Odobrenjem zračnih napada na Islamsku državu (aka ISIS), predsjednik Obama je postao četvrti američki vrhovni komandant nakon Ronalda Reagana koji je pokrenuo kampanju bombardovanja Iraka.
Kao i uvijek, BBC je brzo došao u red. Izvještavajući o najavi za Today Program, BBC-jev Tom Esslemont izjavio je da “Ne raditi ništa ovdje nije opcija”. Kao i veći dio BBC-jevog izdanja, bilo je nejasno da li nam Esslemont iznosi stav vlade SAD-a ili svoje. Nije bilo zabune oko njegove zaključne napomene: “Za kritičare je to previše ograničena operacija koja će malo učiniti da umanji moć džihadista Islamske države.” Mark Urban, BBC-jev diplomatski urednik, također je bio daleko od objektivnog i neutralnog kada je tvitovao: „Francuska razmatra pridruživanje humanitarnoj intervenciji u sjevernom Iraku. [Državni sekretar SAD John] Kerry govori o 'genocidu'. Vrijeme je da Downing St ponovo razmisli?”
Osim toga, The Guardian je izašao u prilog zračnim napadima („Amerikanci imaju posebnu odgovornost ovdje“), kao i Laburistička stranka.
U depresivno uskoj debati u medijima i političkom mejnstrimu često nedostaje stručno mišljenje. Napominjući da je uspon Islamske države simptom neuspjeha iračke i zapadne političke elite, Jane Kinninmont, zamjenica šefa Chatham House programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku, tvrdi da bi "zračni napadi mogli širiti, a ne riješiti problem". Phyllis Bennis, saradnica na Institutu za političke studije, kaže “trebalo bi biti potpuno jasno da ne možemo bombardirati islamističke ekstremiste kako bi se pokorili ili nestali. Svaka bomba regrutuje više pristalica.” Robert Pape, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu i direktor Čikaškog projekta za bezbednost i terorizam, slaže se sa tim. Pišući u junu, on je tvrdio da bi nas „daleko od toga da povredi teroriste, ponovno angažovanje u Iraku (i/ili uključivanje Sirije) vratilo na put rastuće terorističke pretnje od koje nam je trebalo više od decenije da pobegnemo“, pre nego što je zaključio „američka vojska uključenost može samo naštetiti, ne i pomoći.”
Čak su i bivši insajderi Obamine administracije bili kritični prema bombaškom napadu. Pišući za časopis Foreign Affairs, Steven Simon, koji je služio kao viši direktor za pitanja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike u Bijeloj kući od 2011. do 12., tvrdi da će američki zračni napadi “gotovo sigurno ujediniti sunite protiv drugih sekti i povećati podršku ISIS-u, istovremeno podstičući prezir za Sjedinjene Države.”
Dakle, ako američki vojni napadi nisu rješenje, šta jest? S obzirom da se Islamska država hrani podrškom koju im daju značajni dijelovi sunitske zajednice u Iraku, među posmatračima Bliskog istoka postoji širok konsenzus da odgovor leži u Bagdadu. Ukratko, prijetnja od Islamske države bit će riješena samo kada postoji široka, nesektaška iračka vlada u kojoj suniti osjećaju da imaju udjela. Odluka Nourija Al-Malikija da se povuče s mjesta iračkog premijera je stoga važan korak ka ovom cilju, iako ostaju pitanja da li će njegova zamjena, Haidar al-Abadi (iz iste političke stranke kao i Maliki), izvršiti promjene koje su neophodne za nacionalno pomirenje. Drugo, potrebno je izvršiti pritisak na one, uglavnom u Zaljevu, koji podržavaju Islamsku državu. Zbog toga je dobrodošla nedavno objavljena rezolucija Ujedinjenih naroda kojom se prijeti sankcijama protiv onih koji financiraju, regrutiraju ili isporučuju oružje džihadskoj grupi. U širem smislu, umjesto da spoljne države naoružavaju jednu ili drugu stranu, sve isporuke oružja regionu moraju biti zaustavljene. Opšte je poznato da je Islamska država zauzela velike količine oružarnice iračke vojske koju je snabdjela SAD. Manje poznata je činjenica da je Islamska država viđena kako koristi oružje hrvatske proizvodnje – koje je CIA pomogla da pošalje u Siriju, navodi New York Times.
To su srednjoročna i dugoročna rješenja. Međutim, suprotno medijskim okvirima krize, SAD nisu jedini globalni akter koji je u stanju brzo odgovoriti na neposrednu krizu. Kao što je zastupnica Diane Abbott napomenula na BBC Newsnightu, ako treba da dođe do vanjske intervencije u Iraku, treba je provesti Ujedinjene nacije – upravo ono za šta su i bile postavljene. „Zaboravili smo na ulogu međunarodnih institucija“, napomenuo je Abbott. Medijski komentatori koji ne mogu razumjeti nikoga osim američke glume trebali bi uzeti u obzir.
Bilo bi dobro da uzmu u obzir i nedavni izvještaj New York Timesa o vođi Islamske države, Abu Bakru al-Baghdadiju: “Na svakom koraku, uspon gospodina Bagdadija je oblikovan angažmanom Sjedinjenih Država u Iraku”. Citirajući istraživanje iračkog učenjaka Hišama al-Hašimija, u članku se navodi da je gospodin Bagdadi proveo pet godina u američkom zatvoru "gdje je, kao i mnogi borci ISIS-a koji su sada na bojnom polju, postao radikalniji".
Kao što je Abbott sardično primijetio na Newsnightu o nasilnom odnosu Zapada s Irakom, definicija ludila je nastaviti raditi istu stvar i očekivati drugačiji rezultat.
Ian Sinclair je autor knjige The March That Shook Blair: An Oral History od 15. februara 2003. godine, koju je objavio Peace News Press. On tvituje @IanJSinclair
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati