Postoji više paralela između nezavršenog rata iz 1950-ih u sjeveroistočnoj Aziji i 16-godišnjeg rata koji je u toku na raskršću između centralne i južne Azije nego što se na prvi pogled može vidjeti. Počnimo sa Sjevernom Korejom.
Još jednom se nastavljaju Igre gladi SAD/Južne Koreje. Nije moralo biti ovako.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objasnio je kako: „Rusija je zajedno s Kinom razvila plan koji predlaže 'dvostruko zamrzavanje': Kim Jong-un bi trebao zamrznuti nuklearne testove i prestati s lansiranjem bilo kakvih balističkih projektila, dok bi SAD i Južna Koreja trebale zamrznuti velike količine vježbe koje se koriste kao izgovor za sjeverne testove.”
Nazovite to zdravom diplomatijom. Nema uvjerljivih dokaza da je rusko-kinesko strateško partnerstvo uputilo ovaj plan direktno administraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa. Čak i da jesu, prijedlog je oboren. Poslovični "vojni stručnjaci" snažno su lobirali protiv toga, insistirajući na jednostranoj prednosti Pjongjanga. Što je još gore, savjetnik za nacionalnu sigurnost HR McMaster dosljedno lobira za preventivni rat – kao da se radi o bilo kakvoj vrsti ozbiljnog “rješavanja” sukoba.
U međuvremenu, taj "plan za vatru koja okružuje" oko Guama ostaje na stolu Kim Jong-una. Bitno je zapamtiti da je plan bio Sjeverne Koreje odgovor na Trampov rafal "vatra i bijes". Kim je izjavio da je "da bi diplomatija ponovo funkcionisala, neophodno da SAD prvo naprave odgovarajuću opciju". Kao u otkazivanju ratnih igara Ulchi-Freedom Guardian – u kojima učestvuje do 30,000 američkih vojnika i više od 50,000 južnokorejskih vojnika.
Južnokorejski predsjednik Moon Jae-in poslušno ponavlja mantru Pentagona da su ove Igre gladi, koje traju do 31. avgusta, "odbrambene". Kompjuterske simulacije igranja – vrlo malo vjerovatnog – jednostranog napada Pjongjanga može se kvalifikovati kao odbrana. Ali Kim i Korejska centralna novinska agencija tumače ratne igre u suštini kao ono što one jesu: proba za „odrubljivanje glave“, preventivni napad koji dovodi do promjene režima.
Nije ni čudo što KCNA insistira na mogućoj “katastrofi”. I Peking se, što je najvažnije, slaže. Global Times je razumno tvrdio da „ako Južna Koreja zaista ne želi rat na Korejskom poluostrvu, trebalo bi da pokuša da zaustavi ovu vojnu vežbu“.
Ne možemo spakovati naše probleme
Bilo bi olakšanje ublažiti dramu evociranjem te velike marširane pjesme iz Prvog svjetskog rata; „Spakuj svoje nevolje u svoju staru torbu sa priborom/ I osmeh, osmeh, osmeh.”
Ali ovo je izuzetno ozbiljno. Sporazum o međusobnoj odbrani Kine i Sjeverne Koreje na snazi je od 1961. Pod ovim okvirom, odgovor Pekinga na Trumpovu „vatru i bijes” bio je divan. Ako Pjongjang napadne, Kina je neutralna. Ali ako SAD pokrenu preventivni napad u stilu McMastera, Kina interveniše – vojno – u ime Pjongjanga.
Peking je čak jasno stavio do znanja da preferira da trenutni status quo ostane. Šah-mat.
Osim Igara gladi, retorički rat na Korejskom poluostrvu je smanjio značajnu stopu nakon što je Kina jasno iznijela svoj stav. Prema izvoru obavještajnih službi Beltwaya, to pokazuje da se "vojne SAD i Kine, kao i SAD i Rusi u Siriji, koordiniraju kako bi izbjegli rat".
Dokaze je možda pružio veoma važan prošlosedmični sastanak između predsedavajućeg Zajedničkog štabova SAD i Kine, generala Džozefa Danforda i generala Fanga Fenghuija. Oni potpisao ugovor da je Pentagon bio sposoban da „smanji rizik od pogrešne računice“ u severoistočnoj Aziji.
Među nevjerovatnim vatrometom koji je svojstven njegovom odlasku s mjesta glavnog stratega Bijele kuće, Steve Bannon je zabio: „Ne postoji vojno rješenje, zaboravite. Dok neko ne riješi dio jednačine koji mi pokazuje da 10 miliona ljudi u Seulu ne pogine u prvih 30 minuta od konvencionalnog oružja, ne znam o čemu pričaš, ovdje nema vojnog rješenja, dobili su nas.”
A dodatni dokaz u odjelu „imaju nas“ je da su vježbe „dekapitacije“ teškog bombardera B-1B – izvan zračne baze Andersen na Guamu – tiho „suspendirane“. Ova ključna, uglavnom neprijavljena činjenica u zraku zamjenjuje retoriku državnog sekretara Rexa Tillersona i šefa Pentagona Jamesa "Mad Dog" Mattisa, koji su prije Bannonovog odlaska naglašavali "jake vojne posljedice ako Sjeverna Koreja pogrešno izabere".
Još jednom, sve je u BRI
Hajdemo sada u Avganistan. "Mad Dog" Mattis je jednom slavno rekao da je zabavno pucati u talibanske borce. “Poznate nepoznanice” Don Ramsfeld je bio realniji; preselio se iz Avganistana (prema Iraku) jer nije bilo dovoljno dobrih ciljeva za bombardovanje.
Svako ko je proveo vrijeme radeći/izvještavajući o avganistanskom Hindukušu i jugozapadnim pustinjama zna zašto se primjenjuje poslovično “nema vojnog rješenja”. Postoji bezbroj razloga, počevši od duboke, radikalizirane afganistanske etničke podjele (otprilike, 40% su uglavnom ruralni, plemenski Paštuni, mnoge su regrutirali talibani; skoro 30% su Tadžici, veliki dio njih su urbani, pismeni i u vladi; više od 20% su hazarski šiiti, a 10% su Uzbekistanci).
Najveći dio “pomoći” Washingtona Kabulu u proteklih 16 godina bio je na frontu bombardovanja, a ne ekonomije. Korupcija u vladi je kataklizmična. Gospodari rata vladaju. Talibani napreduju jer nude lokalnu zaštitu. Na ljutnju Paštuna, većina vojske je Tadžika. Tadžikistanski političari su uglavnom bliski Indiji, dok većina Paštuna favorizira Pakistan (na kraju krajeva, imaju rođake s druge strane Durandove linije; uđite u san o budućnosti, ponovno ujedinjenom Paštunistanu).
Na frontu GWOT-a (Globalnog rata protiv terorizma), Al-Kaida ne bi ni postojala da pokojni dr Zbig „Velika šahovska tabla“ Bžežinski nije došao na ideju o širokoj, dobro naoružanoj privatnoj vojsci dementnih džihadista-kum- plemenski Afganistanci koji se bore protiv komunističke vlade u Kabulu tokom 1980-ih. Dodajte ovome mit da Pentagon mora biti na terenu u Afganistanu kako bi spriječio džihadiste da napadnu Ameriku. Al-Kaida je nestala u Afganistanu. A DAEŠ-u ne treba teritorija da bi smišljao/projektovao svoj DIY džihad.
Kada se razotkrije mit o SAD u Afganistanu kao kategoričkom imperativu, to bi moglo otkriti o čemu se radi: o biznisu.
A mi čak i ne govorimo o tome ko zaista profitira od velike trgovine opijumom/heroinom.
Prije dva mjeseca, afganistanski ambasador u Washingtonu, Hamdullah Mohib, bez daha je vrtio kako je “predsjednik Trump živo zainteresiran za ekonomski potencijal Afganistana”, kao što je “naš procijenjeni bilion dolara u bakru, željeznoj rudi, elementima retkih zemalja, aluminijumu, zlatu, srebro, cink, živa i litijum”. To je dovelo do toga da su poslovično neimenovani "američki zvaničnici" rekli Reutersu prošlog mjeseca da ono što Trump želi jeste da SAD zahtijevaju dio tog rudnog bogatstva u zamjenu za "pomoć" Kabulu.
Studija američkog Geološkog instituta prije jedne decenije identifikovala je potencijalno afganistansko mineralno bogatstvo – zlato, srebro, platinu, željeznu rudu, uranijum, cink, tantal, boksit, ugalj, prirodni plin i bakar – vrijedno čak 1 bilion dolara, uz mnogo obrta posvećen Afganistanu kao „Saudijskoj Arabiji litijuma“.
A konkurencija – još jednom, Kina – već postoji, suočava se s bezbroj infrastrukturnih i birokratskih problema, ali je koncentrirana na uključivši Avganistan, dugoročno, u Novi put svile, zvanu Inicijativa pojasa i puta (BRI), zajedno sa svojim ogrankom za sigurnosnu saradnju, Šangajskom organizacijom za saradnju.
Nije tajna da rusko-kinesko strateško partnerstvo želi afganistansko rješenje koje bi izmislili Afganistanci i pod nadzorom ŠOS-a (čiji je Afganistan posmatrač i budući punopravni član). Dakle, sa stanovišta neokon/neoliberalkonskih elemenata Ratne partije u Washingtonu, Afganistan ima smisla samo kao prednja baza za uznemiravanje/zaustavljanje/sprečavanje BRI.
Ono što Rusija i Kina žele za Afganistan – još jedan čvor u procesu evroazijske integracije – nije mnogo drugačije od onoga što Rusija, Kina i Južna Koreja žele za Sjevernu Koreju: povećanu povezanost kao u buduća Transkorejska željeznica povezan sa Trans-Sibirom.
Što se tiče Washingtona i poslovično bombastičnih, propali futuristi preko Beltway-a, znaju li uopće koja je krajnja igra "ulaganja" u dva beskrajna rata bez vidljivih koristi?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati