U subotu, 5. decembra, dvije stotine radničkih i progresivnih aktivista okupilo se na Univerzitetu u Vermontu da planiraju efikasniji otpor otpuštanju radnih mjesta i vraćanju ugovora koje zahtijevaju poslodavci razoreni recesijom. Naziv njihove konferencije – „Pretvaranje krize u priliku: izgradnja demokratskih, borbenih sindikata i odbrana javnih službi u teškim ekonomskim vremenima“ – bio je skoro dugačak kao i lista domaćih izazova sa kojima se njeni učesnici suočavaju.
Već sljedećeg dana, u istom kampusu UVM-a, okupila se još jedna grupa Vermontaca iz radničke klase da budu borci i branitelji drugačije vrste. Oni su bili prvih 298 od skoro 1,500 pripadnika Nacionalne garde koji će odavde do marta biti poslani u Avganistan. Kako je objavljeno u Burlington Free Pressu, najveće raspoređivanje njihove jedinice od Drugog svjetskog rata proslavljeno je na "emotivnoj ceremoniji", kojoj su prisustvovali prijatelji, komšije i članovi porodice na zatvorenom teniskom terenu. Vijorile su se zastave, držali govori, svirao je vojni orkestar, a „oproštaji su bili redom dana“. Da bi stvari bile optimistične, jedan oficir Garde je sa velikim entuzijazmom i uz veliki aplauz izjavio: „Dečaci iz Green Mountaina dolaze!“
Slična iracionalna bujnost, 1775. godine, navela je Ethana Allena da pokuša katastrofalnu invaziju na Kvebek, koji je do danas ostao dio strane zemlje koju nisu okupirali američki Allenovi pogranični momci nalik talibanima, mnogo bolje su se borili protiv rojalističkih uljeza iz Novog. York i, na početku Revolucionarnog rata, zauzimanje tvrđave Ticonderoga. Uoči okupljanja radnika UVM-a, sukobi radnika sa modernim torijevcima nisu išli baš najbolje na Vermontskoj strani jezera Champlain.
Nezaposlenost u državi Green Mountain – iako je niža nego u ostatku sjeveroistoka – bila je dovoljno visoka da je njen fond za nezaposlene gotovo propao. Najveći telekom u regionu, Fairpoint, upravo je proglasio bankrot, bacivši 2,500 radnika u tešku borbu za odbranu svojih ugovora i kvaliteta usluga za korisnike. (Za pozadinu tamo, pogledajte „Broadband Redlining Targets Rural America“, The Nation, 14. maja 2007, o dugom opterećenoj prodaji Verizona Fairpointu koja je, kako je predviđeno, dovela ovog drugog u Poglavlje 11.)
A onda je 3. decembra, Udruženje državnih službenika Vermonta (VSEA) probno pristalo na smanjenje plata bez presedana za 3 posto za svojih 7,000 članova, nakon čega je uslijedilo zamrzavanje plata. (Neki članovi VSEA trenutno vode kampanju za odbijanje članstva u ovom neugodnom dogovoru.) Već je 580 državnih poslova eliminisano otpuštanjima ili otpuštanjem, ali republikanski guverner Jim Douglas kaže da se i dalje suočava sa planiranim nedostatkom državnog budžeta od 150 miliona dolara sledeće godine.
U Free Pressu, službenik administracije Douglas Neal Lunderville nazvao je kapitulaciju VSEA „pristupom zdravog razuma koji bi trebao poslužiti kao nacrt za nastavnike, općinske radnike i druge koji primaju platu od poreznih obveznika“ – jasno upozorenje da oni su sljedeći na redu za smanjenje plata ili radnih mjesta, kao i njihove kolege iz javnog sektora širom zemlje.
Na konferenciji UVM 5. decembra, obični militanti i socijalisti iz kampusa imali su drugačiju poruku za Douglasa. Sažeto u uzbudljivom skandiranju kojim je završena poslednja sesija, glasilo je: „Oni kažu uzvrat, mi kažemo uzvrati!“ Teško pitanje sa kojim su se lokalni radnici, nastavnici, telefonski radnici, medicinske sestre i državni službenici borili tokom dana, bilo je kako da se ta standardna ljevičarska pregovaračka pozicija zaista zadrži. Njihove rasprave o strategiji su potpomognute Labor Notes, 30-godišnji, projekat obrazovanja i istraživanja o radu sa sjedištem u Detroitu, koji objavljuje mjesečni bilten za „sindikalne smutljivce“ svih pravaca.
U petnaestominutnom govoru koji sam održao grupi, koja je uključivala mnoge lokalne aktiviste američkog Laburista protiv rata (USLAW) i Progresivne stranke Vermonta, pokušao sam da povežem neke tačke u vezi sa uzastopnim događajima na isti kampus. Napomenuo sam da svačiji poslodavac pjeva mantru da su vremena teška, novca malo i da mora postojati zajednička nacionalna (ili lokalna) žrtva. U Vermontu, to očigledno znači da ljudi iz radničke klase moraju, u neproporcionalnom broju, da se bore i umru u Afganistanu, kao poreski obveznici, za 680 milijardi dolara godišnje budžeta Pentagona (uključujući i 130 milijardi dolara koji će se uskoro povećati godišnji trošak dva rata) i trpe rezove u plaćama, beneficijama, poslovima ili javnim uslugama od kojih zavise oni i njihove porodice.
Šta nije u redu sa ovom slikom, pitao sam? Moćni (ili potencijalni) govore, na svoj uobičajeni autoritativni način, "nema alternative!" Ali, u stvari, postoji alternativa. Kako bismo izbjegli smanjenje plata od 3 posto za 7,000 državnih radnika, mogli bismo ugasiti rat u Afganistanu na dvadeset minuta i, prema trenutnoj stopi američke potrošnje tamo, na taj način prikupiti 2 miliona dolara koje Jim Douglas traži od VSEA. Da bi se zatvorio cijeli guvernerov budžetski jaz za fiskalnu 2011., bi, naravno, bila potrebna dodatna “žrtva” preusmjeravanja 24-satne avganistanske ratne potrošnje kako bi se pomoglo da vlada Vermonta ostane na površini još godinu dana.
Sljedećeg dana, dolje u Holiday Innu u South Burlingtonu, gdje su neke porodice Nacionalne garde provele vikend opraštajući se privatno, logika moje briljantne antiratne matematike nije se izgubila na konobarici koja nije iz sindikata po imenu Dawna. (Za zapisnik, u Vermontu ne postoji "union hotel".) Dok je donosila palačinke i sirup na moj sto u nedjelju kasno ujutro, svi osim Dawne bili su zapanjeni velikim televizorom ravnog ekrana koji je visio pored šanka u restoranu. Tamo smo mogli gledati u realnom vremenu izvještavanje o ceremoniji raspoređivanja Nacionalne garde koja se održava tik uz cestu u UVM-u. Sve konobare u hotelu Holiday Inn mogli su prepoznati ljude koje su služili, u istoj prostoriji, samo nekoliko sati ranije.
E sad, ovi “građanski vojnici” koji su im bili doručak na bazi švedskog stola i gosti koji su prenoćili bili su među onima koji su ukočeno stajali na pažnji, nosili poljske kape, maske i borbene čizme. Na platformi ispred njih, parada lokalnih političara – kako za, tako i protiv rata, uključujući Douglasa, američke senatore Bernieja Sandersa i Patricka Leahyja, plus američkog poslanika Petera Welcha – hvalila je njihov patriotizam i odanost dužnosti. Douglas je bio kokošji jastreb još od svojih dana kao moj kolega iz srednjeg koledža 1960-ih, kada je bio otvoreni, mladi republikanac koji voli Richarda Nixona. Tako je sa svog uobičajenog mjesta, daleko od prve linije fronta, guverner uvjeravao vojnike i njihove porodice da „dok obavljate svoju dužnost, obećavam vam da ćemo mi obaviti svoju, ovdje na domaćem frontu“—vjerovatno razbijanjem države programe ili pogodnosti korisničkog sučelja?
U međuvremenu, moja konobarica Dawna bila je jednostavno zgrožena cijelim televizijskim spektaklom. „Umorna sam da vidim mnogo momaka kako marširaju u uniformama“, povjerila je. „Voleo bih da to isključe i da se vrate u emisiju 'opustite mišiće'”—malo programa za samopomoć za osobe koje pate od bolova u donjem delu leđa koje je bilo na TV-u kada sam ušao u restoran. Do ovog trenutka u nedjeljnoj jutarnjoj smjeni, Dawna ni sama nije djelovala posebno opušteno, u svojoj bijeloj košulji, razbarušenoj kravati i opuštenoj crnoj kecelji za konobaricu. Iako tek u svojim 30-im godinama, imala je umoran, utegnut izgled uobičajen među radničkim siromašnima koji se bore da prežive u ekonomiji usluga s niskim platama sjeverne Nove Engleske. Njen rođak, otac troje djece, već je više puta bio raspoređen u inostranstvo. Zato je, kazala mi je, za nju rat “bolna lična tema”. “To je smiješno”, izjavila je. “Imamo ljude koji žive na ulici, koji su ostali bez posla, ne mogu da plate svoje domove. A sada šaljemo još ljudi tamo da se bore u tuđim bitkama?”
Posmatranje mračnih porodičnih okupljanja u hotelu tokom vikenda očigledno nije bilo lako za neke članove osoblja Holiday Inn-a. Zamijenivši jednu majku i kćer u blagovaonici za nevojnu porodicu, Dawna je pitala dijete kako joj se sviđa hotelski bazen. „Došla sam da se oprostim od tate“, tužno ju je obavestila devojčica.
„Osećaću se bolje kasnije, kada izađem sa posla“, uveravala me je Dawna dok sam plaćala doručak. „Znaš – 'izvan vidokruga, van pameti, ono što te ne ubije, učini te jačim?'”
Istovremeno, nije izgledala baš uvjerena u istinitost te dvije često ponavljane, ali čudno povezane fraze. A jedno je bilo sigurno: za neke od gostiju koje je poslužila ranije tokom dana, gomilanje američkih trupa u Afganistanu će se pokazati fatalnim, dok će Dawnina država, nacija i kolege radnici biti mnogo siromašniji, a ne jača.
Steve Early radio je za Communications Workers of America u Novoj Engleskoj 27 godina, a prije toga bio je terenski sekretar u Vermontu u Komitetu američkih prijatelja. On je dugogodišnji pobornik Labor Notes i autor knjige “Embedded With Organized Labor: Novinarska razmišljanja o klasnom ratu kod kuće” iz Monthly Review Press). Može se dobiti na adresi [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati