Postoji osjećaj déjà vua dok svjedočimo događajima koji se trenutno odvijaju u Jerusalimu. Ipak, kao i svaki déjà vus, neke stvari su fundamentalno različite. Posljednji krug nasilja dogodio se u srijedu, kada je palestinski tinejdžer teško ranjen policijskom paljbom u istočnom Jerusalemu. U utorak su dvojica Palestinaca koji su držali sjekače za meso, sjekirom i pištoljem ubili pet ljudi u sinagogi - njih četvero dok su se molili, zajedno s policajcem koji ih je pokušao spasiti - prije nego što ih je ubio izraelski policajac. Dan ranije, palestinski vozač autobusa pronađen je obješen u svom autobusu, a dok su izraelski patolozi tvrdili da je počinio samoubistvo, palestinski patolog se nije složio, tvrdeći da je ubijen.
Iako su ovo bile samo posljednje žrtve u Svetom gradu, ključno je zapamtiti da su drugi strukturalni oblici nasilja usmjereni protiv njegovih palestinskih stanovnika raspoređeni bez ograničenja u posljednjih nekoliko sedmica. Jevrejski doseljenici započeli su još jednu rundu ekspanzionističkih planova za nekretnine u arapskom istočnom Jerusalemu, preuzimajući palestinske kuće. Istovremeno, palestinska naselja u gradu su blokirana, ograničavajući kretanje hiljadama stanovnika, jer je izraelska vlada još jednom odlučila da izgradi nove stambene jedinice na eksproprisanoj palestinskoj zemlji. Stara britanska obavezna praksa rušenja kuća koje pripadaju porodicama osumnjičenih terorista ponovo je uspostavljena kao oblik odvraćanja. I, što je možda najvažnije, članovi Knesseta i desničarskih grupa pokrenuli su usklađenu kampanju za poništavanje postojećeg statusa quo na Brdu hrama – pri čemu se Jevreji mole kod Zida plača, a muslimani u Haram al-Šarifu – dozvoljavajući Jevrejima da potvrde svoj suverenitet nad ovim svetim muslimanskim mjestom.
Ovo posljednje je ključno za razumijevanje jedne od alarmantnih transformacija koje se dešavaju u izraelsko-palestinskom sukobu. Može se prisjetiti da je druga intifada izbila neposredno nakon provokativne posjete Ariela Sharona bazi Haram al-Sharif krajem septembra 2000. U to vrijeme, palestinski demonstranti su kamenjem gađali izraelsku policiju, koja je ispalila suzavac i metalne metke obložene gumom. Demonstracije su se brzo proširile na Zapadnu obalu i pojas Gaze, a trebalo je nekoliko godina i hiljade žrtava prije nego što je Izrael uspio ugušiti narodni ustanak.
Ovog puta, događaji su pod utjecajem drugih teatra nasilja na Bliskom istoku. Drugačije rečeno, nacionalistički diskurs Šarona – kao i Jasira Arafata – sada je uspješno otet od strane vjerske retorike. Pripadnici ISIS-a prijete da će razbiti sve nacionalne granice dok ne stignu u Jerusalem, dok u našoj šumi, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas poziva se na vjerske trope kako bi osudio izraelske napore da promijeni status quo na jerusalimskim svetim mjestima u nadi da će dobiti podršku među biračkom jedinicom koja je tokom godina postala religioznija.
Naftali Benet, desničarski ministar ekonomije u kabinetu premijera Benjamina Netanyahua, uzvratio je nazivajući Abbasa "teroristom jer je rekao da Jevreji zagađuju Brdo hrama". Bennett i njegovi saveznici u vladi se tako poigravaju strahom od muslimanskog fundamentalizma na Zapadu, čak i dok predstavljaju jevrejski fundamentalizam bezazlenim. Ova transformacija je opasna ne nužno zato što su nacionalističke borbe manje krvave od vjerskih – nisu – već zato što podstiče ekstremizam na obje strane.
To je, treba naglasiti, upravo ono što izraelska vlada želi. Željela bi predstaviti sukob kao sukob civilizacija à la Samuel Huntington, a ne kao palestinsku borbu protiv kolonijalne dominacije. Uz pokušaj vlade da suprotstavi fundamentalističke Jevreje Palestincima, većina izraelskih političara na desnici, koja sada dominira izbornim pejzažom zemlje, radila je prekovremeno kako bi ojačala mit o „bez partnera za mir“ kao još jedno opravdanje za njihovo tekuće odbijanje da nastave pregovore sa palestinskim rukovodstvom. Palestinci nisu samo dio drugačije i varvarske civilizacije, tvrde oni, već su i njihove vođe teroristi, ili u najmanju ruku podržavaju terorizam.
Nekoliko sati nakon masakra u sinagogi, Netanyahu je tvrdio da je napad “direktan rezultat huškanja koje su vodili Hamas i Abu Mazen [predsjednik Mahmoud Abbas]”. A u televizijskom obraćanju koje je ponovilo Bennetta, on je izjavio da palestinski lideri „kazuju da Jevreji zagađuju Brdo hrama, da namjeravamo uništiti sveta mjesta i promijeniti molitvene rutine tamo. Ove laži su već nanijele veoma težak danak.
Ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman dodao je da je „Abas namjerno pretvorio [izraelsko-palestinski] sukob u vjerski sukob između Jevreja i muslimana, i sistematsko huškanje koje vodi protiv Jevreja—za koje kaže da ne mogu posjetiti Brdo hrama jer su 'nečisti' —je 'svetlo naprijed' za ove grozne terorističke napade.” Bennett je zaključio da „Abas, jedan od najvećih terorista koji je proizašao iz palestinskog naroda, snosi direktnu odgovornost za jevrejsku krv prolivenu na talit i tefilin dok smo bili zauzeti zabludama o [mirovnom] procesu.
Ovo je trenutak kada déjà vu postaje najočigledniji. Strele poput ovih ispaljene su na Arafata u godinama i mjesecima prije njegove misteriozne smrti prije deset godina. Ovog puta, međutim, došlo je do neočekivane intervencije koja je razotkrila laž koja stoji iza taktike demagoškog zastrašivanja: Yoram Cohen, šef izraelskih tajnih službi, poznatih i kao Šabak, odmjerio se protiv Netanyahua i članova njegovog kabineta.
Na dan napada na sinagogu, Cohen je ustvrdio da niko među palestinskim rukovodstvom ne poziva na nasilje. “Abu Mazen nije zainteresiran za teror,” objasnio je, “i ne vodi [svoj narod] u teror. Niti to radi 'ispod stola'.” Šef Šabaka je nastavio da okrivljuje izraelsko vodstvo za vjerski zaokret. Upozorio je da su palestinske reakcije u istočnom Jerusalemu pogoršane zbog „serije konfrontacija oko Brda hrama—uključujući uspon na to sveto mjesto od strane poslanika [članova Knesseta], kao i predloženog zakona koji bi promijenio status quo u kompleks.”
Namjerno ili ne, najviši izraelski sigurnosni službenik je tako optužio premijera i njegove drugove za podsticanje i širenje laži, razotkrivajući kako ovi politički lideri podstiču vjerske tenzije, kao i proizvodeći mit o „bez partnera“ kako bi održali sukob. Ovo nije manji događaj, jer je to prvi put u historiji Izraela da je šef tajnih službi – tokom svog mandata – proturječio premijeru i javno je otkrio njegovu dvoličnost.
Ako čak i Šabak, organizacija odgovorna za mučenje i ubistvo Palestinaca tokom četrdeset i sedam godina okupacije, misli da je izraelsko rukovodstvo otišlo predaleko, onda stvari postaju zaista strašne. Da, postoji osjećaj déjà vua, samo što se ovaj put čini da je izraelsko političko okruženje već palo u ambis.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati