Vladimir Putin, Recep Tayyip Erdogan i Hassan Rouhani održat će samit ove srijede u Sočiju na kojem će razgovarati o Siriji. Rusija, Turska i Iran su tri moćna igrača u pregovorima u Astani – gdje višestruki prekidi vatre, koliko god ih je teško provesti, barem polako ali sigurno evoluiraju ka konačnom cilju – političkom rješenju.
Stabilna Sirija je ključna za sve strane uključene u evroazijske integracije. Kao Asia Times prijavljeno, Kina je jasno stavila do znanja da će pacificirana Sirija na kraju postati središte Novih puteva svile, poznatog kao Inicijativa Pojas i put (BRI) – nadovezujući se na prethodnu poslovnu bonancu legija malih trgovaca koji putuju između Yiwua i Levanta.
Daleko od nerešivih ratnih i mirovnih pitanja, još je prosvetljujuće posmatrati kako Turska, Iran i Rusija igraju svoje preklapajuće verzije evroazijske ekonomske integracije i/ili poslovanja vezanog za BRI.
Mnogo toga ima veze sa energetskom/transportnom vezom između željezničkih mreža – i, dalje niz put, brze željeznice – i onim što sam opisao od ranih 2000-ih, kao Pipelineistan.
Naftovod Baku-Tblisi-Ceyhan (BTC), dogovor koji je u Bakuu lično posredovao pokojni dr Zbigniew “Grand Chessboard” Brzezinski, bio je veliki energetski/geopolitički udar od strane Clintonove administracije, postavljajući pupčanu čeličnu vrpcu između Azerbejdžana, Gruzije i Turske.
Sada dolazi željeznica Baku-Tblisi-Kars (BTK) – koju je uz veliku pompu otvorio Erdogan zajedno sa predsjednikom Azerbejdžana Ilhamom Alijevim i gruzijskim premijerom Giorgijem Kvirikashvilijem, ali i presudno kazahstanskim premijerom Bakhitžanom Sagintajevim i uzbekistanskim premijerom Abdullom Aripovom. Na kraju krajeva, radi se o integraciji Kavkaza sa centralnom Azijom.
Erdogan je zapravo otišao dalje: BTK je "važan lanac u Novom putu svile, koji ima za cilj da poveže Aziju, Afriku i Evropu." Novi transportni koridor je konfigurisan kao važno evroazijsko čvorište koje povezuje ne samo Kavkaz sa centralnom Azijom, već i, u velikoj slici, EU sa zapadnom Kinom.
BTK je tek početak, s obzirom na dugoročnu strategiju kineske izgrađene brze željeznice od Xinjianga preko centralne Azije sve do Irana, Turske i, naravno, destinacije iz snova: EU. Erdogan jasno vidi kako je Turska strateški pozicionirana da profitira od toga.
Naravno, BTK nije panaceja. Ostale tačke povezivanja između Irana i Turske će se pojaviti, a drugi ključni BRI interkonektori će ubrzati u narednih nekoliko godina, kao što je Evroazijski kopneni most preko obnovljenog Trans-Sibira i ledena verzija Pomorskog puta svile: severni Morski put preko Arktika.
Ono što je posebno zanimljivo u slučaju BTK je interkonekcija Pipelineistan sa Transanadolski gasovod (TANAP), dovozeći prirodni gas iz ogromnog azerbejdžanskog gasnog polja Shah Deniz-2 u Tursku i na kraju u EU.
Turski analitičar Cemil Ertem naglašava, „baš kao i TANAP, BTK željeznica ne samo da povezuje tri zemlje, već je i jedna od glavnih trgovačkih i transportnih ruta u Aziji i Evropi, a posebno u lukama Kazahstana i Turkmenistana. Povezuje Centralnu Aziju sa Turskom sa projektom Marmaray u Istanbulu i preko Kaspijskog regiona. Uz Južni gasni koridor, koji čini okosnicu TANAP-a, on će također povezivati luke na Južnom kineskom moru s Evropom preko Turske.”
Nije ni čudo što je BTK naišao na ekstatičan prijem širom Turske – ili, da kažemo, onoga što je nekada bilo poznato kao Mala Azija. Grafički precizira okretanje Ankare ka istoku (kao što je povećanje trgovine sa Kinom) kao i novi korak u izuzetno složenoj strateškoj međuzavisnosti između Ankare i Moskve; centralnoazijski „stanovi”, na kraju krajeva, spadaju u istorijsku sferu uticaja Rusije.
Dodajte tome (očekujuću) rusku prodaju raketnog odbrambenog sistema S-400 Ankari, i interes Rusije i Kine da Turska bude punopravna članica Šangajske organizacije za saradnju (SCO).
Od IPI do IP i zatim II
Sada uporedite BTK puč sa jednom od zaštitnih znakova Pipelineistana sapunica koje vise na litici; IPI (Iran-Pakistan-Indija), ranije nazvan „the gasovoda za mir".
IPI je prvobitno trebao povezati jugoistočni Iran sa sjevernom Indijom preko Baludžistana, preko pakistanske luke Gwadar (sada ključno čvorište kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora, CPEC). Bushova i Obamina administracija učinile su sve da spriječe da se IPI ikada izgradi, kladeći se umjesto toga na rivalski TAPI (Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija) – koji bi zapravo prokrčio ratnu zonu istočno od Herata u Afganistanu.
TAPI bi se na kraju mogao izgraditi – čak i kada je talibanima uskraćen njihov rez (to je upravo bila tvrdnja prije 20 godina s prvom Clintonovom administracijom: prava na tranzit). U posljednje vrijeme Rusija je pojačala svoju igru, a Gazprom je zaveo Indiju da postane partner u izgradnji TAPI-ja.
Ali onda je uslijedila nedavna najava ruskog ministra energetike Aleksandra Novaka: Moskva i Teheran će potpisati memorandum o razumijevanju za izgradnju 1,200 km gasovoda od Irana do Indije; nazovi to II. A Gazprom će, paralelno, ulagati u neistražena iranska plinska polja duž rute.
Osim činjenice da je Gazprom imao veliku pobjedu – šireći svoj domet prema južnoj Aziji – ključno je da projekat neće biti originalni IPI (zapravo IP), gdje je Iran već izgradio dionicu do granice i ponudio pomoć za Islamabad izgraditi vlastiti dio; potez koji bi bio opterećen američkim sankcijama. Gazpromov projekat će biti podvodni cjevovod od Perzijskog zaljeva do Indijskog okeana.
Sa tačke gledišta New Delhija, ovo je krajnji win-win. TAPI ostaje košmarna ponuda, a Indiji je potreban sav gas koji može dobiti, brzo. Pod pretpostavkom da retorika "Indo-Pacifika" nove Trumpove administracije vrijedi, New Delhi je uvjeren da neće biti podvrgnut sankcijama jer posluje i s Iranom i sa Rusijom.
A onda je došlo do još jednog ključnog događaja koji je proizašao iz Putinove nedavne posjete Teheranu: ideja – direktno iz BRI – o izgradnji željezničke veze između Sankt Peterburga (na Baltiku) i luke Čabahar blizu Perzijskog zaljeva. Čabahar je ključno središte indijskog odgovora na BRI: a pomorska trgovinska veza u Afganistan i Centralnu Aziju zaobilazeći Pakistan, i povezan sa transportnim koridorom Sjever-Jug (INSTC), čiji su Iran, Indija i Rusija ključne članice zajedno sa zemljama Kavkaza i Centralne Azije.
Ne treba vam meteorolog da biste videli u kom pravcu vetar duva preko Evroazije; integracija, do kraja.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati