U jeku kontroverznog bombardovanja Srbije pod vodstvom SAD-a 1999. godine, sastavljena je Međunarodna komisija za intervenciju i državni suverenitet (ICISS) – osnovana pod kanadskim okriljem i sastavljena od članova Generalne skupštine UN-a. izvještaj koji je uveo koncept 'Odgovornosti za zaštitu' (R2P). U dokumentu je deklarirano da se državni suverenitet ne treba smatrati apsolutnim i da je odgovornost međunarodne zajednice da interveniše u slučajevima kada suverene države nisu uspjele zaštititi svoje građane od zločina velikih razmjera. Zagovornici doktrine pretrpjeli su težak udarac katastrofalnom ilegalnom invazijom na Irak 2003. godine, ali koncept R2P se pokazao izuzetno otpornim i nastavlja se pozivati na njega u UN i od strane Zapada commentariat da opravda zapadne vojne intervencije. Tokom Arapskog proljeća, ideja je oživljena kako bi se legitimirala intervencija NATO-a u Libiji koja je, iako je pomogla u rušenju Gadafijevog režima, takođe direktno dovela do Kolaps libijske države i do danas nezgodna situacija u toj zemlji. Sjećanja zapadnih zagovornika vojne intervencije su ipak prilično kratka, a posljedice vojne akcije u Iraku i Libiji nisu spriječile zagovornike R2P-a da se zalažu za intervenciju u sirijskom građanskom ratu i, nedavno, u podršci još jedne intervencije u Iraku u borbi protiv uspona Islamske države (IS).
Čuvena pripisana Imanuelu Kantu, izreka „treba implicirati može“ izražava stav da zabrana izvršenja određenog čina podrazumijeva sposobnost da se to učini. Da je takozvana međunarodna zajednica bila sposobna (uz relativno male ljudske i materijalne troškove) da interveniše kako bi spriječila katastrofalno nasilje unutar drugih država, onda bi bilo teško prigovoriti na dodjelu odgovornosti tim državama. da izvrši vojnu intervenciju. Međutim, iako je moguće da vojna intervencija ima privremene korisne ljudske posljedice u posebnom slučaju (ograničenom od njenih dugoročnih i širih normativnih učinaka), postoje ozbiljni razlozi da se općenito sumnja u kapacitet i volju međunarodne zajednice. zajednice da interveniše kako bi se okončala velika zlodjela.
Postkolonijalni svijet?
Većina savremenih teorija međunarodnih odnosa smatra aksiomatičnim da je era evropskog kolonijalizma definitivno završila kolapsom formalne evropske kolonijalne vladavine u ranoj eri hladnog rata. Ovo gledište dijelom ovisi o izuzetnom uvjerenju da su Sjedinjene Države, dominantno društvo poslijeratnog svijeta, bile u osnovi protiv evropskog kolonijalizma i branile kontinuiranu evropsku kontrolu u određenim dijelovima svijeta (najupadljivije u Indokini) isključivo zbog neophodnosti hladnoratovskog rivalstva supersila. Za liberalne IR teoretičare sada živimo u proširenom vestfalskom sistemu u kojem, uprkos disparitetima bogatstva i moći, odnos između Zapada i globalnog juga nije imperijalistički, i gdje je državni suverenitet ravnomjerno raspoređen.
Naravno, postoji sasvim suprotan stav koji artikuliše gledište da, iako je formalni kolonijalizam zamijenjen tokom hladnog rata, nije zamijenjen sistemom fundamentalno jednakih suverena. Naprotiv, opstao je neformalni imperijalizam, pod nadzorom Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, koji se sastojao od kontinuirane dominacije naprednih industrijaliziranih ekonomija i ekonomske elite koja zauzvrat dominira tim društvima nad takozvanim svijetom u razvoju. Uprkos impresivnoj retorici Zapada u vezi sa pomoći i razvojem, enormni godišnji kapitalni transferi sa globalnog juga na sever znače da je nerazvijeni svet na snazi dalje razvija naprednim društvima. Imperijalni sistem se sastoji od veoma nepravednog trgovinskog sistema koji u velikoj meri služi za obogaćivanje uskog elitnog sektora razvijenih nacija, njihovih multinacionalnih kompanija i finansijskih institucija, i sveobuhvatnu ekonomsku arhitekturu koja nameće često razornu „politiku razvoja“ (prilično suprotno politike koju su vodile zapadne države tokom svog perioda industrijalizacije) o nerazvijenom svijetu i kazna bilo koje države koja ugrožava ekonomski poredak predvođen Amerikancima. Za one koji drže ovo drugo gledište nije slučajno da su izuzetni nivoi siromaštva i a jedva uvjerljivo stepen ekonomske nejednakosti karakteriše početak 21st vijeka – prije su to neizbježni ishodi imperijalnog sistema koji je nastojao integrirati globalnu periferiju u kapitalistički sistem uglavnom na osnovu metropola posljednjih dana.
Spoljni imperijalizam naprednih industrijalizovanih društava proizilazi iz njihove unutrašnje strukture. Prema konvencionalnoj liberalnoj teoriji ugovora, demokratska društva su istinski reprezentativne politike u kojima se, iako donekle nesavršeno, izražava volja javnosti. Međutim, marksisti i drugi lijevi kritičari tvrde da demokratska politika ne može pravilno funkcionirati, niti izražavati javnu volju, u kontekstu ekstremne koncentracije privatne ekonomske moći. U ovom pogledu, kapitalistička ekonomija ima inherentno korozivan i subverzivni efekat na demokratsku politiku datog društva. Odsustvo političke ekonomije u analizi R2P zagovornika dovodi do ozbiljnih nedostataka u njihovom razumijevanju savremenog svijeta. Na primjer u njihovom inicijalu izvještaj autori ICISS-a bezdušno su tvrdili da se u dvadeset prvom veku katastrofalno unutrašnje državno nasilje ne može sakriti od forenzičkog pogleda međunarodnih medija. Međutim, takve pojednostavljene izjave zanemaruju empirijske dokaze demonstrira da, zbog svoje institucionalne strukture, zapadni masovni mediji u velikoj mjeri služe za omogućavanje zločina Sjedinjenih Država i njenih saveznika, a pritom se intenzivno fokusiraju na zločine zvaničnih neprijatelja. Među bezbroj primjera medijskih usluga moći možemo uključiti medijsko prenošenje nepotkrijepljenih potraživanja “genocida” na Kosovu, ogromna pažnja posvećena iračkim zločinima nad Kurdima nakon rata u Persijskom zalivu (dok su akcije sličnih razmjera koje je izvela Turska, članica NATO-a, dobile minimalnu pokrivenost) obmanjujući razmjera smrti u postinvazijskom Iraku, i izvanrednih nedostatak pokrivenosti u vezi sa razornim ratom u Demokratskoj Republici Kongo – možda najgorom humanitarnom katastrofom u posthladnoratovskom periodu.
Zagovornici zapadne intervencije kao što je Samantha Power obično su kritični prema Sjedinjenim Državama jer igraju ulogu “prolaznik” u humanitarnim krizama. Međutim, Sjedinjene Države i njeni saveznici bili su, daleko od posmatrača, ključni omogućavatelji velikih humanitarnih katastrofa tokom Hladnog rata i kasnije. Samo u kontekstu medijskog i akademskog uspješnog prikrivanja zločina za koje imperijalna društva snose veliku odgovornost, teza promatrača o zagovornicima humanitarne intervencije kao što je Power može se shvatiti ozbiljno. S obzirom na to da one države koje su najsposobnije da pokrenu vojnu intervenciju predsjedavaju ekonomskim poretkom koji uzrokuje neizmjernu patnju širom svijeta, podržavaju veliku zloupotrebu ljudskih pravaKada im to odgovara, a sami su odgovorni za velike zločine, teško je shvatiti šta može značiti sugerisati da takve države treba da preuzmu odgovornost za okončanje humanitarnih katastrofa u drugim društvima. To je prije kao da je italijanskoj mafiji naložena svečana dužnost da spriječi pokrajinskog šefa jakuze da prekrši zakon.
Postoji niz drugih razloga zašto, kao Tim Holmes kaže, protivljenje intervenciji može biti “dobro pravilo”. Predviđanja o posljedicama bilo koje vojne intervencije je sama po sebi teško odrediti (malo je na primjer predviđalo razmjere iračke pobune ili žestinu protivljenja američkoj intervenciji u Somaliji 1993.). Međutim, postoje empirijski dokazi koji ukazuju na to da, barem kratkoročno, vojna intervencija obično vodi eskalaciji nasilja i jačanju podjela unutar datog društva. Christine Grey, zagovornica 'humanitarnog intervencionizma' opisuje eskalacija srpskog nasilja na Kosovu nakon početka NATO bombardovanja kao „perverzna“, ali je ovo bila savršeno predvidljiva posledica intervencije (i zaista je predvidjeno od strane lidera NATO-a). Slično, razumno je pretpostaviti da je jedna od posljedica intervencije u Libiji bila poticanje militarizacije sirijskog sukoba jer su pobunjeničke grupe počele vjerovati da je zapadna intervencija u njihovo ime bila vrlo vjerojatna nakon Gadafijevog svrgavanja. Ovi primjeri ukazuju na način na koji, koliko god Zapad tvrdio da je određena intervencija sui generis, efekti vojne intervencije su difuzni i izuzetno ih je teško obuzdati. Na primjer, još jedan zagovornik R2P boda na djelotvornost zapadne intervencije u stvaranju takozvanih sigurnih utočišta u Iraku za zaštitu Kurda i šiita od iračkog državnog nasilja nakon prvog Zaljevskog rata. Međutim, iako su ove akcije zaista mogle imati neke privremene korisne efekte za viktimizirano stanovništvo, one su također dovele do normalizacije erozije iračkog suvereniteta, što je dovelo od zona zabranjenih letova do vrlo agresivnog procesa inspekcije oružja UN-a i okončano invazijom Iraka 2003.
Daljnja opasna posljedica intervencije je dugoročna erozija državnog suvereniteta – što dovodi do stvaranja država u kojima je suverenitet “Deli” između države i međunarodnih institucija. Obično je to dovelo do stvaranja visoko disfunkcionalna stanja gdje je volja javnosti oslabljena kao u visoko autoritarnim režimima i gdje je lokalna politika orijentirana, ne na potrebe lokalnog stanovništva, već na ispunjavanje zahtjeva međunarodnih institucija. Kao M. Ayoob bilješke razvoj kvazi-protektorata koje treba održavati u stanju zavisnosti sve dok se dotično društvo ne proglasi sposobnim za samoupravu nosi ružne odjeke imperijalističkog pojma “civilizacijski standard”. Integracija država trećeg svijeta u mrežu međunarodnih institucija koje ograničavaju i kontrolišu ekonomske i političke opcije njihovih država predstavlja djelomični preokret poslijeratne dekolonizacije u razvijenom svijetu.
Jedna je od velikih ironija modernog svijeta da se širenje ljudskih i političkih prava šire javnosti, ostvareno popularnim pokretima protiv elitne opozicije, unutar imperijalnih društava koristi kao dokaz očigledne moralne superiornosti Zapada i dozvolu za intervenciju na globalnom jugu. Umjesto da se udruže s političkim potomcima tih popularnih pokreta, teoretičari R2P-a su previše spremni da se umjesto toga identificiraju s elitnim elementima. Kroz ovo elitno uokvirivanje rješenja za humanitarnu katastrofu uvijek se tvrdi da su u rukama moćnih. Ipak, s obzirom na prirodu imperijalnih društava, opasnosti od eskalacije svojstvene vojnoj intervenciji i potencijalno katastrofalne posljedice dalje erozije sistema državnog suvereniteta, apsurdno je utopijsko pretpostaviti da je najbolji odgovor na humanitarnu katastrofu intervencija izvana. Ako su zagovornici R2P-a ozbiljni u svojoj želji da vide ozbiljno smanjenje ljudske patnje u Iraku i drugdje, možda bi bilo bolje da se stave u službu popularnih pokreta koji nastoje obuzdati nasilje imperijalnih društava i njihovo održavanje katastrofalne ekonomske reda, umjesto da daje svježe obrazloženje za imperijalno nasilje.
Alex Doherty je suosnivač of Novi levi projekat i diplomirani student na odsjeku za ratne studije Kraljevskog koledža u Londonu. On je pisao za Z Magazine i Otvorena demokratija između ostalih publikacija. Možete ga pratiti na twitteru @alexdoherty7
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati