Nažalost, previše je kandidata koji se kvalificiraju kao neminovne i vrlo ozbiljne krize. Nekoliko bi trebalo biti visoko na dnevnom redu svih zabrinutosti, jer predstavljaju bukvalnu prijetnju ljudskom opstanku: sve veća vjerojatnost završnog nuklearnog rata i ekološke katastrofe, koja možda nije previše udaljena. Međutim, želio bih da se fokusiram na uža pitanja, ona koja su trenutno od najvećeg značaja na Zapadu. Ja ću prije svega govoriti o Sjedinjenim Državama, koje najbolje poznajem, a to je najvažniji slučaj zbog svoje ogromne moći. Ali koliko mogu da utvrdim, Evropa nije mnogo drugačija.
Područje koje izaziva najveću zabrinutost je Bliski istok. Nema ničeg novog u tome. Često moram da dogovaram razgovore godinama unapred. Ako me pitaju za naslov, predlažem „Trenutna kriza na Bliskom istoku“. To tek treba da propadne. Postoji dobar razlog: ogromne energetske resurse regije Washington je prije šezdeset godina prepoznao kao „nevjerojatan izvor strateške moći“, „strateški najvažnije područje svijeta“ i „jednu od najvećih materijalnih nagrada na svijetu“. historija.”1 Kontrola nad ovom ogromnom nagradom je od tada primarni cilj američke politike, a prijetnje njoj su, naravno, izazvale ogromnu zabrinutost.
Godinama se pretvaralo da je prijetnja od Rusa, rutinski izgovor za nasilje i subverziju širom svijeta. U slučaju Bliskog istoka, ne moramo uzeti u obzir ovaj izgovor, jer je zvanično napušten. Kada je pao Berlinski zid, prva Bushova administracija objavila je novu Strategiju nacionalne sigurnosti, objašnjavajući da će sve ići po starom, ali u novom retoričkom okviru. Masivni vojni sistem je i dalje neophodan, ali sada zbog „tehnološke sofisticiranosti sila trećeg svijeta“ – što je barem bliže istini – primarna prijetnja, širom svijeta, bio je autohtoni nacionalizam. U službenom dokumentu je dalje objašnjeno da će Sjedinjene Države zadržati svoje interventne snage usmjerene na Bliski istok, gdje „prijetnja našim interesima“ koja zahtijeva intervenciju „ne može biti postavljena na vrata Kremlja“, suprotno decenijama izmišljotina.2 Kako normalno, sve je prošlo bez komentara.
Najozbiljniji trenutni problem u glavama stanovništva, daleko je Irak. A laki pobjednik u nadmetanju za zemlju od koje se najviše strahuju je Iran, ne zato što Iran zaista predstavlja ozbiljnu prijetnju, već zbog bubnjanja vladino-medijske propagande. To je poznati obrazac. Najnoviji primjer je Irak. Invazija na Irak je praktično najavljena u septembru 2002. Kao što sada znamo, američko-britanska invazija je već bila u toku u tajnosti. U tom mjesecu, Washington je pokrenuo ogromnu propagandnu kampanju, s jezivim upozorenjima Condoleezze Rice i drugih da će sljedeća poruka Sadama Husseina biti oblak pečurke u New Yorku. U roku od nekoliko sedmica, propagandni baraž vlade i medija potpuno je otjerao Amerikance s međunarodnog spektra. Sadam je možda bio preziran skoro svuda, ali samo u Sjedinjenim Državama većina stanovništva je bila prestrašena onoga što bi im mogao učiniti sutra. Nije iznenađujuće da je podrška ratu bila usko povezana s takvim strahovima. To je postignuto i ranije, na zadivljujuće načine tokom Reganovih godina, a postoji duga i rasvjetljujuća rana istorija. Ali zadržaću se na tome da sadašnje čudovište stvara doktrinarni sistem, nakon nekoliko riječi o Iraku.
Postoji poplava komentara o Iraku, ali vrlo malo izvještavanja. Novinari su uglavnom ograničeni na utvrđena područja u Bagdadu, ili su uključeni u okupatorsku vojsku. To nije zato što su kukavice ili lijeni, već zato što je jednostavno previše opasno biti bilo gdje drugdje. To nije bilo tačno u ranijim ratovima. Zapanjujuća je činjenica da su Sjedinjene Države i Britanija imale više problema u vođenju Iraka nego što su to imali nacisti u okupiranoj Evropi, ili Rusi u svojim istočnoevropskim satelitima, gdje su državama gvozdenom šakom upravljali lokalni civili i sigurnosne snage spreman ako nešto krene po zlu, ali obično u pozadini. Nasuprot tome, Sjedinjene Države nisu bile u stanju da uspostave režim poslušnih klijenata u Iraku, pod daleko lakšim uslovima.
Ostavljajući po strani doktrinarne sljepoće, šta bi trebalo učiniti u Iraku? Prije nego što odgovorimo, trebali bismo biti jasni o nekim osnovnim principima. Glavni princip je da osvajač nema prava, samo odgovornosti. Prva odgovornost je plaćanje reparacija. Druga odgovornost je slijediti volju žrtava. Zapravo postoji i treća odgovornost: izvođenje zločinaca pred suđenje, ali ta obaveza je toliko udaljena od imperijalnog mentaliteta zapadne kulture da ću je ostaviti po strani.
Odgovornost plaćanja reparacije Iračanima daleko prevazilazi zločin agresije i njene strašne posljedice. Sjedinjene Države i Britanija već duže vrijeme muče stanovništvo Iraka. U novijoj istoriji, obe vlade su snažno podržavale teroristički režim Sadama Huseina u periodu njegovih najgorih zločina, i dugo nakon završetka rata sa Iranom. Iran je konačno kapitulirao, priznajući da se ne može boriti protiv Sjedinjenih Država, koje su do tada otvoreno učestvovale u Sadamovoj agresiji – nešto što Iranci sigurno nisu zaboravili, čak i ako jesu zapadnjaci. Odbacivanje istorije je uvek pogodan stav za one koji drže palice, ali njihove žrtve obično radije obraćaju pažnju na stvarni svet. Nakon iransko-iračkog rata, Washington i London su nastavili da obezbjeđuju vojnu opremu svom prijatelju Sadamu, uključujući sredstva za razvoj oružja za masovno uništenje i sisteme isporuke. Iračke nuklearne inženjere čak su dovodili u Sjedinjene Države radi podučavanja u razvoju nuklearnog oružja 1989. godine, dugo nakon Sadamovih najgorih zločina i iranske kapitulacije.
Neposredno nakon Zaljevskog rata 1991., Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo vratile su se svojoj podršci Sadamu kada su ga efektivno ovlastile da koristi tešku vojnu opremu za suzbijanje šiitskog ustanka koji je mogao zbaciti tiranina. Razlozi su javno obrazloženi. The New York Times izvijestio je da među Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, Britanijom i Saudijskom Arabijom postoji “upadljivo jednoglasno stajalište” da “kakvi god bili grijesi iračkog vođe, on je Zapadu i regiji ponudio bolju nadu za stabilnost svoje zemlje od onih koji su pretrpjeli njegovu represiju”; izraz „stabilnost“ je kodna riječ za „slijeđenje naredbi“.3 New York Times Glavni diplomatski dopisnik Tomas Fridman objasnio je da bi "najbolji od svih svetova" za Vašington bila "vojna hunta sa gvožđem" koja bi vladala Irakom baš na način na koji je Sadam uradio. Ali u nedostatku te opcije, Washington se morao zadovoljiti drugim najboljim: samim Sadamom. Nezamisliva opcija – i tada i sada – je da Iračani vladaju Irakom nezavisno od Sjedinjenih Država.
Zatim je uslijedio ubilački režim sankcija koji su uvele Sjedinjene Države i Britanija, koji je ubio stotine hiljada ljudi, razorio iračko civilno društvo, ojačao tiranina i prisilio stanovništvo da se oslanja na njega za preživljavanje. Sankcije su vjerovatno spasile Sadama od sudbine drugih opakih tiranina, od kojih su neki sasvim uporedivi s njim, koji su svrgnuti iznutra uprkos snažnoj podršci Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva do kraja njihove krvave vladavine: Čaušeskua, Suharta i popriličnih lopova galerija drugih, kojoj se redovno dodaju nova imena. Opet, sve ovo je dosadna drevna istorija za one koji drže toljage, ali ne i za njihove žrtve, ili za ljude koji više vole da razumeju svet. Sve te radnje, i još mnogo toga, zahtijevaju reparacije, u masovnim razmjerima, a odgovornost se proteže i na druge. Ali duboka moralno-intelektualna kriza imperijalne kulture onemogućava bilo kakvo razmišljanje o takvim temama.
Druga odgovornost je da se povinujemo volji stanovništva. Britanske i američke ankete pružaju dovoljno dokaza o tome. Najnovije ankete pokazuju da 87 posto Iračana želi "konkretnu vremensku liniju za povlačenje SAD-a", u odnosu na 76 posto iz 2005.4. godine.XNUMX Ako izvještaji zaista misle na Iračane, kako kažu, to bi impliciralo da je gotovo cijelo stanovništvo arapskog Iraka, gdje američka i britanska vojska su raspoređene, želi čvrst raspored za povlačenje. Sumnjam da bi se u okupiranoj Evropi pod nacistima ili u istočnoj Evropi pod ruskom vlašću mogle naći slične brojke.
Bush-Blair i saradnici, međutim, izjavljuju da ne može postojati vremenski rok za povlačenje. Taj stav dijelom odražava prirodnu mržnju prema demokratiji među moćnicima, često praćenu elokventnim pozivima na demokratiju. Pozivi na demokratiju pomaknuli su se u središte nakon neuspjeha u pronalaženju oružja za masovno uništenje u Iraku, pa je morao biti izmišljen novi motiv za invaziju. Predsjednik je najavio ovu doktrinu na veliko priznanje u novembru 2003. godine u Nacionalnoj zadužbini za demokratiju u Washingtonu. Proglasio je da pravi razlog za invaziju nisu Sadamovi programi naoružanja, kao što su Vašington i London uporno tvrdili, već Bushova mesijanska misija da promovira demokratiju u Iraku, na Bliskom istoku i drugdje. Mediji i istaknuti naučnici bili su duboko impresionirani, s olakšanjem kada su otkrili da je “oslobođenje Iraka” možda “najplemenitiji” rat u istoriji, kako su najavili vodeći liberalni komentatori – osjećaj koji su odjeknuli čak i kritičari, koji su prigovarali da je “plemeniti cilj ” može biti iznad naših mogućnosti, a oni kojima nudimo ovaj divni dar možda su previše zaostali da ga prihvate. Taj zaključak nekoliko dana kasnije potvrdile su američke ankete u Bagdadu. Na pitanje zašto su Sjedinjene Države izvršile invaziju na Irak, neki su se složili s novom doktrinom koju pozdravljaju zapadni intelektualci: 1 posto se složio da je cilj promoviranje demokratije. Drugih 5 posto je reklo da je cilj bio pomoći Iračanima.5 Većina ostalih je uzela zdravo za gotovo da su ciljevi bili očigledni koji se ne mogu pominjati u pristojnom društvu – strateško-ekonomski ciljevi koje rado pripisujemo neprijateljima, kao kada je Rusija napala Afganistan ili Sadam je izvršio invaziju na Kuvajt, ali ih se ne može pominjati kada se okrenemo sebi.
Ali odbacivanje volje naroda u Iraku ide daleko dalje od prirodnog straha od demokratije od strane moćnih. Jednostavno razmotrite politiku koju će vjerovatno voditi nezavisni i manje-više demokratski Irak. Iračani možda ne vole Iran, ali nesumnjivo bi više voleli prijateljski odnos
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati