional para a Independência Total de Angola), jedne od tri glavne političke i paravojne snage koje su se pojavile da se suprotstave portugalskoj vlasti. U početku maoistička grupacija, do 1980-ih UNITA je postala snaga krajnje desnice, primajući ključnu podršku ne samo od Sjedinjenih Država, već i od aparthejda Južne Afrike. Kao odgovor, Sovjeti i Kubanci su podržali levičarski MPLA (Movimento Popular de Libertação de Angola), koji je većina država priznala kao vlada Angole (ali ne i od strane Sjedinjenih Država).
MPLA je postala ključni saveznik ANC-a – obezbjeđujući oružano krilo pokreta resurse, baze i obuku. Dok je sovjetska podrška MPLA uglavnom bila ograničena na obezbjeđivanje oružja i tehničkih savjetnika, Kubanci su, nakon intervencije Južne Afrike, poslali desetine hiljada vojnika koji su se borili zajedno s MPLA protiv južnoafričke vojske – ostvarivši ključnu pobjedu u bici Kuito Cuanavale 1988. Među ciljevima Južnoafrikanaca u to vrijeme bio je osiguranje da UNITA preživi kako bi spriječila vojne snage SWAPO-a (Jugozapadnoafrička narodna organizacija) da prijete ilegalnom okupacijom Namibije od strane Južne Afrike iz svojih baza u Angoli .
Iako su prikazani kao puki zastupnici Sovjeta u to vrijeme, sadašnji naučni konsenzus je da je intervencija Kubanaca na kontinentu poduzeta za Castrov režim sopstvenih razloga (u rasponu od pristup afričkim resursima do iskrenog ideološka opozicija kolonijalizmu) a Kubanci su se često sukobljavali sa svojim sovjetskim saveznicima zbog njihove afričke politike. Iako se može razumno tvrditi koliko je bila nezainteresovana kubanska intervencija u Angoli i drugdje u Africi (sam Mandela je na kubansku intervenciju gledao kao na nesebičan čin solidaristički internacionalizam) jasno je da je Kuba odigrala vitalnu ulogu u održavanju ANC-a, demoraliziranju režima aparthejda i inspiriranju crne Afrike da vjeruje da je vojska “bijeli giganti” mogao biti poražen. U govor održao je u Havani tokom svoje posete Kubi 1991. godine Mandela je izjavio da:
“Odlučujući poraz agresivnih snaga aparthejda uništio je mit o nepobjedivosti bijelog tlačitelja. Poraz vojske aparthejda poslužio je kao inspiracija za narod Južne Afrike koji se bori. Bez poraza Cuita Cuanavalea naše organizacije ne bi bile legalizovane. Poraz rasističke vojske u Cuito Cuanavaleu omogućio mi je da danas budem ovdje s vama. Cuito Cuanavale označava podjelu u borbi za oslobođenje južne Afrike. Cuito Cuanavale označio je važan korak u borbi za oslobađanje kontinenta i naše zemlje od pošasti aparthejda.”
S obzirom na uobičajeni medijski prikaz Hladnog rata kao moralne igre dobrota protiv zlikovaca u kojoj se pojavljuju neugodne činjenice o zapadnoj podršci kvazifašističkim režimima, masakru i genocidu,[Iv]su uglavnom isključeni iz konvencionalnog narativa, nije iznenađujuće da je uloga Kube u pomaganju svrgavanja aparthejda (i sramotna podrška Zapada režimu) također u velikoj mjeri nestala. memorijska rupa.
Međutim, isključivanje ovog aspekta borbe aparthejda u medijskom izvještavanju nakon Mandeline smrti otkriva impresivan stepen ideološke discipline od strane medija. Kao što je naširoko objavljeno, na komemoraciji Mandeline smrti, Barack Obama se rukovao s Raoulom Castrom – prvim javnim susretom lidera Sjedinjenih Država i Kube od kubanske revolucije. U svojim pričama o istorijskom rukovanju niko od njih staratelj, u samostalan, u Washington post, u New York Times, BBC online ili Daily Telegraph smatrao prikladnim spomenuti ulogu Kube u borbi protiv aparthejda – izuzetan propust s obzirom na kontekst rukovanja i suprotstavljene istorijske uloge dvije države u vezi s aparthejdom (posebno treba spomenuti kanadskog Globe and Mail koja je uspjela izbjeći ove činjenice uprkos inače detaljima američko-kubanskih hladnoratovskih odnosa).
Zanemarivanje istorijskog konteksta od strane medija bilo je sve upečatljivije kada se uzme u obzir da je Raul Castro počastvovan time što je bio samo jedan od pet stranih šefova država koji su održali govor na državnoj komemoraciji (sasvim jasno u znak priznanja uloge Kube u borbi za poraz aparthejda). Ni mediji to nisu zabilježili tokom njegov govor američki predsjednik nije izgovorio nijednu riječ izvinjenja za ključnu ulogu Sjedinjenih Država u podršci režimu (koja se možda čak proširila i na obezbjeđivanje južnoafričkih snaga sigurnosti sa inteligencijom koja im je omogućila da uhapse Mandelu): mediji su se radije fokusirali na mnogo važnije stvari, kao što je zapošljavanje očigledno lažnog prevodioca za znakovni jezik tokom Obamine široke hvaljen, a ipak tipično floskulan, govor.
Pažljivo izbjegavanje suprotstavljenih hladnoratovskih uloga Sjedinjenih Država i Kube u odnosu na Južnu Afriku od strane medija nije od puke akademske posljedice. Kao što je Džordž Orvel shvatio, kontrola istorijskih narativa daje elitama moćan nadzor nad javnom percepcijom sadašnje stvarnosti i daje tim elitama veću slobodu u njihovom budućem delovanju. Kontinuirana imperijalistička intervencija, vojna ili na neki drugi način, u takozvanom svijetu u razvoju od strane Sjedinjenih Država i njenih saveznika uvelike ovisi o vjerovanju javnosti u 'osnovna dobronamjernost'[v] zapadnih sila. Vjerovanje da Sjedinjene Države igraju suštinski benignu ulogu u svjetskim poslovima ovisi zauzvrat o vrlo iskrivljenoj slici istorijske uloge Sjedinjenih Država.
Jedan važan aspekt ovoga je djetinjasto manihejski prikaz Hladnog rata kao čiste borbe između dobra i zla (prikaz kojem je, naravno, u velikoj mjeri potpomognut ekstremno represivni karakter sovjetskog bloka). Prepoznavanje uloge Kube u pomaganju ANC-u, dok su zapadne sile podržavale aparthejd, je, naravno, teško upotrebljivo za održavanje ovog konvencionalnog hladnoratovskog narativa. Impresivno medijsko izbjegavanje konteksta rukovanja Kastra i Obame i značaja Castrovog govora na komemoraciji je onda samo jedan od bezbroj načina na koji mediji oblikuju historiju kako bi služili moćnicima i osigurali zapadnu kontrolu nad razvijeni svijet i svijet u razvoju nastavlja neometano.
Bilo bi dobro da se prisjetimo stvarne uloge Kube i Sjedinjenih Država u vezi sa Južnom Afrikom, ne samo da budemo iskreni, niti da jednostavno odamo počast mnogim Kubancima koji su poginuli u borbi protiv aparthejda, već i da povećamo izglede za sprječavanje buduće zapadne intervencije na „Globalnom jugu“ tako što će pravilno obrazovati javnost o jednoj od stvarnih hladnoratovskih uloga samoproglašenih branilaca slobodnog svijeta.
[I] Sasvim suprotno činjenicama – Mandela se nikada nije odrekao njegovo vjerovanje da su Južnoafrikanci imali pravo da koriste nasilna sredstva za otpor režimu – uključujući upotrebu smrtonosne sile protiv snaga sigurnosti.
[Ii] Još jedna istorijska ličnost sanirana ideološkim sistemom. Norman Finkelstein nedavno knjiga o indijskom revolucionaru koji nastoji da odvoji pravog Gandija od simulakruma s zračnim četkanjem.
[Iii] Neki levi komentatori su to nastojali kritikovati Mandelu, I ANC uopšte, za njihovo napuštanje ANC Povelja o slobodi i njihovo konačno prihvatanje neoliberalnih recepata koji su imali razarajući uticaj na većinu stanovništva Južne Afrike. Svaka takva kritika bi trebalo da uzme u obzir izuzetno teškim okolnostima Mandela i ANC našli su se u ranim 90-im. Uz prijetnju građanski rat koji je visio nad zemljom, sa vašingtonskim konsenzusom u načinu osvajanja svijeta i sa raspadom sovjetskog bloka, manevarski prostor ANC-a bio je izuzetno ograničen. Ipak, treba napomenuti da se značajne brojke u ANC-u nastavljaju raspravljati se da je možda bilo moguće mobilisati južnoafričke mase za postizanje ekonomske transformacije koja bi ispunila obećanja iz Povelje slobode. S obzirom na snage koje su se suprotstavile Mandeli i izuzetne žrtve koje je podnio, može izgledati bezobrazno kritizirati ga, ali teško je ne razmišljati o Mandelinom neuspjehu da kritizira ANC-ovu očiglednu ravnodušnost prema postizanju ekonomske transformacije Južne Afrike nakon što je prijetnja građanskog rata dugo trajala utihnuo. U članku o Mandeli Guardian'sGary Younge bilješke da je u vrijeme svoje smrti Martin Luther King bio marginalizirana i prezrena figura u američkom društvu, a projekt obezvrjeđivanja Kingovog poziva na pravdu i pretvaranja u jednu od najpopularnijih ličnosti u američkoj povijesti dogodio se tek nakon njegove smrti. Slična sanacija i koopcija Mandele dogodili su se mnogo prije nego što je umro – što može sugerirati da je on djelimično bio saučesnik u tom procesu.
[Iv] Na primjer, američka podrška za mnoštvo totalitarnim režimima u Južnoj i Centralnoj Americi, američki invazija Južnog Vijetnama 1962. zapadna podrška za Suhartovu genocidnu kampanju u Istočnom Timoru kolosalan masakrprogresivnih snaga i etničkih Kineza koji su mu prethodili, Zapadna podrška Crvenih Kmera nakon njihovog izbacivanja s vlasti od strane američkih Vijetnamacabete noire među mnogi drugi strašne epizode.
[v] Termin koji je skovao disidentski britanski istoričar Mark Curtis.
Alex Doherty je suosnivač Novi levi projekat. Možete ga pratiti na twitteru @alexdoherty7
Ovaj članak je objavljen pod licencom Creative Commons Attribution-NonCommercial 3.0.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati