Izvor: TomDispatch.com
Ponekad, dok razmišljam o američkim beskrajnim ratovima ovog veka, ne mogu a da ne pomislim na one stihove iz pesme Edvina Stara, „(Rat, ha) Yeah! (Za šta je dobro?) Apsolutno ništa!” Mislim, podsjetite me, šta su dobrog za ovu zemlju učinili ti katastrofalni, neuspješni, još uvijek uveliko tekući sukobi? Ili za tebe? Ili za mene?
Godinama i godinama, ono što je postalo poznato kao američki “rat protiv terorizma” (a kasnije samo njeni “zauvijek ratovi”) uživalo je izuzetnu dvostranačku podršku u Kongresu, da ne kažem u cijeloj zemlji. Tokom skoro dvije decenije, četiri predsjednika obje strane nisu oklijevali da iskoriste svoju moć uključivanja naše vojske na razne načine, barem 85 zemlje širom svijeta u ime poraza “terorizma” ili “nasilnog ekstremizma”. Takve intervencije su uključivale zračne napade na oružane grupe u sedam zemalja, direktnu borbu protiv takvih grupa u 12 zemalja, vojne vježbe u 41 zemlji i obuku ili pomoć lokalnim vojnim, policijskim ili graničnim patrolnim jedinicama u 79 zemalja. A to čak ni da ne spominjemo zapanjujući broj američkih vojnih baza širom svijeta u kojima se mogu izvoditi protuterorističke operacije, masovnu prodaju oružja stranim vladama ili sve dodatna raspoređivanja snagama za specijalne operacije ove zemlje.
Najtanji pravni temelj za sve ovo bila su dva drevna akta Kongresa. Prvi je bio odobrenje za upotrebu vojne sile (AUMF) koji je dozvolio predsjedniku da djeluje protiv “onih nacija, organizacija ili osoba za koje utvrdi da su planirali, ovlastili, počinili ili pomogli terorističke napade koji su se dogodili 11. septembra 2001. ili su skrivali takve organizacije ili osobe”. To je, naravno, dovelo do katastrofalnog rata u Avganistanu. Usvojen je u sedmici nakon napada na New York i Washington, DC. Jedini protivnik tog zakona u Predstavničkom domu, Predstavnica Barbara Lee (D–CA), suočila se s prijetnjama smrću javnosti zbog svog glasanja, iako je stajala pri tome, previše ispravno se plašeći da bi takav zakon sankcionirao beskrajne ratove u inostranstvu (kao što je, naravno, i učinio).
Drugi AUMF donio je 15. oktobra 2002. godine a 77-23 glasova u Senatu. Pod lažnim obrazloženjem da Irak Sadama Huseina nosi oružje za masovno uništenje (nije), da je AUMF dao predsjedniku Georgeu W. Bushu i njegovoj posadi zeleno svjetlo za invaziju na Irak i rušenje njegovog režima. Prošlog mjeseca konačno Dom glasao 268-161 (uključujući 49 republikanskih glasova za) za ukidanje drugog od tih ovlaštenja.
Razmišljajući o tome kada su američki “zauvijek ratovi” prvi put počeli, teško je zamisliti kako se još uvijek možemo boriti u Iraku i Siriji pod istim labavim opravdanjem rata protiv terorizma skoro dvije decenije kasnije ili da je AUMF iz 2001., netaknut od strane Kongresa, i dalje stoji, pružajući četvrtom predsjedniku od početka rata protiv terorizma izgovor za akcije svih vrsta.
Sjećam se da sam u martu 2003. iz svoje kuće u sjevernoj Kaliforniji gledao kako novinske stanice emituju bombe koje su eksplodirale iznad Bagdada. Prethodno sam prisustvovao protesti oko San Francisca, vičući iz pluća o potencijalno katastrofalnim posljedicama invazije na zemlju na osnovu onoga što je čak i tada izgledalo kao očigledna laž. U međuvremenu, malo sam znao da će odobrenje za rat u Afganistanu koje sam zaista podržavao, kao način da se žene te zemlje oslobode i stvori demokratija od nasilne države, i dalje biti katastrofalno traje skoro 20 godina kasnije.
Niti sam zamišljao da ću 2011. godine, pošto sam shvatio svoju grešku kada je u pitanju rat u Avganistanu, suosnivač Brown University's Projekat troškova rata; niti da ću, otprilike jednu deceniju nakon tog rata, tretirati ratom traumatizirane veterane i njihove porodice kao psihoterapeuta, čak i kada sam postao supružnik mornaričkog podmorničara. Drugu deceniju rata protiv terorizma provela bih čuvajući svog muža i naše dvoje male dece kroz četiri vojna poteza i bezbrojna angažovanja, naše živote bez daha i mučeni čudnim tempom katastrofalnih, zauvek (i sve više gde god) ratova koji su došli do definišu globalno prisustvo Amerike u dvadeset prvom veku.
Usred svih priča o Afganistancu Joea Bidena odluka o povlačenju koji je došao "iz crijeva", prema zvaničniku bliskom predsjedniku, lako je zaboraviti da ova zemlja nastavlja da vodi neke od istih ratova.
Šta nas čuva?
Uzmite, na primjer, kraj prošlog mjeseca kada je predsjednik Bajden naredio "odbrambeni" vazdušni napadi u Iraku i Siriji protiv grupa iračkih milicija koje navodno podržava Iran. Smatralo se da su te grupe odgovorne za seriju od najmanje pet napadi dronovima o skladištenju oružja i operativnim bazama koje koriste američke trupe u Iraku i Siriji. U junskim američkim zračnim napadima navodno su ubijena četiri pripadnika milicije, iako ih je bilo izvještaja da je jedan udario u stambeni kompleks, ubivši dijete i ranivši još tri civila (nešto što tek treba provjeriti). Neimenovani "viši službenik administracije" objašnjeno: “Imamo odgovornost da pokažemo da napad na Amerikance nosi posljedice, a to je istina bez obzira na to da li ti napadi nanose žrtve ili ne.” On, međutim, nije objasnio šta su te američke trupe uopšte radile u bazama u Iraku i Siriji.
Imajte na umu da je takav čin poduzet samo na osnovu predsjedničke ovlasti, s tim da je Kongres potpuno stavljen po strani, kao što je to bio slučaj otkako je donio te AUMF tako davno. Da budemo sigurni, neki Amerikanci još uvijek tvrde da su takvi preventivni napadi - i stvarno, bilo kakva vojna gomila - upravo ono što Amerikance čuva.
Moj muž, oficir mornarice, služio je na tri nuklearne i balističke podmornice i jednom bojnom brodu. On je također izgradio skoro 20-godišnju karijeru na filozofiji da je najbolji instrument mira, ako bilo koja od druge dvije velike sile na ovoj planeti istupi iz reda, koncept obostrano osiguranog uništenja – mogućnost, tj. da bi predsjednik naredio ne zračne udare u Siriji, već nuklearne udare negdje.
On i ja se redovno svađamo oko toga. Kako se, pitam ga, može bilo koje oružje, ništa manje nuklearno, ikada smatrati instrumentom sigurnosti? (Iako živi na selu sa većina naoružanih građana na planeti, znam da ovo nije baš pobjednički argument u zemlji.) Mislim, uzmite u obzir četiri godine koje smo upravo proživjeli! Zamislite u kakvim je rukama bio naš nuklearni arsenal od 2017. do 2020.!
Moj muž me uvijek jednostavno gleda kao da o tome zna mnogo više od mene. Ipak, samo nagoveštaj plana za "mir" zasnovan na mogućnosti kraja svijeta me baš ne opušta, kao ni svijet u kojem američki predsjednik može narediti zračne napade manje-više bilo gdje na planeti bez podrške bilo koga drugog, uključujući Kongres.
Svaki put kad moj muž ode od kuće da ode u neki bunker ili kancelariju gdje bi se među prvima sklonio od nuklearnog napada, moja utroba se stisne. Osjećam beznađe u pogledu onoga što bi se dogodilo ako bismo ikada došli do tačke bez povratka gdje bi jedina opcija mogla biti da uzvratimo udarac jer smo i sami bili pred smrću. To bi bilo “rješenje” u kojem bi samo oni na vlasti mogli ostati sigurni. U međuvremenu, naši skromniji preventivni napadi na druge vojske i oružane grupe u dalekim zemljama zahtijevaju rijetko priznat danak u krvi i blagu.
Svaki put kada čujem o preventivnim udarima poput onih koje je predsjednik Bajden naredio prošlog mjeseca u zemljama s kojima nismo ni službeno u ratu, napade koji su tada sankcionisani u većem dijelu političkog spektra u Washingtonu od predsjednika Predstavničkog doma Nancy Pelosi republikanskom senatoru iz Oklahome Jim Inhofe, pitam se: Koliko je ljudi poginulo u tim napadima? Čije su živote u tim ciljanim područjima uništili neizvjesnost, strah i izgledi za dugotrajnu anksioznost?
Osim toga, s obzirom na moj rad kao terapeut kod veterinara, uvijek se pitam kako se ljudi koji su izveli takve štrajkove sada osjećaju. Iz iskustva znam da samo izvršavanje takvih naredbi o okončanju života može stvoriti osjećaj unutrašnjeg stresa koji vas mijenja na načine koji su gotovo jednako posljedični kao gubitak udova ili dobijanje metka.
Kako naši ratovi ubijaju kod kuće
Već godinama, moje kolege i ja u Projektu Costs of War borimo se da opišemo i kvantificiramo ljudske troškove američkih beskrajnih ratova u dvadeset prvom vijeku. Sve u svemu, procijenili smo da je to više od 801,000 ljudi su poginuli u borbama između američkih, savezničkih i protivničkih trupa i policijskih snaga. A to ne uključuje indirektne smrti zbog uništenih zdravstvenih sistema, pothranjenosti, iseljenja stanovništva i nasilja koje nastavlja da muči traumatizirane porodice u tim ratnim zonama (i ovdje kod kuće).
Prema zapanjujućem novom izvještaju Bena Suitta sa Bostonskog univerziteta, veliki ubica Amerikanaca uključenih u rat protiv terorizma zapravo nije bio borba, već samoubistvo, koji je do sada odnio živote 30,177 boraca i aktivnih vojnika. Stope samoubistava među ratnim veteranima nakon 9. septembra su veće nego u bilo kojoj kohorti veterana od tada prije Drugog svjetskog rata. Među onima od 18 do 35 godina (od kojih najstariji nisu bili ni u dobi za glasanje kada smo prvi put započeli te beskrajne ratove, a najmlađi još nisu rođeni), stopa je porasla za nevjerovatnih 76% od 2005. .
A ako mislite da su oni koji su najviše ozlijeđeni iz njihove službe oni koji se vraćaju kući nakon Iraka i Afganistana, uzmite u obzir ovo: u posljednje dvije decenije stopa samoubistava naglo je porasla među onima koji nikada nisu ni bili raspoređeni u zonu borbenih dejstava ili su raspoređena samo jednom.
Teško je reći zašto se čak i oni koji se ne bore ubijaju tako daleko od američkih dalekih ratišta. Kao psihoterapeut koji je vidio moj dio veterana koji su pokušali da se ubiju ili — kasnije — uspjeli da se ubiju, mogu reći da su dva ključna prediktora tog konačnog, očajničkog čina beznađe i osjećaj da nemate legitiman doprinos drugi.
Kako Suitt ističe, oko 42% Amerikanaca sada ili nije svjesno činjenice da njihova zemlja još uvijek vodi ratove na Velikom Bliskom istoku i u Africi ili misli da je rat protiv terorizma gotov. Razmislite o tome na trenutak. Šta znači voditi ratove za zemlju u kojoj skoro većina stanovništva nije svjesna da to uopće činite?
Kao vojni supružnik čiji partner nije raspoređen u zonu borbenih dejstava, terete američkih vječnih ratova i dalje dijelimo na konkretne načine: češće i duže raspoređivanje sa kraćim pauzama, više uvredljivim i sveobuhvatnim komandnim strukturama, i vrlo malo jasnog pojma za šta bi se ova zemlja mogla više boriti ili kakav bi mogao biti kraj igre.
Ako štrajkovi poput onih koje je predsjednik Bajden odobrio prošlog mjeseca odražavaju bilo šta, to je da postoji nekoliko načina - svakako ne Kongres - da se naš vrhovni komandant obuzda od slanja Amerikanaca da naude i budu povrijeđeni.
"Jesu li vojnici ubice?"
Sećam se kako sam ležao budan 1991, sa 12 godina, sa stomakom u čvorovima, razmišljao o prvi prikaz pirotehnike mogu se sjetiti, kada je predsjednik George H.W. Bush je odobrio udare na Irak Sadama Huseina u onome što je postalo poznato kao Prvi zaljevski rat. Tada sam ocu rekao: „Ne mogu da spavam jer mislim da će se nešto loše desiti!“ Nisam znao šta, ali te vatrene kugle koje su padale na Bagdad na mom TV ekranu u Nju Džersiju delovale su zaista kao posledice.
Gdje su sletjeli? na koga? Šta će se dogoditi sa našom zemljom? Moj otac, koji je iskoristio lakšu povredu na fakultetu da bi izbjegao draft u Vijetnamu i od tada je podržavao svaki rat, slegnuo je ramenima, potapšao me po leđima i rekao da ne zna, ali da ne trebam previše brinuti o tome .
Kao roditelj sada, još uvijek se mogu sjetiti kako je bilo prvo pomisliti da bi ljudi mogli ubiti druge. Kao rezultat toga, pokušavam da nastavim razgovor sa svojom decom dok se ona počinju boriti sa postojanjem zla.
Nedavno je naš šestogodišnji sin, uzbuđen što će uvježbati svoje novostečene vještine čitanja, u kancelariji mog supruga naišao na knjigu vojne istorije iz Drugog svjetskog rata i pronašao fotografije i nacističkih vojnika i jevrejskih zatvorenika koncentracionih logora. Zurio je u mršava tijela i opsjednute oči tih zatvorenika. Nakon razgovora u prvom razredu o ratu i mržnji, iznenada je pokazao na nacističke vojnike na jednoj fotografiji i upitao: "Jesu li vojnici ubice?" Moj muž i ja smo se trgnuli. A onda je upitao: "Zašto ljudi ubijaju?"
Iznova i iznova, kako se postavljaju takva pitanja, svom sinu govorim da ljudi ginu u ratovima jer mnogi od nas okreću leđa onome što se dešava u svijetu u kojem živimo. Previše sam svjestan da prestajemo obraćati pažnju na ono što izabrani zvaničnici to rade jer smo odlučili da ih volimo (ili ih mrzimo, ali nam ne smetaju). Kažem mu da ćemo nastaviti da čitamo vesti i pričamo o tome, jer se moja mala porodica, bez obzira na naše argumente, slaže da Amerikancima nije dovoljno stalo do toga šta rat čini telima i umovima onih koji ga žive .
Evo istine o tome: ne bismo trebali trošiti ovoliko vremena, novca i krvi na sukobe čije su krajnje igre prepuštene diskreciji onoga koga naš sve klimaviji izborni sistem postavi na najvišu funkciju u ovoj zemlji. Sve dok ne izvršimo pritisak na zakonodavce da ukinu taj AUMF iz 2001. i okončaju vječne sukobe koji su prošli s njim, američki ratovi će osigurati da će naša demokratija i vladavina prava kakvu poznajemo dati bilo kakva obećanja mira, samoodbrane i pravde šuplje.
Ne sumnjajte ni na sekundu. Rat je rak za našu demokratiju.
Copyright 2021 Andrea Mazzarino
Andrea Mazzarino, a TomDispatch redovan, suosnivač Brown University's Projekat troškova rata. Obavljala je različite kliničke, istraživačke i zagovaračke pozicije, uključujući u ambulanti za PTSP za pitanja veterana, u Human Rights Watchu i u agenciji za mentalno zdravlje u zajednici. Ona je kourednica Rat i zdravlje: medicinske posljedice ratova u Iraku i Afganistanu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Odgovor je, i uvijek će biti, ljudi koji zarađuju novac od rata. Ratno profiterstvo je način života i postoji od našeg početka. To je ružna istina.